Kultura više nije ideološki isplativa

Medijski razgovor o kulturi danas može imati teorijsko, psihoanalitičko, enološko, gastronomsko, tračersko, gadžetsko ili drugačije otmjeno opravdanje, glavno da ne izaziva paničan strah od dosade. Nešto gore od dosade, tupu rezignaciju, izaziva razgovor o politici u kulturi ili kulturnoj politici: ta je stvar prešutnim konsenzusom politike i medija proglašena jednostavno preglupom. Kultura (više) nije ideološki isplativa niti retorički potrebna, jednostavno je suspendirana iz javnog diskursa. Bez želje za analitikom takvoga političko-medijskog mulja, upregnut ćemo samo kronologiju, potražiti čimbenike sličnosti i razlike u predizbornoj stranačkoj retorici. Nije, naime, oduvijek bilo sramota isticati prazne figure i trope kulturnoj politici in spe, parlamentarnim strankama nije nedostajalo natuknica kad bi se riječ dala prosperitetnoj domaćoj kulturi.

Vujićeva stara škola

U jednoj takvoj zgodi, 2003. godine, “Jutarnji list” objavio je anketni dokument o kulturnoj politici na dvanaest kartica gustoga teksta uz tri protokolarna pitanja o problemima kulturne politike. Ono što se nekad činilo ishitrenim medijskim eksperimentom, danas je povijesni dokument bez cinizma, tragikomičan dokaz jednog tipa krajnosti. Devet domaćih parlamentarnih stranaka jedva je uguralo vlastito “političko mišljenje kulture” na dvije kartice teksta. Teško je pobrojati papagajsku artiljeriju motiva u najširem smislu, većina upitanih odgovarala je hrabro, u totalnu buku pojma. Jedan se autor ipak istakao pronicljivošću odgovora o procjeni kvalitete kulturne politike. “Marginalizacija kulture u medijima, tj. preferiranje kulturnih događanja na tzv. društvenim stranicama daje lažnu sliku uspješnosti i tzv. glamura, jer se spominju samo premijere i nazočnosti političara, a nitko ne prati poluprazne dvorane”, napisao je vizionarski Božo Biškupić iz sobice u stožeru HDZ-a te 2003.

Podsjetimo, suton je mandata ministra Antuna Vujića, javni oproštaj od stare škole socijaldemokracije u kulturi i najdalje što će javni činovnički diskurs doći do žuđene malroovštine. Također podsjetimo, jedini analitički dokument “Strategija kulturnog razvitka Hrvatske u 21. stoljeću” (Katunarić, Cvjetičanin) o kulturnoj politici na nacionalnoj razini rodio se za Vujićeva ministarskog stolovanja. Bilo je tada moderno, ugodno i korisno isticati kulturu kao “primarni element razvoja” i bildati svijest o trojednoj zajednici demokratske države u kulturi – mislilo se u velikim pojmovima interakcije države, tržišta i civilnog društva, radilo u malim pojmovima treninga novih kulturnih industrija. Ali četverogodišnji tečaj lijevoliberalnog prosvijećenog kapitalizma u kulturi završio je u lošem trenutku, kad je praksa trebala zamijeniti debatne stolove.

Biškupićevo gluho doba

Zato se nastavak etatistički vođene kulture odvija bez teorijske prtljage, u sferi hadezeovske antiintelektualističke pragme Bože Biškupića. Njegov je kabinet, pak, primjer osebujne interpretacije modela državne intervencije u kulturi, demonstracija elegantno pragmatičnog i konzervativnog stila vladanja: u velikim pojmovima europejski, u malim okrutno palanački. “Ništa mudro”, rekao bi možda Biškupić za svoj mandat, gluho doba hrvatske kulturne politike koja je bila toliko implicitna, da joj se tek sada vide klijentelistički repovi i stranački protekcionizam. Ali bilo je to mudro i pogubno. Primjerice, kad predsjednik Europske komisije Manuel Barroso izgovori svečarsku glosu o “kulturnoj dimenziji EU-a koju se ne smije zanemariti”, Biškupić zna za što služi Ministarstvo kulture u 21. stoljeću: perfekcionizmu EU birokracije, za što u njegovoj kući oduvijek brine briljantno vrijedna ekipa na čelu s Ninom Obuljen.

