Potez karijere Emira Suljagića

Zinula je guzica kod mule

U Saraj’vu gradu zida kule
A sa neba mjesec mu se smije
Jerbo mrak je ispod ahmedije

(Emir Šaković, 1970-2010)

Emir Suljagić, ministar obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo, izašao je za govornicu, uzdahnuo i rekao: “Naša djeca nisu jednaka pred zakonom.” Siguran da zna šta govori i radi, kazao je: “Onima koji pohađaju vjeronauku ocjena ulazi u konačni prosjek, dok pritom djeca koja ne pohađaju vjeronauku ostaju uskraćena za svoja osnovna prava, prava na jednakost.” Bez zadrške je nastavio: “A moje pitanje okupljenima jeste: Da li smo mi u Sarajevu takvi ljudi, narod koji, pozvaću se na Georgea Orwella, dijeli djecu na jednake i jednakije?” I poručio poslanicima Skupštine Kantona Sarajevo: “To je sve od mene.”

Tako je, eto, nekadašnji novinar “Dana”, izvještač iz Haaga, svjedok srebreničkog genocida, povukao (lako je moguće) jedan od najboljih poteza svoje dosadašnje i buduće ministarske karijere: izjednačio prava polaznika neobaveznog predmeta i onih dječaka i djevojčica što jednom tjedno, punih četrdeset i pet minuta, čuvaju hodnik.

Čija regija, njegova religija

“Ne damo svoju djecu da ih vi učite bezbožništvu! Te državne škole su i naše škole. Mi plaćamo porez! Nije to privatno, babovina ministra… Nisi to donio niotkud, nego je to naše. Ima da se uči vjeronauka u tim školama. Ako treba, a očito da će trebati, ja im poručujem:  Ako i dalje budete dirali u vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju, i u medresu, i u naše ime, i u naše kuće i onda ćete početi određivati šta ćemo jesti, gdje ćemo biti, s kim ćemo govoriti, s kim ćemo se družiti…, ako budete dirali u vjeronauku imat ćete ‘sarajevsko ljeto’ na ulicama Sarajeva, da znate! …Isto kao što se protiv Mubaraka desilo ‘egipatsko proljeće'”, uzvikivao je u Blagaju Mustafa efendija Cerić, poglavar Islamske zajednice u BiH, ponavljajući ono što su njegovi megafoni maskirani u novinare i nacionalne intelektualce već napisali, ne štedeći vremena i tastatura u reakcijama na Suljagićev zdravorazumski, civilizacijski, ljudski i reformatorski potez.

Jedan ministarski akt, potpuno usklađen sa pozitivnim bosanskim zakonima, do kraja je ogolio način na koji je vjera iz intime i religijskih institucija izvođena u zajednički, javni prostor i cilj dugogodišnje operacije doislamizacije bosanskih muslimana. Nisu gluhe, nijeme i slijepe ostale ni katolička niti pravoslavna crkva, no kako su Sarajevo i njegova bliža okolina dominantno bošnjački, tako su i vlasnici narodne vjere najglasnije zarežali na ministra i sve one – od Helsinškog komiteta i PEN Centra do sekularnih medija i pedagoga – koji ne vide ništa sporno u Suljagićevom potezu. “Kako se, bolan, može vidjeti ono čega nema?” kaže Abdulah Sidran na početku filma “Kuduz”. No, Cerić & co. vide, kao što su svih ovih godina vidjeli i stvarali neku drugu BiH: formalno sekularnu a suštinski klerikaliziranu po principu čija regija, njegova religija.

Čuvari bogoštovlja

Za razliku od dosadašnjih ministara koji su funkcionirali kao vjerski službenici na zadatku u civilnom životu, Emir Suljagić je našao i bogu mjesto u školama. Nije, dakle, ukinuo vjeronauku, već samo promijenio praksu prema kojoj je manifestiranje vjerske pripadnosti društvena i svaka druga legitimacija. I, naravno, još od malih nogu, od prvih petica u dnevniku, jasna poruka: oni što bolje uče, bolje prolaze. Uzgred, izgovaranje molitvi iz Kur’ana naziva se – učenjem.

