Da imamo Mucala umjesto “Maršala”

Premda se nekad izuzetno popularna riječ “tranzicija” sve manje spominje, hrvatska tranzicija samo što nije dovršena. Nažalost, radi se o tranziciji druge najnaprednije jugoslavenske republike u banana-republiku. Sad već možemo prilično jasno predočiti i kako će izgledati kulturne ustanove u ovoj državi ako se taj proces nekim čudom ne zaustavi – po svoj prilici kao Hrvatsko narodno kazalište u Splitu.

Od samih početaka hrvatske državnosti, nacionalna kazališna kuća u tom gradu ideološko je igralište za vladajuće strukture. Početkom ratne decenije, tadašnji gradonačelnik Onesin Cvitan procijenio je kako stanoviti Ivo Sanader ima odgovarajuće reference za mjesto intendanta splitskog HNK-a. Svojedobno najomiljeniji, a danas vjerojatno i najomraženiji sin Dalmacije, u kratkom periodu svoje intendanture jasno je utro put repertoarnoj politici koja nakon dva desetljeća kontinuiteta upravo proživljava svoj nakazni vrhunac. Osnovna smjernica njegovog rada bila je kroatizacija repertoara, pa je tako za tjednik “Danas” tada objasnio kako se njegova programska politika kreće “u pravcu zdravijeg, slobodnijeg mischunga hrvatskih i stranih djela zato što u prošlim, represivnim vremenima djela hrvatskih autora često nisu mogla biti u prilici da se odmjeravaju s onim europskim i svjetskim”. Ta se izjava mogla čitati dvojako: mogla je značiti da će na repertoaru biti više domaćih autora, ali i da će se naglasiti ideološki “ispravno”, domoljubno opredjeljenje. Dogodilo se i jedno i drugo.

Slučaj predstave “Bakhe”

Puno godina kasnije, Sanader se zajedno s Milanom Štrljićem, prethodnikom aktualnog v.d. intendanta Duška Mucala, našao u centru jednog od dotad najozbiljnijih kazališnih skandala u neovisnoj Hrvatskoj. Štrljić je, doduše u ulozi ravnatelja Splitskog ljeta, 2008. godine pokušao zabraniti prikazivanje predstave “Bakhe” u režiji Olivera Frljića. Premda je ravnatelj svoju odluku pokušao pravdati listom prilično nebuloznih argumenata, među kojima i da je komad opasan za publiku, javnosti je bilo jasno da je pravi razlog bilo korištenje Sanaderovog populističkog-nacionalističkog govora s braniteljskog skupa na Rivi 2001. godine. Doduše, izgledima da se predstava svidi vlasti nije pomoglo ni korištenje izvještaja sa suđenja za ubojstva civila u slučaju Lora niti imena stvarnih žrtava ratnog divljanja.

Ipak, upravu festivala zatekla je eksplozivna reakcija kulturne javnosti, koja se u trenu digla na noge s manje-više jednoglasnom osudom čina prepoznatog kao klasična politička cenzura. U blamaži bez presedana i nakon intervencije samog prozvanog premijera, Štrljiću nije preostalo drugo nego da, glumeći hladnokrvnost, komad ipak vrati na repertoar, i to nakon što je za njega izborio medijsku pozornost kakva se u kazalištu rijetko viđa.

– Čelni ljudi splitskog kazališta još uvijek ne luče razliku između forme i sadržaja, i njihova fiksacija na sadržaj je tolika da s njom prestaje svako razmišljanje o formi, o tome kako su neke teme, kakve god one bile, obrađene. Nakon svega što se događalo, mislim da je Split apsolvirao mene i ja njega za neko duže vrijeme. Jako je teško raditi u sredini gdje je razina građanske svijesti i odgovornosti na razini na kojoj je sada u Splitu – izjavio je tada Frljić u razgovoru za “Novosti”.

Pođemo li od te izjave, uistinu fascinira da je splitski HNK u međuvremenu uspio potonuti još dublje. Ono što je uistinu nevjerojatno u nedavnom slučaju zabrane opere “Maršal” autora Silvija Foretića, a u režiji Marija Kovača, jest činjenica da je distinkcija forma-sadržaj, o kojoj je govorio Frljić, postala posve bespredmetna. “Maršal” je, naime, zabranjen već zbog imena! Uostalom, opera je napravljena prema istoimenom, vrlo popularnom Brešanovom filmu koji je, ako išta, sprdnja na račun titoističkog kulta ličnosti. No ljudi koji kroje sudbinu Splita ne samo da se ne zamaraju čitanjem knjiga i gledanjem filmova, nego se nemaju ni potrebu zbog toga opravdavati. Umjesto toga, v.d. intendant je skidanje opere s repertoara izravno opisao kao čin političke cenzure, objasnivši kako je povod “neprimjerenost izvođenja opere komičnog sadržaja u ozračju presude generalima”.

“Ozračje presude generalima”

Iz Mucalove perspektive čini se, dakle, posve legitimnim arbitrarno proglasiti neku vrstu dana žalosti ili izvanrednog stanja zbog haške presude dvojici generala. Da stvar bude gora, splitska regresija u mentalno stanje iz ratnih vremena odlazi i korak dalje, pa tako izvedba “Maršala” nije odgođena za dan-dva ili za mjesec-dva, nego za drugu kalendarsku godinu. To, pak, može značiti ili da je “ozračje presude generalima” nešto s čime će se građani Splita (pa i kazališna publika) morati naviknuti živjeti do daljnjeg ili da nečemu što se zove “Maršal” uopće nema mjesta na pozornici HNK-a Split.

– Usporedba s predstavom “Bakhe” jasno ilustrira razliku između ljudi koji su dio kulturne scene i ljudi koji su u njoj uljezi. Milan Štrljić je uvidio koliko je nezgodna reakcija kulturne javnosti na pokušaj političke cenzure, pa je na vrijeme, kako bi narod rekao, pregrizao govno i povukao svoju odluku. Kakav god da jest – konzervativan i oprezan – Štrljić je ipak sugovornik koji će priznati svoju grešku. U ovom slučaju ne postoji sugovornik – kad su u pitanju Mucalo i Kerum, ne postoji mogućnost komunikacije. Kod Keruma postoji isključivo monološka forma, a onaj tko mu se suprotstavi je “urbani Jugoslaven”, što god to značilo – objašnjava redatelj Mario Kovač.

Štrljić je neku razinu zadovoljštine zacijelo mogao naći u činjenici da su mnogi koji su priželjkivali njegov odlazak ostali šokirani njegovim nasljednikom. Otada su raspisana čak četiri natječaja za intendanta, no sve je to uzalud, jer je nakon godina političkog poigravanja s HNK-om Split stanje kulminiralo u mjeri u kojoj to nitko nije mogao zamisliti. Splitsku kazališnu kuću do daljnjeg će voditi v.d. umjesto intendanta, pučki zabavljač umjesto kazališnog čovjeka – njome do daljnjeg vlada izvanredno stanje.