Pogled u opustošeno dvorište

Prema mojoj procjeni, za petnaestak godina i ovaj mizerni broj povratnika srpske nacionalnosti bit će prepolovljen. Starci koji su se vratili pomrijet će, a mladi se ili ne vraćaju ili vrlo brzo ponovno odlaze trbuhom za kruhom – kaže nam Glišo Kolundžić, predsjednik Odbora za povratak, obnovu i ekonomsko-socijalni položaj Srba pri Vijeću srpske nacionalne manjine Zadarske županije, promišljajući aktualnu povratničku situaciju u toj županiji, u prvom redu u ravnokotarskom i benkovačkom kraju. Povratak izbjeglih i prognanih Srba, to teško breme hrvatske države, ali i idealan poligon za politiziranje i prigodničarsko uzvikivanje parola, posebno je osjetljiva tema upravo u Zadru i zadarskom zaleđu, dijelu Hrvatske koji je itekako propatio za protekloga rata.

Razgovarati o prognanicima, Hrvatima ili Srbima, sasvim svejedno, danas, punih petnaest godina poslije završetka ratnih operacija, podrazumijeva otvarati teme o sigurnosti povratnika, obnovi kuća, zapošljavanju, osiguranju minimuma dostojanstvenog života, suživotu susjeda… Znači to, međutim, razgovarati i o onima koji nisu povratnici, odnosno o ljudima, u najvećoj mjeri Srbima, koji su odlučili ne vratiti se na svoja imanja. Poražavajuća je, naime, činjenica da se u Zadarsku županiju, prema Kolundžićevim podacima, srpskih izbjeglica i prognanika vratilo tek nepunih osam posto.

Bijeg iz Kakme

Stravična je slika što je pružaju pojedina sela kroz koja smo se provezli. Pristeg i Donje Ceranje u benkovačkom kraju sela su duhova. Porušene, zapaljene i napuštene kuće, u korov i trnje obrasla, potpuno pusta dvorišta i ceste idealna su kulisa za kakav film katastrofe. A takvih sela, nažalost, ima još. Međutim, ima i svjetlijih primjera, recimo u Islamu Latinskom ili Smokoviću, gdje je obnovljeno i pola porušenih kuća u vlasništvu Srba, što se u tom kraju smatra odličnim rezultatom. S druge strane, što je donekle i logično s obzirom na činjenicu da su se vratili u kudikamo većem broju, objekti vlasnika Hrvata uglavnom su obnovljeni još krajem 1990-ih godina.

Selo Kakma, u zaleđu Biograda, jedno je od onih s mješovitim, ali većinskim srpskim stanovništvom, iz kojega je i aktualni potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac. U svibnju i lipnju 1991. tamošnji Srbi odlučili su aktivno se uključiti u krajinsku “balvan revoluciju”. Straže na ulazima u selo, zaustavljanje automobila… Sve je počelo mirisati na ozbiljne probleme. Počela ih je osjećati i hrvatska obitelj Krste Perkovića Vinka, danas 68-godišnjaka.

– Desetljećima smo živjeli u miru i bez ikakva problema. Kakma je bila puna miješanih brakova i nitko nije gledao tko je tko. Odrastali smo zajedno, dijelili dobro i zlo, a onda je jednog dana sve to počelo pucati po šavovima. Ali, većinski su Srbi sve vrijeme govorili kako nam nitko neće ništa i inzistirali su da ostanemo u svojim domovima – prisjetio se Perković, kojemu je vjenčani kum upravo Slobodan Uzelac. U rujnu 1991, kada je već ozbiljno zagustilo, Perković je odlučio sa suprugom Stojom izbjeći u obližnji Biograd. Bježali su na traktoru, a ispraćeni su rafalima iz automatskog oružja. Vjerojatno ne s namjerom da ih se ubije nego zastraši i jasno da do znanja da na povratak ne pomišljaju, kaže Perković. Njihovo troje djece već je ranije otišlo iz Kakme.

Krstin brat Abram, u selu poznatiji kao Zore, bio je tvrđi orah i nije posustao pod prvim pritiscima. Godinama je razvijao unosnu trgovinu voćem i povrćem, a ni u primisli mu nije bilo da bi uskoro na vlastitoj koži mogao osjetiti svu tragediju suludih događaja koji su uslijedili.

Spavao kod susjeda Srbina

– Bio sam siguran da ćemo zajedno pregrmjeti te početne razmirice, mislio sam tko će mi u mojoj kući išta nažao učiniti. Ali sam se, nažalost, prevario. U ožujku 1992., taman sam sijao žito ispod kuće, došlo je njih pet-šest naoružanih i jedan od njih iz čista me mira svom snagom puškom udario po glavi. Krv je šikljala iz mene. Međutim, nisu me nastavili maltretirati. Žena mi je rakijom oprala ranu i, pomislio sam, bilo pa prošlo, neće više. Ali već poslije petnaestak dana upali su nam u kuću. Ušla su dvojica u uniformama, s čarapama na glavama, a treći je ostao na ulazu. Imao sam oružje i razmišljao sam hoću li ih pobiti, ali sam, ponajprije zbog žene, odustao od te namjere. Počeli su lupati po meni, ali i ovaj put otišli su relativno brzo – kaže Zore Perković. Oko 1. travnja opet su mu trojica uniformiranih, maskiranih i naoružanih nahrupila u kuću ispred koje ih je bilo na desetke.

