Poricanje izbliza

U Hrvatskoj je povijest komunizma posve tabuizirana. Nema suvenira, nema monografija, nema ničega osim sirotog Bilandžića koji je 40 godina tvrdio da Jugoslavija nema alternativu, da bi sad tvrdio kako Jugoslavija nikad nije bila alternativa, čak ni Titu

POLA URE KULTURE

Gordan Nuhanović vodi nas u Staljinov muzej u gradu Goriju, rodnom mjestu Josifa Visarionoviča. Gruzini su razmišljali o tome da muzej zloglasnog vođe ukinu, ali on donosi  velik novac, pa ipak nisu. Umjesto zatvaranja dodali su dvije sobe u kojima eksponati svjedoče ne samo o Staljinu nego i o staljinizmu: vuk sit, koze cijele.

Crvena povijest je roba. Che Guevara je Elvis. Komunizam je danas postao artefakt na tržištu koje je negirao, umjesto da tržište bude eksponat u socijalističkim muzejima. Razumne zemlje, poput Češke, to shvaćaju i koriste. U cijelom Pragu, naročito u Zlatnoj ulici, možete kupiti sve suvenire socijalizma i istoka koji vam padnu na pamet: zvijezde, babuške, Staljinove ili Lenjinove portrete, šubare, sovjetske uniforme, glazbu. Njihovo ili tuđe. Turisti to kupuju. To je velika industrija koja razvija kontinentalni praški turizam.

U Hrvatskoj međutim, izuzev na Brijunima, ne možete kupiti ništa od toga. Povijest komunizma je posve tabuizirana. Ne samo da nema suvenira, nema ni monografija povijesnih ličnosti, povijesnih studija, nema ničega osim sirotog Bilandžića koji je 40 godina tvrdio da Jugoslavija nema alternativu, da bi sad tvrdio kako Jugoslavija nikad nije bila alternativa, čak ni Titu, jedinom uvjerenom Jugoslavenu svoga doba. Čovjek bi mogao pretpostaviti da u tako silnom poricanju ima neke s mukom skrivane sklonosti prema objektu poricanja, ali ostavimo to po strani. Ono čega svakako ima jest zabrana mišljenja – Denkverbot.

To su političke dvojbe, a zašto ti i dan-danas umjesto ikoničkih predmeta jedne globalne ideologije moraš kupovati glupe lokalne čaplje, pitanje je za analitičare naše ekonomske i razvojne apokalipse. Provincijalizirali smo se do neslućenih razmjera, kao ona jadna gubernija iz Gogoljeva “Revizora”.

Gordan Nuhanović je u dojmljivoj reportaži iznio i zanimljivu sličicu iz satrapova života. Staljinova sina Jakoba zarobili su Nijemci i otpremili ga u logor Sachsenhaussen. Hitler ga je  htio osloboditi ako mu Staljin da von Paulusa. Staljin nije htio. “Kakav bih ja komandant bio da jednog vojnika mijenjam za jednog maršala? Rat je rat, za sve jednak.”

Koliko je naših državnika poslalo djecu na front?

JELOVNICI IZGUBLJENOG VREMENA

Ima voditelja koji su tako magnetični da zbog njih gledaš i stvari koje te uopće ne zanimaju. Veljko Barbieri, izdanak slavne dinastije, takva je pojava: “Jelovnici izgubljenog vremena” privlačan su spoj erudicije i gastronomije, pažljivo biranih slika i ugodnog tona. Barbierija gledate, slušate i uživate, a nešto od svega toga vam ostane i u glavi, kad već ne može u želucu. Recimo, tvrdnja da je kamenica prvi komad mesa koju je ikad zagrizao ljudski zub… Vrag će ga znati otkud mu to, no zvuči zanimljivo. Nije moguće dokazati, a bogami ni opovrgnuti, pa neka ostane za povijest, kako se kod nas piše.

Takva je, poput Barbierija, bila i Milka Babović. Njen ugodan, gospodski glas, kojim je izricala najmeritornije ocjene o sportu/umjetnosti klizanja na ledu, zakivao te za ekran. Milijuni su od Milke naučili pojmove kao što su “dvostruki aksl”, “pirueta”, “lutz”… Otkako nema Milke, ne gledam klizanje na ledu jer to nije isto. Kao što je Momo Kapor napisao: “Otkako je Zuko Džumhur umro, nikad više pored turskog groblja neću proći kao pored turskog groblja.”

