Protiv uštogljenosti
Nevio Marasović: “The Show Must Go On”
Kad je prošlog ljeta u Puli postavljen kao film festivalskog otvaranja, “The Show Must Go On” je zajedno sa svojim autorom Neviom Marasovićem bio potpuna nepoznanica za gotovo cjelokupnu hrvatsku filmsku javnost. Marasović je tek bio izišao s Akademije, prethodno se ne afirmiravši na Danima hrvatskog filma kakvim “kratkišem” ili dokumentarcem, a njegov dugometražni debi nije dobio ni kunu državne potpore. Po pulskim kuloarima pričalo se da je umjetnički direktor festivala Zlatko Vidačković davanjem primata nepoznatom filmu nepoznatog autora zapravo želio očitati lekciju Hrvatskom audiovizualnom centru i njegovom ignoriranju Marasovića, koji je uz minimalni budžet uspio ne samo sklopiti produkciju, nego i polučiti za domaće standarde i izabrani žanr senzacionalne produkcijske rezultate.
Filmovi za kikiriki
Naime, “The Show Must Go On” tituliran je kao SF, iako on to zapravo, strogo govoreći, nije, no i njegovo preciznije određenje kao filma distopije još uvijek je produkcijski prilično zahtjevno, pogotovo kad se spomene da je radnja smještena u doba Trećeg svjetskog (nuklearnog) rata (sedam godina nakon ulaska Hrvatske u EU) i da se taj rat dočarava specijalnim efektima.
Dakako, takav film u takvim uvjetima Marasović prije ulaska u kompjutersko-digitalnu eru ni slučajno ne bi mogao snimiti, no i drugi naši sineasti djeluju u istoj eri, pa im ne pada na pamet snimati filmove za kikiriki. Doduše, i Nevio Marasović, kao i većina onih koji uspiju za nikakav novac sklepati dugometražnu igranu produkciju, ističe kako njegov slučaj ne bi trebao biti primjer nikome jer ruši profesionalne standarde, no svojedobno jednom Fassbinderu ni na kraj pameti nije bilo da se složi s većinom svojih njemačkih kolega, koji su njegove rane filmove, neumorno nizane jedan za drugim za isto tako nikakav novac, određivali upravo kao rušenje profesionalnih standarda. U današnjoj Hrvatskoj, zemlji na rubu ekonomskog kolapsa, davati prioritet “profesionalnim standardima” (pod čime se obično podrazumijevaju budžeti ne manji od pet milijuna kuna) doista je deplasirano, ali i tipično hrvatski uštogljeno, uostalom nikakvi profesionalni standardi neće podići ovu kinematografiju na višu razinu bez “sirovog” talenta udruženog s entuzijazmom.
Dramaturška skučenost
Marasović je s entuzijazmom očito odlično stajao, a kakav je s talentom? Na planu oblikovanja – režije i dizajna, mladi je sineast nesumnjivo vrlo kompetentan. Film je vizualno, osobito s obzirom na budžet, impresivan (za što zasluge idu i direktoru fotografije Damiru Kudinu, također debitantu), a krasi ga i uzoran ritam izlaganja.
Sadržajna strana, međutim, bitno je slabija. U priči o kreatoru reality showa čiji sudionici ne znaju da je započeo svjetski rat (kreatora tumači Sven Medvešek) i njegovoj bivšoj supruzi, angažiranoj političkoj TV novinarki (Nataša Dorčić), koji se iznova zbližavaju kroz brigu za sinčića nakon što se Zagreb našao pod razornim udarom snaga nedefiniranog istočnog saveza, ima podosta tipskih karakterizacija i općih mjesta o plitkom karakteru masmedijske kulture, a valja dodati i dramaturšku skučenost – snažno uvedeni sudionici reality showa ne uspijevaju zaživjeti kao paralelna linija radnje. Naposljetku, kao krunu na kraju, dobivamo i pomalo patetičnu afirmaciju obiteljskih vrijednosti.
Ipak, produkcijsko-dizajnerska i žanrovska svježina koju “The Show Must Go On” donosi u aktualnu hrvatsku kinematografiju prevaga je zbog koje film zaslužuje preporuku.