– Odmah mi je jedan nožem rasparao lice, a onda su mi pištoljem izbili sve zube. Ženu su mi odmah ušutkali šakama. Dok su me tukli sve su vrijeme tražili da im dam novac, a ja sam ga skrio u staroj kući. Što sam mogao, dao sam im sve što sam imao, ukupno oko 50 tisuća njemačkih maraka. Međutim, nastavili su me ubijati batinama jer im, kao, nisam sve dao. Kada su shvatili da uistinu više nemam, pustili su nas – ispričao je Perković. Nekako je dopuzao do susjeda i uz njegovu pomoć došao do vojske koja ga je prebacila u bolnicu u Benkovcu. U njoj je proveo petnaest dana. Potom je kratko vrijeme živio kod jednog Srbina u Benkovačkom Selu, a onda se vratio u svoju Kakmu, u kojoj mu je ostala supruga. Noću, kada je bilo najopasnije, spavao je kod susjeda Srbina. Konačno, u lipnju 1992. sa suprugom je otišao u Sv. Filip i Jakov.

Oba brata u izbjeglištvu su bili do okončanja akcije “Oluja”, a vratili su se u potpuno razorene kuće. Vinko i njegovi dvije su godine, u dogovoru s vlasnikom, živjeli u sačuvanoj kući susjeda Srbina koji je živio u Sloveniji, a Zore i supruga mu smjestili su se u devastiranoj, ali ne i razrušenoj staroj kućici. Obojici su kuće obnovljene koncem 1990-ih. Nisu to zdanja kolika su imali, ali, kažu, sasvim su zadovoljni načinom na koji je država riješila njihov povratnički status.

Štapom po povratniku

Zadovoljstvom, međutim, nimalo ne isijava Krste Kereš, danas 78-godišnjak iz sela Gornja Jagodnja u općini Polača. Do rata je ovdje živjelo 450 seljana, većinom Srba, a selo je sve ratne godine bilo dio Krajine, lišeno izravnih ratnih stradanja. Mlađi su muškarci bili mobilizirani u krajinsku vojsku, a ostatak je stanovništva nekako životario. Uoči “Oluje”, krajem srpnja i početkom kolovoza 1995., tadašnje ih je srpsko vodstvo pozvalo da napuste domove jer će u selo ući Hrvatska vojska. Sjećaju se Jagodnjani, govorili su im da će se sakriti tek na nekoliko dana, dok vojska ne ode, a onda će se svi vratiti svojim kućama. Međutim, nekoliko se dana razvuklo u puste godine izbjeglištva. Preko Like i Bosne najveći je broj njih stigao u Srbiju, u Beograd odakle su, dobro poznatom politikom Slobodana Miloševića, naseljavani na Kosovo. Krste Kereš ipak se zaustavio u Bosni, u Banjoj Luci, odakle se u svoju Gornju Jagodnju vratio 1998.

Dočekala ga je potpuno spaljena kuća pa se sa svojima smjestio u jednu šupu pokaj zgarišta. U njoj žive i danas. Kuća mu još uvijek nije obnovljena. Sporna je, kaže, bila kategorizacija oštećenja: mjerodavne službe presudile su da njegova kuća nije pretrpjela “totalku”, odnosno da je riječ o trećoj kategoriji oštećenja što ne podrazumijeva obnovu, već novčanu naknadu u visini od 20 tisuća kuna. Žalio se Kereš na takvo rješenje i uspio izboriti za peti stupanj oštećenja, odnosno temeljitu obnovu koju još čeka. Punih su deset godina živjeli bez električne energije, koja im je priključena tek 2008. Međutim, više od svega toga njegov je povratnički život obilježio događaj što se zbio slavljeničkog 5. kolovoza 2001. godine.

– Čovjek sam koji pozdravlja svakoga koga sretne na putu, bez obzira znam li osobu ili ne, ali mi od povratka nitko više nije odzdravljao, jednostavno su me izbjegavali. Toga dana išao sam putem i u ruci nosio nekakav štap, onako prilično debeo, pa sam tako hodajući naišao na neki auto. U njemu su sjedila tri čovjeka, a pokraj je stajao jedan. Ni sam ne znam kako, nisam im se javio, nisam ih pozdravio. Onaj što je stajao dobacio je: “Pa ti nam ne reče ništa!” Odjednom je skočio, uzeo mi štap iz ruke i počeo udarati po meni. Tri me puta svom silom udario po nogama i leđima, a kada sam ga pitao zašto to čini, štapom mi je došao usta kao da će mi ga ugurati u njih – priča Kereš, koji je svog napadača vidio prvi put u životu. Danas zna kako je to bio tada 28-godišnji I. P. iz Polače kojemu se poslije svega, policijskog izvida i sačinjenog zapisnika, nikada ništa dogodilo nije.

