Muzika rađena iz gušta i ćeifa

Što je zapravo Shaderwan Code?

– Shaderwan Code je grupa ljudi okupljenih oko jedne lijepe sahare. Sanduka ili škrinje, kako se ovdje kaže. Pune blaga i te neke tradicionalne bosanske muzike. Dolazi iz neka tri-četiri korijena, neke gradske pjesme, tradicionalne bosanske, tradicionalne islamske… U Bosni se desila prekrasna situacija, jedna jako bogata i autentična muzika je u tom sanduku. Mi smo odlučili, poput nekih restauratora, da je to muzika svih konfesija i da je ova današnja podjela muzike, kulture, pa i jezika u Bosni potpuno nepotrebna i nepraktična. Pokušavamo komunicirati sa svim etnicitetima koji su u Bosni, jer su svi oni stvorili tu muziku. Sevdalinka nije samo muslimanska ili srpska pjesma. Sevdalinka je pjesma svih. Pjesma kasaba i mahala. To je pjesma popodnevna uz odmor i uz akšamluk rakijicu. To je doba dana kada sjediš sam sa sobom i rekapituliraš i svoj dan i svoj život i sebe. Jedan od najvećih pjevača sevdalinki je Jozo Penava, Hrvat, tako da smo gledali da kompletno zagrabimo u tu našu zemlju i tradiciju i iz te sahare pomalo lakiramo, brusimo i pročišćavamo muziku za tu jednu mladu generaciju s kojom komuniciramo.

Nismo dirali melodije

Zato je i teško odrediti vaš glazbeni stil, mješavinu rocka i jazza, popa i etna…

– Nismo se igrali s melodijama, to su, po meni, svete melodije. Mislim da se lomljenjem melodije, kao što se često događa u nekim jazz ili pretjerano ambicioznim aranžmanima, pjesma oskrnavi, kao da si porušio stubove u gotičkoj katedrali. Jednostavno se cijela priča počinje urušavati. Zbog toga melodije nismo dirali, poigravali smo se s instrumentarijem: kod nas je instrumentarij uglavnom totalno nespecifičan. Udaraljke su većinom afričke, a ne bosanske. Upotrebljavali smo tablu i neke indijske instrumente. Koristili smo i fagot. Više smo se poigravali sa stilovima i instrumentarijem, a melodije su ostale iste, one su kičma cijele te muzike. Njih nismo dirali.

Vaša suradnja sa zborom zagrebačke džamije “Arabeske” počela je još na snimanju filma “Nafaka” Jasmina Durakovića?

– Počela je i prije, kada smo napravili pjesmu “Lijepa Alma”. Ta pjesma na CD-u je sample hora sarajevske medrese, vjerske škole. Na živim su se nastupima one prvi puta pojavile pod dirigentskom palicom Ismeta Kurtovića, lika bitnog za cijelu sarajevsku školu rocka, jer je većina sarajevskih muzičara prve akorde učila u kampu u Trpnju, gdje je Drugi način decenijama svirao. Ta neka sudbinska veza s tim bendom se nastavila kada se Kurtović pojavio kao dirigent hora koji nam je trebao da izvedemo pjesmu uživo. Poslije toga smo radili film “Nafaka”, pa predstavu “Grad od snova”, zatim i muziku za dokumentarac o Ivi Andriću, koji će premijerno biti prikazan na Sarajevskom festivalu ove godine. Da budemo precizni, to je pet-šest solistica iz “Arabeski”, nije cijeli hor. Nas je u ekipi deset do dvanaest, jedna sarajevsko-zagrebačka kombinacija. Ima tu članova iz Zabranjenog pušenja, ali i ljudi koji nisu iz benda, zatim nekih cura koje nisu u “Arabeskama”. To je jedan drugačiji projekt, da odmah bude jasno.

