Anatomija Sanader- Bandićevog političkog mahnitanja

Iako još čekamo kako će završiti ovi predsjednički izbori, u kojima se nije čula nijedna nova ideja i inicijativa, lako je pogoditi koja je izborna parola ostavila najupečatljiviji trag. To je Bandićev slogan “Čovjek, ne stranka”. Nema dvojbe ni koja je parola, koliko god izgledala prijemčivo uhu razmjerno velikog broja birača, bila najopasnija. Opet Bandićeva “Čovjek, ne stranka”. Najopasnija zato što je proklijala na plodnoj gnojnici krize konvencionalnih političkih stranaka, ali u razornoj kritici tih stranaka zapravo od cijele Hrvatske pravi đubrište jeftine demagogije, sa skupim posljedicama.

Jeftina je to demagogija, jer je sam Milan Bandić sve donedavno bio kao stoljetni hrast ukorijenjen u jednoj od najvećih stranaka (SDP), a u toku ovih izbora njegovi vjerni pobočnici već su počeli s osnutkom neke nove socijaldemokratske stranke. Očito, stvaraju mu odstupnicu da u slučaju gubitka predsjedničkih izbora opet dobije stranačku bazu iz koje će se pokušati katapultirati, ovaj put na parlamentarnim izborima, u vrh nacionalne politike. Dakle, nema ništa originalnog u ovoj njegovoj nacional-populističkoj ofenzivi, i vidi se da je Banderas samo pokrao neke ideje prve dvojice hrvatskih predsjednika. Ali i neke ideje koje su se devedesetih čvrsto primile kod prvog istočnog susjeda preko Dunava.

Bandićev populizam

Tuđman je također mahao populističkim barjacima hrvatske trobojnice, tvrdeći da vlastita nacionalna država pruža sva potrebna jamstva njenog prosperiteta. Ni Mesiću nisu bile strane populističke fraze kojima je gubitnike tranzicije iz devedesetih uvjeravao da će sav korupcijski ološ koji se kroz to vrijeme nakotio, uz zaštitu vojno-obavještajnog podzemlja, biti pušten niz Savu kada se riješimo Tuđmanovog nasljedstva i primaknemo ulaznim vratima Evropske unije. I jedan i drugi zapali su u krizu kada se vidjelo da to neće baš tako lako ići i to je obilježilo posljednje mjesece i godine njihove vladavine.

Ali, bilo je to i zato što ni Tuđman ni Mesić nisu ovoliko podilazili masama, predstavljajući se kao sluge njihovih interesa i težnji, nego su često išli ispred te mase, utuvljujući joj u glavu i neke stvari koje ona nije rado slušala. Tuđman je, recimo, forsirao svoju “pomirbu” koju nisu htjeli ni desni ni lijevi, a Mesić je htio izmiriti hrvatske ratne dugove iz prve polovice devedesetih, s čime se velik, prevelik dio Hrvata ni do danas ne može pomiriti. E, tu se Bandić odvojio od njih, nema tu više nikakvih ideja i ideoloških projekata, samo anything goes, a zauzeo je i potpuno odbojan stav prema političkim strankama. Njima je Mesić volio docirati, a Tuđman rugati se (“stoka sitnog zuba”) i bušiti ih brojnim “spavačima” i “krticama” kako bi očuvao dominaciju HDZ-a. Ali tek s Bandićem dolazi ovako otvoren prezir prema političkim strankama. Tu je on posegnuo za drugim uzorom, Miloševićevom “antibirokratskom revolucijom”, koja je ozloglasila tadašnje partijske strukture, najprije u Srbiji a onda i šire, kao parazite na zdravom tijelu naroda i onda ih počela jednu za drugom mesti. Tako su “pročišćene” partije dviju republika i dviju autonomnih pokrajina, a kada je zapelo na petoj i šestoj, Hrvatskoj i Sloveniji, započeo je rat. No, čak i iz tog perioda Bandić je imao što naučiti od svog prekodunavskog uzora.

