Prvi brk teorija urote

DNEVNIK 3

Nije slučajno da je presuda generalima čitana baš na 15. travnja. Znate li vi što se dogodilo 15. travnja? – pita Davor Domazet Lošo Dijanu Čuljak Šelebaj. (Lijeva Lošina obrva uzdiže se u prijeteći upitnik).

– Podsjetite naše gledatelje – ljubazno uzvraća ova skromna, erudicijom nabijena žena. (Iščekivanje se može rezati nožem: snimatelji se preznojavaju, Branimir Bilić kipti od ljubomore negdje iza kamere 3).

Lošo gleda naciju pogledom od inoksa:

– Pa ulazak Pavelića u Zagreb!

Dramatična Lošina zamjedba široko naobraženu voditeljicu momentalno ostavlja bez komentara. Šok, nevjerica, zaprepaštenje; pa zar dotle ide taj prljavi, pokvareni, bolesni i antihrvatskim urotama trajno opsjednuti Zapad?!

Pavelić?! Tko bi se toga sjetio! Što nam rade dušmani, o jadu se zabavili! Zar smo morali čekati Lošu i Dnevnik 3 da netko napokon priopći naciji postojanje tog udruženog zločinačkog plana?! Tko je Dijanu iz 19.30 prebacio u pet do dvanaest? Gdje je Budiša? Gdje su Tomac i Hrvatsko zvono? Raskrinkavanje mračnog komplota ide dalje…

– Kako vi, na međunarodnom planu, na razini ovih teorija urota, zavjera, tumačite činjenicu da Srbi nemaju ni jednu optužnicu za zločinački poduhvat? – pita Dijana Čuljak Šelebaj.

Prvi brk teorija urote moćan je i razoran poput tsunamija:

– Oni žele obnoviti Jugoslaviju!

Oni, to su Anglosaksonci, pomalo Amerikanci i uglavnom Englezi koji, kako kaže Dijana Čuljak, imaju dobre odnose sa Srbima. Ti su odnosi toliko dobri da su im dvaput u posljednjih 70 godina (1944. i 1999) iz 600 aviona bombardirali glavni grad, takozvani Beograd. U temperamentnijim takozvanim kulturama, poput srpske, to se smatra nedvosmislenim izrazom ljubavi, o čemu govori i poslovica “Tko se tuče, taj se voli”.

A neobično interesantna je i ta zamjedba da Srbi nemaju nikoga za udruženi zločinački poduhvat. Iz nje se vidi upućenost voditeljice u posao kojim se bavi i njena strastvena potreba za činjenicama. Doista, izuzmemo li dva predsjednika dviju država (Milošević koji je bio šef države SRJ i Srbije, Milan Milutinović koji je bio predsjednik Srbije), pa onda premijera Nikole Šainovića kojem su cepnuli 22 godine za UZP na Kosovu, pa onda bar dvojicu načelnika generalštaba (Veljko Kadijević i Blagoje Adžić koji su na optužnici u slučaju Milošević i ostali imenovani kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, Ojdanića i druge da ne spominjemo), pa onda šefove tajne policije (Šimatović, Stanišić itd.), doista ih nemaju. Predsjednik takozvane opštine Užice, recimo, nije optužen. Mislite da je to slučajno? Znate tko je u obnovu Jugoslavije krenuo iz Užica? Hajmo dalje.

Evo izvatka iz optužnice za Hrvatsku: “Među pojedincima koji su uzeli učešća u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu bili su Slobodan Milošević, Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Babić, Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić, Franko Simatović zvani Frenki, Tomislav Simović, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović, Aleksandar Vasiljević, Radovan Stojičić zvani Badža, Željko Ražnatović zvani Arkan, i drugi poznati i nepoznati učesnici…” Dakle, tu su predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, čak i oporbenjak Šešelj, novi libling hrvatske desnice koji o sudu ima identično mišljenje kako i ona. Tu je i stanoviti Karadžić, pa Krajišnik koji je kao predsjednik parlamenta od stanovitog suca Orieja zaradio 27 godina robije itd. i sl.

Elem, tko brani Hrvatskoj da nastavi postupke koje može nastaviti? Optužnica se odnosi na Hrvatsku, a Haški sud je integralni dio hrvatskog pravosuđa. Tko je uopće ikada branio Hrvatskoj da pokrene te postupke? Tko je pustio Arkana na slobodu, Alphons Orie ili Franjo dr. Tuđman?

Šteta što Dragoš Kalajić, Brana Crnčević, Milić od Mačve i druga braća Srbi nisu živi da vide kako su njihove teorije uzele maha kod braće Hrvata, među kojima je golem broj onih koji su srbnuli do daske. Dibidus i načisto. U tom je smislu bio nezaboravan neki starček koji je na Trgu bana Jelačića plačući izgovarao riječi: “Mi Hrvati gubimo u miru ono što dobijemo u ratu…” Tko ne zna, obavijestit ćemo ga: misao pripada Dobrici Ćosiću.