Koliko ste svjesno išli kombinirati islamsku kulturu i rock’n’roll? To baš nije česta pojava…

– To je neka bosanska tradicionalna muzika. Tu ima ilahija, kasida, sevdalinki, ima i pjesama iz Srbije, a ne samo bosanskih. Nismo htjeli niti možemo bježati od nekog svog, nečeg našeg… ne možemo se preko noći transformirati u neke druge muzičare. Ovo je više rađeno iz nekog entuzijazma i ljubavi, kroz nekih četiri-pet godina. Kuckalo se kao u kujundžiluku. One tacne i džezve koje se lagano kuckaju, pa se popije kavica, pa se opet lagano kuckaju. Tako je nastao i ovaj CD. Dosta smo toga uradili na svoj način i kroz neko svoje promišljanje muzike, što se i osjeti. Tu je i pjesma “Dok čekaš sabah sa šejtanom”. Htjeli smo pokazati koliko u današnjoj muzici ima te tradicije. Primijetio sam da se dosta muzičara u Zagrebu grozi te neke tradicionalne pjesme, a nisu ni svjesni koliko toga ima u njima i njihovoj muzici. Jednostavno, priča nije počela od nas. Svi bosanski bendovi duguju toj nekoj bosanskoj tradiciji i po tome su prepoznatljivi. Kada malo zagrebeš u Štuke, Dubiozu, Pušenje, pa i u Crvenu jabuku, taj zvuk, koji te pratio cijelo djetinjstvo i tvoje neko promišljanje muzike, ta neka tvoja kreacija, nužno i nesvjesno povlače neke zvukove odatle.

Muzej bosanske muzike

Album “Kad procvatu behari” ponajprije je stvaran za tržište BIH, poklonili ste ga uz magazin “Grazia”. Kakvi su planovi za Hrvatsku?

– Nadam se da će se pojaviti i u Hrvatskoj i u Srbiji. To nije muzika nekih velikih komercijalnih potencijala. Ja to zovem “za uz kafu”, to je muzika za neke ljude i neke prilike, rađena iz gušta i ćeifa za ljude koji će guštati i ćeifiti uz nju. Kako je riječ o toj nekoj sahari punoj narodne muzike, pokušali smo da bude kao s Biblijom ili Kuranom, da bude u svakoj kući. Zato smo išli na distribuciju preko novina, bili smo svjesni da ova muzika u nekoj klasičnoj izdavačkoj i promidžbenoj formi ne bi došla do puno ljudi. Taj je CD zapravo jedan presjek, muzej bosanske muzike. Ima tu i pjesma Zabranjenog pušenja, jer smo htjeli napraviti presjek onoga što se u Bosni radilo kroz vjekove, a radila su se čuda. Sevdalinka se i u glavama vodećih europskih muzikologa pomalo tretira kao nešto ravnopravno fadu. S te smo strane to doživljavali kao jedan mali vodič, da mi Bosanci ne bismo objašnjavali ljudima što se kod nas radilo, jer muzika govori isto kao i slika, hiljadu riječi. Da ljudi mogu nekome pokazati i da izbjegnu pretjerano objašnjavanje o tome.

Sudeći po prvim reakcijama, odnosno po gledanosti spota “Kad procvatu behari”, koji je na YouTubeu vidjelo više od milijun ljudi, interes je velik?

– Nisam na to ni u snu računao. Ispalo je da tih sladokusaca i meraklija ima više nego što sam mislio. Ostao sam iznenađen, pogotovu zato što tada još cijela stvar nije imala ni ime, pa su ljudi u tražilice upisivali “Nafaka”, Zabranjeno pušenje… na milijun su načina pokušavali doći do spota. Kada se pojavio spot, nismo imali ideju da ćemo raditi album, iskorišteni su kadrovi iz filma i spot je urađen za male pare. Naš najgledaniji spot “Yugo 45” poslije deset godina ima 350.000 gledanja, pa me ovo stvarno iznenadilo. A i daje mi neki optimizam da bi ovaj projekt mogao bolje proći kod ljudi nego što smo mislili.