Koljači po tihim kućama
Dragana Mladenović: “Rodbina” (Fabrika knjiga, Beograd, 2010)
Šesta samostalna pjesnička knjiga pančevačke pjesnikinje Dragane Mladenović potvrđuje
autoricu kao jedan o najzanimljivijih i najautentičnijih glasova mlađega srpskog pjesništva. Sve su njezine knjige visokokonceptualizirane, fragmentarnoj i izglobljenoj, no jasno isprativoj naraciji sklone, te izgrađene oko distinktivnog dominantnog organizacijskog postupka – pjesničke instrumentalizacije izrazito nepjesničkih diskurzivnih obrazaca i strogo kodiranih formi: jezika i strukture službenih formulara, akata, isljednica, dosjea i sličnih birokratskih stupova poretka. Već samim izmještanjem u lirski kontekst apostrofirane su forme maksimalno očuđene; proklamirana je preciznost i nepogrešivost njihova jezika u startu prokazana kao samo još jedan nosivi ideologem, a njihova je birokratska stabilnost dodatno minirana neočekivanim iskliznućima u hipermetaforiku i oniričku logiku sna i podsvijesti.
Dragana Mladenović ne bježi od politizacije pjesničkog pisma, ne preza, za razliku od dobrog dijela suvremene pjesničke produkcije u Srbiji, od tekstualnog suočavanja s ratnim i poratnim klanjima devedesetih, ali ni od preispitivanja nekih modela naslijeđenih iz zajedničke države; njihove potencijalne održivosti; razloga i uvjeta njihova kraha.
“Rodbina” dosljedno nastavlja gore navedenim po-etičkim koordinatama mapirani niz. Za sasvim transparentnim naslovom kriju se tri homogene, međusobno korespondirajuće cjeline od kojih je, kao i pjesme u njoj, samo ona posljednja naslovljena. Pjesme izvedene u izrazito kratkom stihu donose tri telegrafski štura (ali i više no dostatna) narativa o ratom povezanim i ratom uništenim protagonistima s jednih i s drugih strana. “Rodbina” se čita brzo, u dahu, no taj je trk kroz fragmente koji jedva da mogu funkcionirati istrgnuti iz konteksta knjige, isprekidan skrivenim, nerijetko brutalnim preprekama od kojih nam krvare koljena, gležnjevi, bedra: nakon tog krvavog slaloma ni onaj jedan dah više nemamo.
Prvi ciklus donosi, u prvom i trećem licu, uvjerljivo skicirane mikroportrete jedne obitelji i scenografiju pripadajućeg društvenog okvira: moralni kal i licemjerje koji su, valjda jedini, prisutni na svim ovdje tematiziranim razinama. Protagonistica koju neprestano etiketiraju kao smešnu i bolesnu i tjeraju je da pije lekove dobar je reprezentant pozicije svih koji su pokušali ostati normalni u svijetu čije uzuse definiraju ljudi poput strica Voje koji ima preku narav / njegova opsednutost / zemljom i herojstvom / ide dotle / da oštri / sve tupe predmete / spremajući se za / veliku odbranu.
Drugi dio donosi provjerenu instrumentalizaciju suhoparnog birokratskog obrasca koji se rasipa u sjajno izveden narativ o penzioneru koji želi prijaviti traženog ratnog zločinca, no biva tek ismijan. Na njega se izravno vezuju tek nešto samostalnije pjesme trećeg dijela, koji priča o Bosanki koja dolazi u goste izbjegloj familiji pratiti haško suđenje krvniku one vlastite.
Knjiga koja, usprkos prividnoj neatraktivnosti izdvojenih stihova, donosi snažan, težak i dosljedan, svake pažnje vrijedan, nekako tužno domaći pjesnički svijet.