Nesumnjivo je i ovaj događaj kumovao činjenici da od nekadašnjih 450 stanovnika u Gornjoj Jagodnjoj danas živi samo njih 80-ak. Ostali se nisu, a vjerojatno se nikada i neće vratiti.

Ne smiju na svoju zemlju

Među povratnicima je i umirovljenik Simo Golić. S ostalima je iz sela izbjegao u ljeto 1995., a vratio se u svibnju 2002. Među 90 posto spaljenih kuća bila je i njegova pa se smjestio u čitavu bratovu. Na zahtjev za obnovu odgovoreno mu je, kao i Kerešu, rješenjem o trećem stupnju oštećenja pa je za obnovu kuće, koja je u stvarnosti pretrpjela štetu od preko 100 tisuća, od države dobio 20 tisuća kuna. Na kraju balade, obnovio ju je uz pomoć jedne njemačke humanitarne organizacije koja mu je osigurala materijal i inventar.

– Ne treba previše filozofirati o tome je li se država vodila istim kriterijima skrbeći o povratnicima hrvatske i srpske nacionalnosti. Ako imate zdrave oči, sve ćete sami vidjeti. Sve će vam biti kristalno jasno ako usporedite većinsko hrvatsko mjesto Polaču, koja je bila porušena a sada je potpuno obnovljena, i ovu našu opustošenu Jagodnju. Država nije ni približno podjednako obnovila kuće jednima i drugima, a skrb za hrvatske i srpske povratnike nipošto nije ista. Jednostavno ne postoji isti kriteriji. Očita je namjera bila onemogućiti normalan povratak Srba, a ovima, poput mene, koji su se udostojali vratiti, davane su mrvice. Kada sam došao tražiti svoja prava, službenica u zadarskom Uredu za obnovu samo mi je ležerno dobacila: “A što ste bježali iz Hrvatske?!” – priča nam Golić.

On i braća desetak kilometara od sela imaju u vlasništvu oko tri hektara vrlo plodne zemlje. No, na svoju zemlju više ne smiju i ne mogu.

– Jedan Hrvat iz Donje Jagodnje rekao mi je prije otprilike jedne godine da moju zemlju sve vrijeme obrađuje, eksploatira jedan čovjek za kojeg je bolje da ne znam tko je, jer ću imati problema. Dakle, ni danas ne znam tko to sadi i bere na mojoj njivi koja je blizu Pakoštana. Znajući kakva klima u tom mjestu vlada, jednostavno se ne usudim kročiti nogom na moju djedovinu – žali se Golić.

Glišo Kolundžić tvrdi da ovog trenutka u Ravnim kotarima nepoznat netko raspolaže s više desetaka tisuća hektara plodne zemlje u vlasništvu lokalnih Srba od kojih su se neki i vratili, ali ne mogu do svoje zemlje. Sada se, ustvari, polako počinju nazirati stvarni razlozi zbog kojih se na to područje vratilo manje od osam posto izbjeglih i prognanih Srba.

Puzajuća “Oluja”

Naš sugovornik Glišo Kolundžić sadašnju situaciju u zadarskom zaleđu definira kao “puzajuću Oluju”.

– Valja znati da je od ukupnog broja obnovljenih kuća srpskih stanovnika najmanje njih 60, a prema nekima i 90, ponovno potpuno devastirano i prethodno pokradeno. U Prisegu i Donjim Ceranjama vidjeli ste takvih šest kuća. Jasna je to poruka koja se odašilje potencijalnim povratnicima: “Ne vraćajte se! Ne želimo vas ovdje!” Nažalost, u nekim glavama rat još traje i svjesno se nastavlja širiti ratna psihoza kako bi se ljudima utjerao strah u kosti – kaže Kolundžić.

Na izravno pitanje je li riječ o nastavku politike etničkog čišćenja, što ju je u Hrvatskoj inicirao Franjo Tuđman, Kolundžić odgovara kako sve ukazuje upravo na to.

– Istina je, možemo to zvati svojevrsnim nastavkom etničkog čišćenja, u jednom drugom obliku, a posebno u kontekstu devastacije obnovljenih kuća i uzurpacije zemljišta, na što nitko od odgovornih ne skreće dovoljno pažnje. Pojedincima su kuće devastirane i po petnaest puta od njihova povratka, nekima su po kućama pucali, nekima su, vidjeli ste u mjestu Vrana, ispisivali po zidovima nacionalističke i prijeteće grafite, druge su fizički zlostavljali. Biljane su, poslije prijetnje Škabrnjana da će zapaliti čitavo selo, čuvali policajci…