Promjena predizbornih političkih navika u vezi s kulturom vidljiva je zatim 2007. godine. Osipaju se čitave stranke, kamoli interesi prema kulturnoj politici. Ostaju dva rivala, dvije stranke: aktualni Biškupić i izazivač Vujić, koji je dotad marljivo popisao sve Biškupićeve gafove i grupirao ih u tablice. Ovdje ne možemo zaboraviti dvije važne javne predizborne prezentacije u pripetavanju oko pojma kulturne politike. Old school Vujić došao je s materijalom temeljenim na strategiji vlastitoga bivšeg mandata u formi kulturnih vijeća, plus devastacijski argumenti pogrešnoga gospodarenja aktualne HDZ-ovske vlasti. Dokument nam je bio poznat otprije četiri godine, baš nikakvog suvremenijeg ukrasa nije Vujić dodao.

“Brojke” protiv “papira”

Umjesto njega, prezentaciju eventualne buduće socijaldemokracije u kulturi upropastio je Zoran Milanović invokacijom svojih urbanih kulturnjačkih provoda, dajući do znanja novoliberalne stranačke trendove – Vujić je obavezni element, jednako kao i potreba da se ugodno besjedi o kulturnoj politici prije izbora. Ipak, te je godine SDP imao uzorno marketinški socijaldemokratski kulturnjački look, deplijane i novine u kojima je Vujićeva strategija temeljito i uvjerljivo argumentirana.

Biškupićev predizborni nastup bio je pak cezarovski intoniran otpočetka, ministar je stigao praćen čitavom svitom pomoćnika, a zatim je hladno poslužen grafikon velikih HDZ-ovih uspjeha u kulturi s naglaskom na očuvanju baštine i inzistiranju na “konkretnim brojkama”, za razliku od Vujićevog “papira”.

Malo se govorilo i nimalo pisalo o posljednjim mjesecima Biškupićevog mandata, kad se ovaj posve povukao u intimu državničkih putovanja i najednom postao medijski sasvim suh, nezanimljiv materijal. Bilo je to i vrijeme kolizije sa sporom i totalnom medijskom promjenom žanra u kulturi, jer više nikoga nije skandalizirao ni ministar, ni budžet kulture, ni ojađeni kulturni subjekti. Kulturna politika se u etatiziranom sistemu uvijek personificira likom ministra, a ima li u toj relaciji dubljeg smisla, je li dakle Biškupić dao naslutiti strukturnu promjenu u javnom shvaćanju posla oko kulturne politike ili su mediji sinkonizirano oboljeli u samoskrivljenoj pauperizaciji, ne isplati se nagađati.

Gradske strategije HNS-a

Ostaju činjenice recentnog predizbornog kruga u kojemu su parlamentarne stranke (s možda jednim izuzetkom) s metaforom prtljage koja se kotrlja od 2003. godine, stigle u podnožje vlastitog interesa za kulturu. Kultura stranačkih fejsbuka, čatova i tvitanja sugerira ažurnost, angažiranost i tako dalje. Nije li onda normalno da sve ono što stranka ima ponuditi u smislu vlastitog programa, ponudi na internetskoj stranici? Tražili smo zato među nekoliko preostalih ozbiljnih parlamentarnih stranaka kako stvari stoje s kulturom u politici: Ima li naznake da će ikoja stranka upotrijebiti takav benzin u predizbornim govorima?

Nema, s jednim izuzetkom, i to u pojavi Andree Zlatar Violić iz HNS-a. Ona je na HNS-ovoj tribini nedavno govorila o osnovnim mjerama kulturne politike s naglaskom na kulturu kao moment urbane transformacije: nacionalna strategija je procijenjena kao vrlo apstraktan okvir, potrebno je razvijati strategije na razini gradova, uz promjenu modela financiranja institucionalne i izvaninstitucionalne kulture. Zna li se da je Andrea Zlatar stranačka kandidatkinja za ministricu kulture, k tome realno jedina ozbiljna kandidatkinja za to mjesto u čitavoj nomenklaturi, zanimljivo je primijetiti kako na stranicama HNS-a nema ni najmanje naznake da je kultura prioritetni program – radnu verziju smo u skicama čuli, ali vidjeli još nismo.

