Pišite Bajiću, a ne Duki

Pisati o Radiju 101 je kao plesati o ekonomiji – krenimo zgodno, s parafrazom. Dalje od ovakvog uvodnog herziga ne bumo išli, iako bi fabuliranje jednostavnije išlo u tom ključu, uz dlaku programskom tonu i diskursu malograđanskog zagrebačkog šika (sporadično šovinističkog) iz većeg dijela prošlog desetljeća. Ionako je tek financijski šik Uprave tog dijela prošlog desetljeća bio fatalan po Radio 101 u strukturnom smislu.

Od kokošarenja do korupcije

Notorno je ponavljati, ali dajmo ipak, da Radio 101 ima krvotok tipičnog hrvatskog poduzeća/firme koja je od postsocijalističkog kokošarenja u zoru kapitalizma prešla na seriozniji komplet korupcije i milijunskih dugova: po zapovjednoj odgovornosti kaznenu prijavu danas ima predsjednik Uprave Dario Dusper. To je jedina formalno mjerljiva činjenica vezana uz ovaj slučaj.

Njegov psihofizički teret galanterija je, pak, domaćih poduzeća u pretvorbu kapitalističkih inačica: neprijateljstvo radnika prema novoj Upravi, arogantna Uprava, lijeni i zli radnici, nabrijana Uprava, zla i nepoštena Uprava, pasivna i aktivna agresija, promašena koncepcija, promašene prilike. Ode sve to u dim mutne kavanske povijesti, ni Wikipedija nije zainteresirana za kronologiju.

Radio 101 danas živi vlastiti epilog. Ili formalno, svoj drugi stečajni postupak. Radnici i honorarci u vrijeme posljednje Uprave, na čelu s Dragom Perićem, većim dijelom mandata nisu dobivali plaće nego povremene pozajmice što ih je isplaćivala sestrinska kuća Radija, a 73 suvlasnika (među kojima i autorica ovog teksta) u stečaju je izgubilo udjele.

Slučaj je kuriozum jer se radi o prvom propalom postsocijalističkom medijskom eksperimentu u regiji, na Balkanu i šire – gdje su suvlasnici, odreda bivši zaposlenici istog medija, krivi za vlastitu propast. Pa živjeli! To što su se uvjeti kolapsa stekli zbog kriminala s jasnom adresom, ojačava moralnu vertikalu, mijenja možda smisao poraza, ali ga, nažalost, istovremeno osnažuje u čitavoj paleti njegove gluposti.

Pišem pismo…

I sad pitanje po uzoru na staru bosansku poslovicu: tko zna zašto je to dobro? Odgovor je možda u citatu iz “Poslovnog dnevnika”: “Skupština vjerovnika Radija 101 je na stečajnom ročištu u ožujku odlučila da ta radijska stanica nastavlja s radom, a izglasano je i raspisivanje natječaja za njenu prodaju. Novi vlasnik dobit će u paketu pokretnu imovinu, žig, brend, koncesiju koja vrijedi do 2021. godine, 22 zaposlenika na minimalcu i deset honoraraca. Stečajni upravitelj je Maroje Stjepović, a glavni urednik Željko Matić.”

A tko zna zašto to nije (sasvim) dobro? Sedamnaest bivših suvlasnika Radija 101 uputilo je otvoreno pismo predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Zdenku Duki nakon njegovog formalnog pisamca, invokacije Trgovačkog suda uoči skupštine vjerovnika, da sačuva medij Radija 101 u domaćem medijskom prostoru. Potpisnici se uvrijeđeno bilježe “bez poštovanja” i žele njegovu promptnu ostavku.

Nije prvi slučaj u domaćoj povijesti da članovi cehovskog društva traže ostavku predsjednika nezadovoljni njegovim radom, ali bome jest posve novo to da dio bivših suvlasnika nekog bivšeg medija optužuje Duku – glasnogovornika jalove novinarske navade da se upozorava na toplu vodu u hrvatskom medijskom užasu, a ne Mladena Bajića ili USKOK, jer nije digao svoj glas protiv kriminalnih radnji na Radiju 101.

U pismu pod naslovom “Ne okrećite glavu” Duki se nedvosmisleno spočitava da nije uključio radio na vrijeme, to jest u 21. stoljeću, i nije se oglasio “pokojim priopćenjem” na “niz neprimjerenih praksi poslovanja Radija 101”, čime je “u zaštitu uzeo interese jednih članova dok je interese drugih, istinski oštećenih u ovome slučaju, ignorirao”. Zatim se čitava krimi-bilanca Dusperove Uprave u brojkama i slovima istresa pred Dukom – cehovskim fikusom, a optužuje ga se i za lošu procjenu kvalitete programa za vrijeme posljednje Uprave Drage Perića jer podliježe “kavanskim pričama i bezočnoj manipulaciji”.

Prava meta pisma je ipak Željko Matić, aktualni glavni urednik i desetogodišnji predsjednik Nadzornog odbora Radija 101, na kojega se vjerojatno odnosi i primjedba da je “karijeru gradio ispred ‘Budloga’ i ‘Charlieja'”. Relevantno bi pitanje sad bilo – ima li u Matića materijala za kaznenu prijavu? Ako ima, zašto nema prijave? Ako nema, kako Duka tu može pomoći? U tupoj i jedva smislenoj programskoj svakodnevici Radija 101 subotnji “Intervju tjedna”, kao i svaki politički razgovor u eteru Željka Matića, daleko je iznad domaćeg medijskog prosjeka.

Prvoborački broš

Takvo je stanje suhih fakata, a ne potreba da se na plakat neizostavno napiše “Matić – heroj ili zločinac”, na što vabi intonacija ovog pisma. Poanta svega ionako nije na racionalnom planu. Riječ je tu o iracionalnoj potrebi, o čistoj emotivnoj hrani tužnih i obespravljenih medijskih radnika. To što njihov ključni identitetski argument dolazi iz tradicije i predstavlja elementarnu logičku pogrešku u zajedničkom realitetu – tim gore po realitet. A komično pravo da se vlastita upokojena djelatnost iz 1980-ih i 1990-ih skribomanski navodi u svakakvim prigodama, nitko im ne može oduzeti.

U ozbiljnijem registru, prepoznajemo simptome sve otpornije “bolesti medijskih urednika”, pojave nalik menadžerskoj bolesti u korporacijama, gdje klasni osjećaj kulminira do tvrdog uvjerenja da je tuđe radno pravo manje vrijedno od vlastitoga, pa su tako i honorarci iz jednog sistema ili ešalona vredniji od onih iz drugog.

Postulat zamjenjivosti ljudskog medijskog materijala, broj jedan u korporacijskoj početnici, ponovno se pokazao kao negativ ovog portreta s povodom: zamjenjivi su svi, ali ne i sjećanje na bolju medijsku prošlost. Ne i prvoborački broš. Jagode su davno zapele u grlu, ali se dosad nije našlo snage da se kič baci niz rijeku, kao što je mladi vozač (Žarko Laušević) u filmu Srđana Karanovića davne 1985. odgurnuo splav-kafanu, skupa s Bocom Čombetom, Ušketom i Mikijem u vražju mater, uz razarajuće zvuke Dedićeve “O mladosti” i genijalni Orkestar Lepog Jovice.