Emisije poput Dnevnika 3 među rijetkima su, pošteno govoreći, koje vrijedi gledati na HTV-u ako čovjek želi doživjeti neko uzbuđenje. Banalnost zla? Pa zlo, kako vidimo, uopće nije banalno. Banalno je dobro. Pamet je banalna poput plastične boce – da, dragi Danilo Kišu – i zato završava pred kontejnerima. U posljednje dvije godine jedva da sam pogledao neku pametnu emisiju Denisa Latina (eno ga na klupi za rezerve), a Dnevnik 3 i ostatak škvadre ne propuštam, jer narod koji ima ovakve ludorije ne mora patiti za adrenalinom i humorističkim programom: oni su stalno i uvijek tu! Ko to more platit’?

PULS NACIJE

“Takozvani Srbi u takozvanoj Krajini”, tako je to formulirao Branimir Bilić i u još jednoj nedostižnoj intelektualnoj minijaturi pokazao zašto je baš on Elvis s Prisavlja. Jest, prošlo je dosta dana od emisije, prokomentiran je slučaj u kojemu je desetak gostiju u crnim košuljama samo jurišalo na višestruko brojniju Vesnu Teršelič, ali ako mi Branine “takozvane Srbe u takozvanoj Krajini” ne stavimo na hartiju i tako ih otmemo zaboravu – tako svojstvenom mediju etera – tko će to, dovraga, učiniti?!

U toj se emisiji pokazala i pogubnost posjedovanja prijatelja. Prijatelje treba pod hitno oporezovati kako bi ih ljudi što manje držali. Recimo, tu se javio za riječ neki brkajlija (brk mu je dinarski, za razliku od Loše, koji ima otmjen, plutokratski, anglosaksonski, Errol Flynn model). Brkajliji je ime Željko Horvatić i sada je šef neke pravne akademije, a prije je bio hrvatski šef prijatelja Haškog suda. Uglavnom, simpatični brko nešto mantra kako bi trebalo osporiti sam koncept udruženog zločinačkog poduhvata, jer je to djelo uvedeno 1999. a generale se sudi za 1995. godinu; a nema kaznenog djela prije zakona. Nullum crimen sine lege, hrvatsko-srpski rečeno. Zato je brko napravio neku studijetinu, milijun stranica, radio ju je od 2006, a Vlada ju je objelodanila 2011, nešto iza presude, ono, baš hitro i pravovremeno, da se ljudi imaju čime zabavljati. Jandroković je sada pred TV kamerama dijeli diplomatima, čisto da se vidi kako napredujemo u poglavlju 23, pravosuđe i temeljna prava. To nije ništa manje pametno od svojedobnih Tuđmanovih izjava koje se sada naveliko analiziraju…

Nego, nije u tome kvaka. Kvaka je u tome da je Tribunal mudrolije tipa “UZP nije postojao” oborio već u pravorijeku Momčilu Krajišniku. Citat: “Žalbeno vijeće međutim podsjeća da kad tumači doktrinu UZP-a, ono time ne stvara novo pravo, nego jednostavno identifikuje pravilno tumačenje te doktrine kakvo je oduvijek postojalo, iako možda ranije nije bilo tako formulisano. To ne protivrječi principu nullum crimen sine lege, i ovaj se podosnov stoga odbacuje…”

To znači da je g. Horvatić slabo čitao sudska rješenja iz Haaga – za njega svakako trivijalnu, ali za Gotovinu razmjerno važnu pisaniju. Kada bi UZP pao, sud bi morao osloboditi sve koje je dosad sudio za zločinački poduhvat, pa zato malo sumnjamo u uspjeh simpatičnog čičice i njegove znanstvene studije. Mada, treba ga platiti, jer da se naradio, naradio se. Nije lako onoliku studiju napisati, a onda još kod Bilića zauzeti mudar izgled.

Javila se, ne u emisiji nego u intervjuu “Nacionalu”, i Vesna Škare Ožbolt. Kaže da brijunski transkript ne vrijedi ništa bez audio-zapisa. U što su joj prošle godine? Gotovinina obrana potrošila je sate i sate da dokaže kako cvrčci sa “brijunskog fonograma” ne cvrče u kolovozu – pa su na kraju odustali od osporavanja – a VŠO nije ni čula za audio-zapis.

Javila se i Jaca. Hoće biti “prijatelj suda”. Prijatelji suda su neutralci koji pomažu u objektivnom tumačenju nekih činjenica ili propisa. Hrvatska vlada, koja je u startu odbacila presudu i UZP, savršeno je objektivan i neutralan tumač. Pravi prijatelj suda i optuženika.

Pored takvih, nikakvi neprijatelji nisu im potrebni!