Povijest ideološke provokacije
Kada se Laibach 1980. godine pojavio na sceni, tadašnja jugoslavenska javnost ostala je zaprepaštena. Istovremeno, malobrojni obožavatelji kontrakulture bili su oduševljeni pojavom umjetnika koji su pljunuli ideologiji u lice, uz subverzivan način razmišljanja.
U to vrijeme, kada je bilo kakva asocijacija na nacističku Njemačku bila skoro pa kažnjiva zatvorom, hrabri kreativci iz Laibacha prozvali su se po njemačkom nazivu za Ljubljanu. Potom su odjenuli nacističke uniforme, poskidali im nacističke simbole i udarili temelje Laibach Kunsta, sasvim nove grane umjetnosti koja se temeljila na izvrgavanju svih ideologija javnom podsmijehu.
U dokumentarnom filmu “Kad muzičari šokiraju” obrađena je priča o kontroverznom nastupu Laibacha u zagrebačkom RANS-u “Moša Pijade” 1982. godine (danas klub “Boogaloo”), koji je prekinut zbog paralelnog prikazivanja videa sa snimkama maršala Tita i hardcore pornografije.
Rađanje pokreta
Povjesničar umjetnosti Feđa Vukić odlično je opisao glasni ulazak Laibacha na scenu: “Počeli su se baviti ideologijom na jedan potpuno nov način. U umjetničkoj produkciji ideologija je mogla biti prakticirana samo ako je bila zadana od države ili od onih koji su državu predstavljali u tadašnjem političkom sustavu. Odjednom, pojavljuje se jedan glazbeni bend koji se bavi ideologijom, oznakama ideologije, a u sferi koja je uobičajeno, još od 50-ih godina, bila rezervirana samo za zabavu.”
Laibach je nastao u slovenskom industrijskom gradu Trbovlju, crpeći inspiraciju upravo iz te sive, turobne i nekreativne industrijske sredine, okružene pripadajućim elementima tadašnjeg režima. Njihovo kontroverzno pojavljivanje na sceni pojačano je samoubojstvom tadašnjeg glasnogovornika/frontmana Tomaža Hostnika. Tek 1985. dolaze do svog prvog albuma, na čijoj se provokativnoj naslovnici, bez imena grupe (koje je u međuvremenu bilo proskribirano), nalazio Maljevičev crni križ s Isusom Kristom.
Svojom glazbom i nastupima Laibach u međuvremenu preskače granice tadašnje Jugoslavije i započinje međunarodnu karijeru. Uslijedio je ugovor za prestižnu diskografsku etiketu “Mute Records”, uz koju su vezani i danas. Trideset godina kasnije, oni su globalne zvijezde, s tisućama održanih nastupa na svim kontinentima, biografijom kojom se malo tko može pohvaliti i albumima od kojih je svaki priča za sebe.
Još u prvim godinama svog postojanja, stvorili su pravu vojsku umjetnika koji su ostvarili čitav niz nevjerojatnih umjetničkih djela. Rađanjem Neue Slowenische Kunsta (NSK) rodili su se i Kozmokinetično gledališče Rdeči pilot, Kozmokinetični kabinet Noordung, Gledališče sester Scipion Nasice, Novi kolektivizam, Irwin, Dreihundert Tausend Verschiedene Krawalle itd. Paralelno s izrastanjem NSK-a rasla je i njihova reputacija širom svijeta. Osnovali su vlastitu utopijsku državu koja ima zastavu, svoj novac i putovnicu.
Albumom “Opus Dei” isprovocirali su istoimenu katoličku ustanovu koja ih je tužila i izgubila spor. U Beogradu i Zagrebu početkom devedesetih ironizirali su nacionalne euforije, u Poljskoj su provocirali Solidarnost. Na svom su posljednjem studijskom albumu obradili nacionalne himne. O njima su snimani dokumentarni filmovi, pisane knjige, organizirani okrugli stolovi…
Ubojice popa i rocka
O tome koliko su Laibach i Liabach Kunst važni za poimanje popularne kulture i kulture ovih prostora, za “Novosti” govori povjesničar umjetnosti i grafički dizajner Dejan Kršić.
– Povijesna uloga Laibacha i NSK-a u posljednja se dva desetljeća često reinterpretira ili pokušava reinterpretirati u klasičnim terminima ideologije zapada, kao “disidentska umjetnost” koja je pomogla (ili čak potakla) rasap Jugoslavije i komunističkog režima. Mislim da ništa nije dalje od toga. Ali ono što je doista važno, ono epohalno mjesto i uloga Laibacha upravo kao muzičkog projekta jest da je jasno označio, svojim radom performativno proizveo, trenutak smrti ne SFRJ (što je svakako predstavljalo kontekstualni okvir), već smrt one sekvence u povijesti popularne glazbe koju smo nazivali popom ili rockom. Naravno, popularna glazba se i dalje sluša, svira i proizvodi, ali ono što se nazivalo rockom više nije dominantna kulturna forma, kao što je i povijest medija vinilne ploče gotova. Kao što se i danas još uvijek sviraju pa i komponiraju opere, ali povijest opere kao kulturne i umjetničke forme je gotova, završena. Pop muzika, ono što smo zvali rockom, od Laibacha nadalje postoji samo kao zombi, živi mrtvac koji je živ samo zato što ne zna da je mrtav. A Laibach to zna, i u tom međuprostoru između dvije smrti, fizičke i simboličke, pleše svoj sublimni ples – kaže Kršić.
Majska izložba i povratak na “mjesto zločina”
Petog svibnja u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu otvorena je izložba pod nazivom “Ausstellung Laibach Kunst, perspektive 1980-2011”, retrospektivna izložba vizualne umjetnosti koju je u proteklih 30 godina stvorio Laibach Kunst. Izložba se sastoji od umjetničkih djela izvedenih u najrazličitijim tehnikama: multimedijalnim instalacijama, klasičnim uljima na platnu, akvarelima i grafikama, fotografijama, filmu, videu itd.
Istog mjeseca, točnije 21. svibnja, na mjestu gdje su se prvi put predstavili zagrebačkoj publici, u klubu “Boogaloo”, nastupa sam Laibach, u sklopu svoje turneje “Laibach Revisited” kojom slavi 30 godina. Na koncertu se mogu očekivati nove verzije pjesama s početka njihove karijere: “Boj”, “Smrt za smrt”, “Država”, “Brat moj”, “Nova akropola”… kao i presjek njihovog dosadašnjeg glazbenog djelovanja. Hoće li, kao i 1980-ih, isprovocirati aktualnu državnu vlast, ismijati ideologiju i izazvati kontroverze ili će nam priuštiti samo večer nostalgije za nekim davnim vremenima, ostaje da vidimo.