Današnje zvijezde komercijalnih televizija – ovo je možda nostalgičan stav – ni u svojim najboljim izdanjima ne mogu dosegnuti “zastave naših očeva”, klasike Televizije Zagreb, a Barbieri, sa svojega širokog postamenta, to može, mada u jednoj pomalo ezoteričnoj sferi.

NEDJELJOM U DVA

Otkako pišem kritike, redovito dobivam SMS-ove o emisijama. Evo jedne prepiske s čovjekom koji se zove V (rimski pet).

V: Aleksandar Stanković i Milorad Pupovac na Prvi maja na Hrvatskoj televiziji! Borise, reci Stankoviću da je R-A-S-K-R-I-N-K-A-N! Zovi Lošu (Davor Domazet, klasik teorija urote, op. a.) bio je u pravu.

JA: Kako?

V: Oni hoće Jugoslaviju, Borise.

JA: Po meni bi to bila Srboslavija.

V: Ne, nego još gore. Presuda (generalima) bi bila na Prvi maja da nije nedjelja. A ove je godine i 10. travnja pao u nedjelju. Je li to slučajno? Tko sastavlja kalendar?

JA: A znaš što je Prvog maja? Sveti Josip Radnik. Još je “Duga” 1989. primijetila da to nije slučajno, da se to odnosi na onog miljenika Vatikana, Josipa Broza. Vidiš da Dušan Bilandžić sada otkriva da je rušio Jugoslaviju još od 1937.

V: Neovisna Hrvatska je, ustvari, udbaška podvala.

JA: Neodvisna. Pa ima li kraja hrvatskoj patnji i nesreći?

V: Kažu da su udbaši bili Šeks, Manolić, Mesić, Boljkovac, Perković, Mustač. Tito, šef nad šefovima, rušio je Jugoslaviju. Što još hoćeš?

JA: Tuđmana. Romano Bolković dokazuje da je i on bio dio kruga Steve Krajačića.

V: Pa ja ti kažem! To je to, Udba nas je satrala. Nego, je li “Oluja” bila veličanstvena pobjeda ili su Srbi sami zbrisali, pa nije ni bilo otpora?

JA: “Oluja” je teško pitanje. Slučajnosti se mogu pojaviti samo slučajno. Ovo je klasična urota.

V: Jedno drugo potire.

JA: Kad su Srbi poslije “Bljeska” počeli peći rakiju, kako bi se ekonomski oporavili, jedan je profesor predložio da je nazovu “Bljeskovača”.

V: Vratimo se na ovo! Prvi maj, Stanković, Pupovac, Britanci… Je li slučajno?

JA: Nije i biti ne može.

V: Ima li Hrvatska snage za kažnjavanje i osudu zločina svih totalitarnih režima, suočavanje s istinom i poštivanje svih žrtava – “Puls”, sutra. Hoćeš li gledati?

JA: Fantastična tema, nije ni dva tjedna prošlo otkako ju je Bilić obradio! Neki ljenjivci godinama čekaju raditi istu temu.

V: Car.

JA: Car i bog.

V: Aj bok.

JA: Bok, Vladimire.

DNEVNIK NOVE TV

“Neka se SPC, sa kojom delimo isti hrišćanski pogled na svet, kao moralna vertikala srpskog pravoslavnog življa, izjasni o presudi generalima Markaču i Gotovini”, predlaže biskup Jezerinac.

To je ekumenizam! Sjetio sam se pripovijesti koju je o tuzlanskom episkopu ispričao Marko Vešović. Ovako ide. “Pop Vasilije Kačavenda i njegov đakon pjani. Đakon veli: ‘Ja ću mjesto tebe držati liturgiju.’ Kačavenda: ‘Ne, nego ja, ne misliš valjda da sam pjan?’ Kad je liturgija završena, pita Kačavenda: ‘Je li bilo u redu?’ ‘Jeste, osim tri stvari. Nisu Isusa na krst razapeli komunisti, nije Bog poslao Lucifera u pičku materinu već u pakao i ne kaže se fajront nego amin.'”

Zar njih dvojica ne bi lako našli zajednički jezik?