Haiku-nacrti

Ministarstvo kulture je 2011. najmanje atraktivno u kabinetskoj ponudi i nema aspiranata koji bi se, poput Vujića i Vjerana Zuppe svojedobno, gurali laktovima unutar jedne stranačke kućice. Najjača oporbena stranka, na primjer, nema vidljivog kandidata za ministarsko mjesto niti javno iskazan interes za taj resor. Već po navici, nedostaje šeprtljavi šarm Vujića, jer je takav ipak imao veze s pojmom socijaldemokracije. A program kulture SDP-a sastoji se od jedva dvije kartice teksta koji znamo napamet jer je sastavljen od vujićevskih restlova. Na internetskoj stranačkoj stranici je i dokument primamljivog naslova “Kulturno održivi razvitak u lokalnoj zajednici”, možda kroki socijaldemokracije odozdo? Ne, nego sklepani sastavak na temelju nedavnog (jučer ili prije dvije godine?) istraživanja iz većine (tri ili pet?) hrvatskih županija o potrebi identitetske kulturne iskaznice gradića ili sela.

HDZ oduvijek ima jasan medijski stav res, non verba, pa se na internetskim stranicama pod programom kulturne politike pristojno navode natuknice-smjernice, kao putokaz rada Ministarstva kulture. Razlika diskursa SDP-a i HDZ-a u ovom okršaju haiku-nacrta kulturnih politika svodi se na dvije razlike: SDP spominje kulturne industrije i potrebu primjene Strategije razvoja, a HDZ podcrtava očuvanje baštine uz čudnovatu maksimu: “Privrženi smo očuvanju bogatstva ukupnog kulturnog života i stvaralaštva, kao i potrebi redovitoga funkcioniranja kulturnih ustanova.”

Četvrta stranka, ujedno posljednja na čijim smo službenim stranicama uspjeli iskopati nešto nalik na kulturnu politiku je HSS. O aktualnosti njihove stranice može se dvojiti već i po egidi “Aktualno” ispod koje je kratak botanički podsjetnik: “Ruže za majčin dan”, ali to ne smeta jer program stranke ima 19 točaka, a posljednja se ipak dotiče kulture. Sažetak “Tradicija, umjetnost i kultura” pisala je Lj. Sabljak, a počinje (i završava) ultimativnim domaćekulturnim ciljem: “Sačuvati identitet. Ostati svoj u svome.”

Kakav god bio naš pogled, panoramski ili fokusiran na portret, na ambicije politike prema kulturnom sadržaju ili strategiji, osjećaj idiotske promašenosti posla je jednak. Socijalistička dogma o kulturi kao vječnoj potrošnji bila je barem ideološki isplativa i plodonosna; neoliberalna je ideološka nula, k tome jalova u vječnom mapiranju strategijskih resursa.

Kolonijalni marketing

Negdje, ipak, ima uspjeha. Aktualni ministar kulture u simboličko-političkom interregnumu Jasen Mesić vrlo je korektan headmaster institucije koja je u ovom točnom trenutku izgradila partnerski odnos s kulturnim subjektima – nezavisne i institucionalne scene podjednako. Nema razloga za trzavice, nema nervoze, ministar je u ovo predizborno doba čak “pronašao sredstva” za 63 nova člana Zajednice samostalnih umjetnika (članstvo broji oko 3.000 duša) kojima država plaća doprinose, što je nevjerojatan privilegij većini umjetnika prekaritetne Europe.

Uspjeh kulture politike u neoliberalnom kapitalizmu pragmatično je jasan i mjerljiv, jer se aktualni napor kulturne politike u Hrvatskoj svodi na kompliciran proces aplikacija fondovima EU-a. Stvarno ništa nova. Neki dan je u Zagrebu, na prezentaciji aktualnog statusa programa EU-a “Kultura 2007-2013”, šef Delegacije EU-a Paul Vandoren izrazio zadovoljstvo sudjelovanjem hrvatskih projekata, jer je “Hrvatska kroz te projekte povukla 600 posto više sredstava od članarine”. Nakon što je 2010. “plaćena članarina od 170.000 eura, hrvatski umjetnici su povukli milijun i stotinu tisuća eura”, a Vandoren je svečano naglasio da su “hrvatski djelatnici konkurentni s bilo kojim EU projektima”. Tako bi i Hrvatska u etnološkom i geografskom smislu vrlo skoro mogla postati konkurentnom destinacijom za snimanje svih filmskih žanrova. Nemamo pustinju i prašumu, ali imamo sve ostalo: bolje slapove od Nijagarinih i najtužniji kolonijalni marketing.