Sanaderov plan

Počeo je protukandidata u drugom izbornom krugu Ivu Josipovića nazivati “Jugoslavenom”, pa je Josipoviću prepustio podršku generala JNA-ovskih korijena, dok je na svoju stranu privukao samo one s provjerenim hrvatskim pedigreom (uključujući procesuirane i neprocesuirane ratne zločince Glavaša i Merčepa). Dakle, upravo onako kako je napravio i Milošević, kada je proveo dejugoslavenizaciju i srbizaciju vojske, čime je ona kadrovski pripremljena za rat. Usto, Bandić je nazvao Josipovića i manekenom “boljševičkog jednoumlja”, a tu se jasno nazire i onaj glavni oslonac u koji se uzdaje Banderas uoči drugog izbornog kruga. To je, dakako, Ivo Sanader. Čovjek koji je šest godina gradio imidž uglađenog Evropejca, ali je istodobno sve izborne kampanje gradio na tako usijanom antikomunizmu kao da je na hrvatske granice banula Crvena armija. I evo ga sada, do zuba naoružanog tim antikomunističkim puščicama na čep, da pomogne Bandiću. Istina, njegov naprasni povratak u politiku, prokrčen bicepsima tjelohranitelja na ulaznim vratima središnjice HDZ-a, bio je tobože motiviran “deficitima” Jadranke Kosor u vođenju stranke, a posebno lošim izbornim rezultatom Andrije Hebranga. Ali, to su priče za malu djecu. Baš je on oktroirao tog slabog predsjedničkog kandidata, a zatim po svemu sudeći i zdušno poradio na tome – usmjeravanje sebi odanih stranačkih mecena (Andabak, Ježić…) da financiraju kampanje njegovih konkurenata Primorca, čak i Josipovića – da na izborima prođe što lošije.

Sve govori da se radilo o nečem drugom, dugo i pomno pripremanom planu da se izbaci iz igre HDZ-ovog kandidata, kako bi se onda ultimativno zahtijevalo od Jadranke Kosor da HDZ podrži Bandića kao zadnju liniju obrane, takoreći antemurale christianitatis, protiv crvenih bezbožnika. Usto, neki smatraju da najavljenim aktiviranjem saborskog mandata Sanader želi navući imunitetsku pancirnu košulju za zaštitu od mogućeg sudskog procesuiranja. No, ne bih rekao da je to ključno, možda ni točno. Imunitet za korupcijske krađe najvišeg ranga lako bi mu mogao biti skinut, pa je posrijedi najvjerojatnije drukčiji, sveobuhvatniji naum. To je raskoliti HDZ, kao što je njegov strateški pajdaš prije toga pokušao u SDP-u, i onda na ruševinama velikih stranaka stvoriti jaku populističku osovinu Bandić-Sanader.

Premijerkin protuudar

To bi, računaju, bila puno efikasnija zaštita od kaznenih progona nego što je pruža lagana flanelasta košulja imuniteta. Jer, ako podsijeku noge velikim strankama, pokleknut će i Sabor i Vlada, usto odbrojavaju se i posljednji dani Mesića na Pantovčaku – i što je onda ostalo od državne vlasti? Ništa, ona će kao zrela kruška pasti njima u krilo, pa ako netko treba završiti u Remetincu, to, molim lijepo, sigurno neće biti oni.

Ali, prevario se Sanader u svojim računicama i umjesto da mu uspije udar protiv Jadranke Kosor uspio je njen protuudar protiv njega, okrunjen isključenjem iz stranke, i to je najveća sramota koju je doživio neki hrvatski političar u ova posljednja dva desetljeća. Da li će sve ostati samo na tom ponižavajućem bacanju u katran s perjem još će se vidjeti, ali premijerka nikada nije bila bliže da osim krakova pikne i u glavu korupcijske hobotnice, i bila bi nepopravljiva šteta ako tu priliku propusti. Uostalom, o toj bogomdanoj prilici najbolje joj govori ponašanje Bandića, koji se dosad samo taktički ograđivao od nacionalno omraženog Sanadera, da bi na dan njegove smjene gotovo s gađenjem osudio njegove prevratničke postupke. Sada je i njemu jasno da nakon toga sigurno (dosad je bilo vjerojatno) gubi od Josipovića, ali barem pokušava kontrolirati štetu i to je najracionalnije što sada može napraviti.

Zato u najmanju ruku treba očekivati i od opozicije da se ponaša racionalno i da ne pokušava iskoristiti ove potrese u HDZ-u za podmetanje klipova Jadranki Kosor. O da, razumljivo je što se Milanović, Čačić i ostali pribojavaju ojačane premijerke, no ona je to zaslužila dosadašnjim antikorupcijskim rezultatima, a posebno ovom eliminacijom prvog čovjeka korupcijske famiglije. A ako oni u tome vide neki problem, nešto što im smeta, molim, neka to javno kažu.