Ratna priča Jovanke i Ante

Za Jovanku Joku Zelić-Gavranović sve je krenulo po zlu početkom rata 1991. godine. Ona Srpkinja iz Žegara, suprug Ante Gavranović Hrvat iz Prijedora: loša kombinacija u sredini poput obrovačke. Ante je bio podvornik u srednjoj školi, a Jovanka referentica u općini. U prijelomnim događajima 1991, ovaj mješoviti bračni par odlučuje ostati u Obrovcu, mjestu u kojem su imali i stan i posao.

Ratni dani u Krajini za Jovanku i Antu nisu bili nimalo laki, ali dočekali su “Oluju” i Hrvatsku vojsku u Obrovcu. Točnije, Jovanka je bila u Žegaru zajedno s roditeljima, koji se nisu htjeli priključiti zbjegu, a suprug je ostao u Obrovcu. Antu prozivaju zato što je kao Hrvat rat proveo s “četnicima”, što je bio neoprostivi grijeh i odvode ga u sabirni centar u Zadar. Jovanka 6. augusta u Žegaru doživljava traumu o kojoj rijetko i nerado priča.

Silovana u Žegaru

– Usred dana u dvorište je upao naoružani hrvatski vojnik iz susjednog sela Medvjeđe. Majka mi je bila u kući. Imao je pušku. Došao je do mene i zaprijetio da će ubiti mene i majku… Silovao me. Vjerojatno se pohvalio, jer se ubrzo pročulo po okolici. Nitko ništa nije poduzeo. Poznajem tog čovjeka i danas ga srećem – prvi put za medije govori Jovanka o svojoj tragediji, koju je u izvještaju zabilježio i Hrvatski helsinški odbor.

Međutim, silovanje nikad nije dokazano. Policija je samo formalno izvršila istragu, bez ikakvih konkretnih rezultata. Dva mjeseca poslije, Jovanka je otišla na pregled liječniku u Obrovac, ali potvrdu da je silovana nije uspjela dobiti.

Tu nije bio kraj mukama bračnog para Zelić-Gavranović. Kako je uspostavljena nova hrvatska vlast, tako su Jovanka i Ante izgubili posao i stan.

– Ostali smo u Obrovcu i 1991. i 1995. Mislili smo, nismo nikome ništa krivi i nema nas tko za što teretiti. Vjerovali smo hrvatskoj državi, a od nje smo izgubili sve što smo mogli izgubiti. Na svoja radna mjesta nismo se mogli vratiti. Rekli su nam da smo četnici i još su se čudili kako uopće možemo tražiti posao. Čak su i Anti rekli da za njega nema više mjesta. Kao bivši nosioci stanarskog prava zatražili smo otkup stana, ali nam je odgovoreno da stan pripada MUP-u, a potom su nas izbacili na ulicu. Čak su nam i stvari ostale u stanu. Mi za novu hrvatsku vlast više nismo postojali – priča Jovanka.

Sudskim je putem pokušala ostvariti pravo na rad: nakon 15 godina, sudski postupak još  traje, a Jovanka nikad više nije uspjela naći posao u Hrvatskoj.

– U prvostupanjskoj presudi zaključuje se da je radni odnos prestao mojom voljom, jer navodno nije postojao kontinuitet rada u općinskoj upravi od 1991. do 1995. Međutim, cijelo sam to vrijeme bila na svom radnom mjestu, ali očito na krivoj strani. Još objašnjavaju da sam se morala javiti povjereniku Općine Obrovac kojeg je imenovala Vlada Hrvatske, a znaju da sam bila na području izvan dosega hrvatskih vlasti – objašnjava Jovanka presudu na koju je uložila žalbu.

Dvije godine nakon gubitka posla i stana Jovanka i Ante živjeli su u Žegaru kod Jovankinih roditelja, bez ikakvih izvora prihoda. Potom su krenuli u Zagreb.

– Obišli smo sve moguće institucije, od pučke kuhinje pa nadalje. Dobili smo socijalnu skrb od 500 kuna. Nismo u Zagreb došli do budemo prosjaci. Naviknuti na rad, radili smo sve što smo mogli pronaći; naradili smo se kao životinje – kaže.

Teške posljedice

Svi ovi događaji ostavili su traga na Jovankinu zdravlju. Slomljena, prvi je put završila na psihijatriji 1998. Od tada je u više navrata hospitalizirana. Tome je pridonio i sudski postupak protiv silovanja koji je u njeno ime 2000. poveo Hrvatski pravni centar. Nakon tri godine, proces je negativno okončan: u obrazloženju presude stoji da nema konkretnih dokaza koji bi teretili optuženoga. Kako kažu, žrtva nije potpuno sigurna u njegov identitet, jer se nije zagledala u počinitelja i nije imala naočale koje nosi od svoje 16 godine. Sud osporava prepoznavanje na osnovi fotografije, navodeći da to “nije valjan dokaz u postupku”. Dalje objašnjava da je priču o mogućem silovatelju potrebno tumačiti i kao moguću bolesnu fiksaciju na osobu mogućeg počinitelja, pošto je “žrtvi još 1997. godine bila ustanovljena psihoza-paranoidna šizofrenija kojoj je inkriminirani događaj bio jedan od provocirajućih faktora nastanka”. S druge strane, sud je prihvatio svjedočenje odbrane da je optuženik u inkriminirano vrijeme imao vojnu dužnost na položajima koji su geografski udaljeni od Žegara.

– Oživljena prošlost za suđenja samo mi je pogoršala zdravstveno stanje. Te traume i provokacije ne bih više mogla izdržati. Svjesna sam da sud nije mogao potvrditi da je jedna Srpkinja silovana u “Oluji”, jer onda bi priznali zločin koji se dogodio. To što mi se dogodilo ne shvaćam toliko lično, kažem: bio je rat i neki su ljudi morali platili svojom žrtvom. Među njima sam bila i ja. Nažalost, posljedice svega su jako vidljive: po dva mjeseca znam zaglaviti u psihijatrijskoj bolnici da ne znam za sebe. Dijagnosticirali su mi PTSP, a od 2005. imam i rješenje o općoj nesposobnosti – priča Jovanka, pokazujući nam debelu liječničku dokumentaciju.

Nakon deset godina neriješenog stambenog pitanja, Jovanka i Ante 2006. bespravno se useljavaju u 21 kvadrat praznoga gradskog prostora. Obavijestili su o tome gradska tijela, nadležna je komisija napravila zapisnik prilikom njihova useljenja, no nikad nije izdala rješenje za korištenje tog prostora.

U dvadeset kvadrata

– S puno smo ljubavi sredili taj prostor i konačno našli svoj mir i toplinu. Pokušavali smo dobiti pravovaljano rješenje za korištenje, ali bezuspješno. Kažu nam: tko vas je tjerao da se bespravno uselite u stan – priča Jovanka.

Sada im prijeti deložacija: do 1. oktobra moraju se iseliti iz stana. S druge strane, tek su lani kao bivši nositelji stanarskog prava uspjeli ostvariti stambeno zbrinjavanju u Obrovcu, dobivši građevinski materijal. Međutim, uređen je samo dio kuće, a za ostalo Jovanka i Ante nemaju novca.

– Svagdje smo neriješeni slučaj. Gdje i s kime živjeti? U maloj obrovačkoj sredini, gdje gradimo kuću, svi znaju za moje silovanje. U Zagrebu se izgubim u masi ljudi i ne mislim o tome što mi se desilo. Kad bi me izbacili iz ove garsonijerice, to bi me konačno uništilo. Bio bi to šok koji ne bih preživjela – govori Jovanka Zelić-Gavranović.