Ironija podvučena crnim
Osamnaesti Međunarodni festival malih scena, koji je 8. svibnja završen u Rijeci, pokazao je ponovno svoju vitalnost i snagu, unatoč financijskim problemima i općoj besparici. Festival, koji je godinama brusio ugled uzbudljivoga teatarskog okupljališta, nije dopustio da ga pojede apatija zbog udijeljene crkavice – sredstava srezanih napola – zbog čega je skraćen za dva dana. Unatoč tako sramotnom maćehinskom odnosu prema manifestaciji međunarodnog renomea, na programu je bilo izvrsnih predstava. Kako se u nemogućim uvjetima pravi dobar festival, treba pitati direktora Nenada Šegvića, koji je u 18 godina izdržao mnoge udarce i zadržao plemenitu tvrdoglavost kojom se ističe među drugim teatarskim djelatnicima.
Beskompromisni žiri
Festival je i ove godine ostao predan misiji da u Rijeku ne dovodi samo zvučna imena, nego i provokativne predstave koje se tiču svih: to “stvarnosno kazalište”, kako ga je nazvala selektorica Željka Turčinović, znači da smo gledali predstave koje nas lokalno suočavaju s ratom i lopovlukom, a globalno sa shizofrenim ljudima u prilično pomahnitalim vremenima. U tom se smislu ovogodišnja vitalna os kretala od predstave o ratu u Bosni i Hercegovini
“Generacija 91-95” u režiji Boruta Šeparovića, preko korupcije i egoizma na hrvatski način (“Kiklop”), do postcivilizacijskog mračnog kabarea iz Budimpešte (“Bacač kocke”). Mađarska predstava dobila je i nagradu za najbolju režiju, jednostavno zato jer redatelj Viktor Bodo suvereno barata modernim, postdramskim, kazališnim jezikom, što je žiri znao prepoznati. Bodo današnje ljude promatra kao civilizacijski shizofrena bića, koja je moguće odigrati jedino u kombinaciji glumačkog ludizma i krajnje ironije.
Posljedično takvom vrednovanju, “Kiklop” u režiji Ivice Buljana, crna psihodelična oda naopakom hrvatskom društvu i njegovim vladarima, proglašena je najboljom predstavom u cjelini. Žiri je ispravno procijenio da živimo u vremenu u kojem umjetnička vrijednost predstave nije moguća bez barem zrnca društvenog angažmana. Taj mali i odvažni žiri, u sastavu Zoja Odak, Voja Brajović i Darko Gašparović, presudno je uticao na ovogodišnji festival: mogli su dodijeliti nagrade prema nekakvom trulom kompromisu, da se ne talasa i da svi budu zadovoljni, no napravili su suprotno. Još ne prestaje negodovanje zašto je upravo “Kiklop”, to “orgijanje i golotinja” uz pomoć Prlje i Mrleta iz Leta 3, dobio prvu nagradu.
Publika bira limunadu
Činjenica da su nagrađene predstave dobile najlošije ocjene publike, govori puno o toj publici i o atmosferi u kojoj živimo: samo mrmljamo nešto sebi u bradu, što s angažiranim festivalom nema puno veze. U Rijeci se to vidjelo po tome što je publika nagrađivala glumačke bravure, a ne istinu na pozornici. Tako je glumac George Mann iz Londona za vješto žongliranje na temu Odiseja dobio najvišu ocjenu publike, a najhrabrija hrvatska predstava o ratu zavrijedila je tek prosječnu trojku. Ipak, žiri je svojim radikalnim odlukama poručio onima koji žele lakši susret sa stvarnošću da se radije odluče za blagu limunadu.
Ironija podvučena crnim, osnovna konceptualna točka ovogodišnjeg festivala, ojačana je predstavama iz Podgorice i Beograda. Moliereov “Don Juan” Crnogorskoga narodnog pozorišta, u režiji Ane Vukotić i s odličnim Draganom Mićanovićem u naslovnoj ulozi, predstavio je taj crnohumorni pogled na današnji svijet u kojem svi nekako veselo propadamo – jedni kao licemjeri, drugi kao cinični hedonisti. Jugoslavensko dramsko pozorište iz Beograda gostovalo je s predstavom “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, tužnom pričom “o ljudima koji traju a ne žive”, s nenadmašnom Mirjanom Karanović i rijetko dobrim glumačkim ansamblom. Predstava je dobila četiri nagrade, koliko i “Gospoda Glembajevi” Ateljea 212, već opjevana izvedba koja je uzbudila duhove na raznim stranama bivše države.
Sve u svemu, riječki je festival i ove godine potpuno uspio, unatoč teškim materijalnim nedaćama i općoj socijalnoj umrtvljenosti.