Nepotrebno branjenje vjeronauke – kako se može braniti nešto što se ne napada, da parafraziramo Sidrana – nije, dakle, rezultat nerazumijevanja riječi i djela Emira Suljagića, već suprotno, dokaz straha klera od društvenih procesa propitivanja mjesta i uloge vjerskih zajednica, te saniranja posljedica nametnutih identitetskih promjena Sarajeva, izvedenih po diktatu efendije Cerića i uz asistenciju stranaka što su funkcionirale kao politička krila Islamske zajednice. Da li od straha zbog mogućeg gubitka nezaslužene uloge “duhovnih vertikala” ili sa punom sviješću i savješću da se, konačno, kristalizira i omasovljuje stav kako vjera nije temelj nacionalnog identiteta nego tek jedan njegov dio, čuvari bogoštovlja su pokazali kako sve ono što je do jučer bilo bošnjačka svetinja, već danas može biti irelevantno ukoliko njima ne odgovara. Odnosno, da genocid nad narodom kojem pripadaju shvataju prvo kao sredstvo za manipuliranje, pa tek onda kao historijsku činjenicu čiji uzroci nisu u religijskoj pripadnosti žrtava, nego u hegemonističkim planovima onih što su naređivali masovna smaknuća i progone.

Pišanje uz vjetar

Emir Suljagić, međutim, niti je glup niti je, što je u bosanskoj politici jednako važno, pizda, pa je na udarce kostima iz jama odgovorio: “Logika Mustafe Cerića glasi otprilike ovako: Bošnjaci su ginuli za vjeronauku; vjeronauka to sam ja; ergo, Bošnjaci su ginuli za mene. Siguran sam, za razliku od Mustafe Cerića, da oni koji su svoje živote izgubili braneći ovu zemlju nisu na umu imali vjeronauku u školama. Bosanci su u proteklom ratu ginuli braneći svoju djecu, familije, kuću i u krajnjoj liniji za vrijednosti koje su podržali u martu 1992. godine, kada su na referendumu glasali za jedinstvenu, cjelovitu, nedjeljivu i – sekularnu državu. Da ponovim: državu. Za ovu državu nisu ginuli i borili se samo muslimani, nego i Hrvati, Srbi, Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci ateisti, i svi ostali koji su smatrali da je suprotstavljanje ubijanju i progonu drugog i drugačijeg vrijedno sopstvenog života… Ne znam odakle Mustafi Ceriću pravo da trinaestoro mrtvih Suljagića – neke sam svojim rukama iskopao iz grobnica, neke pokopao, neke spustio, neke tek treba da spustim u mezar – upotrijebi protiv mene u debati o vjeronauci u školama. Ali, na ljudskom nivou sam malo kad bio poražen kao kada sam pročitao tu njegovu izjavu. Jer, ako nešto znam pouzdano, onda znam da nijedno od njih nije ni ubijeno ni poginulo za zemlju u kojoj Mustafa Cerić njihovim simboličkim kostima može gađati mene. U raspravi o vjeronauci.”

Nema danas u BiH nikoga koga Islamska zajednica – ni druge dvije nisu drugačijeg stava, da ponovimo – mrzi više od Emira Suljagića. Nema, međutim, u današnjoj Bosni ni ministra koji je jednom civilizacijskom i ljudskom odlukom otkrio više šljama sa zanimanjem “vjerski službenik”. Oštre se, posebno hodže, na jedno od preživjelih djece Srebrenice, a on, spram tog jada superioran na svaki način, ne pokazuje namjeru da odustane od zdrave pameti, svjestan kako su prijetnje o “sarajevskom ljetu” tek pišanje uz vjetar najgoreg reisa u povijesti te institucije u Bosni.

Aktuelnog, trinaestog, baksuznog – Mustafe efendije Cerića.