Regionalci protiv okoštale države

Današnja je Hrvatska gotovo potpuno centralizirana država u kojoj se oko 90 posto sredstava slijeva u državnu kasu, a preostalih desetak posto dijeli 429 općina, 127 gradova, 20 županija i Grad Zagreb. Unatoč tolikoj birokratskoj rascjepkanosti, regionalizacija je za vlast još uvijek tabu-tema, sukus je razmišljanja čelnih ljudi domaćih regionalnih stranaka, kojima je po prirodi stvari jedna od temeljnih zadaća borba za decentralizaciju.

Od osnutka države do danas, na političkoj se pozornici održalo tek nekoliko takvih stranaka sa znatnijom nacionalnom ili lokalnom težinom: Istarski demokratski sabor (IDS), Primorsko-goranski savez (PGS), Međimurski demokratski savez (MDS) te Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB). Prva i posljednja, najmlađa stranka, relativno su značajno zastupljene u Saboru, a PGS i MDS izgubile su parlamentarni status u posljednjem mandatu. IDS i PGS, uz upokojenu Dalmatinsku akciju, najstarije su regionalne stranke koje su se još 1991. počele zalagati za, kako kažu njihovi čelnici, modernu demokratsku decentraliziranu državu regija.

Državni neprijatelji

– U to smo vrijeme bili državni neprijatelji broj jedan, a naše su stranke etiketirane kao prosrpske, jugonostalgičarske ili autonomaške. Predstavljali smo, zapravo, istinske građanske opcije – prisjetio se Nikola Ivaniš, višegodišnji predsjednik a danas politički tajnik PGS-a i saborski zastupnik u tri mandata. Nekih je pomaka, kaže, bilo između 2000. i 2002, kada je  dijelom provedena decentralizacija u obrazovanju i zdravstvu te su županijama oslobođena sredstva za sufinanciranje tih djelatnosti, no ni Sanaderova ni Vlada Jadranke Kosor nisu po tom pitanju učinile ništa.

Njegovo mišljenje dijeli i predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić.

– Danas od sto kuna zarađenih na nekom području gotovo 90 odlazi državi, devet posto dijele gradovi i općine, a županiji ostaje samo jedna kuna. To moramo radikalno mijenjati, što nije lako. Trebalo bi 30 do 40 posto sredstava prenijeti na niže razine koje bi, jasno, onda preuzele odgovornost za ekonomski i socijalni razvoj te sustav obrazovanja – kaže Jakovčić.

Donedavni saborski zastupnik Željko Pavlic iz MDS-a pokušao je još plastičnije dočarati poželjne učinke financijske decentralizacije.

– Ukupni proračun svih jedinica u Međimurju, dakle županije, gradova i općina, u 2007. iznosio je 322 milijuna, a državni je bio na razini 108 milijardi kuna. Uz proporcionalnu formulu, primjerice prema broju stanovnika, Međimurju koje u stanovništvu participira sa 2,5 posto, ostalo bi 2,7 milijardi kuna. Došlo je vrijeme da se jasno definira prihvatljiv model decentralizacije – smatra Pavlic.

Predsjednik HDSSB-a Vladimir Šišljagić tvrdi da je Zagreb svih ovih godina uspio decentralizirati samo obaveze.

– Umjesto novca i ovlasti, Zagreb nam “spušta” samo obveze, a njemu ostaju i novac i moć. Kada bi nam prepustio 30 do 40 posto proračunskih sredstava, ne bismo morali vući za rukav ministre i moliti ih kunu, no Zagreb tada više ne bi mogao provoditi politički reket – kaže Šišljagić.

Decentralizacija je tema o kojoj regionalne stranke zauzimaju nepodijeljeno stajalište, no  teško nalaze zajednički jezik kada je riječ o definiranju Hrvatske kao zemlje regija. Bez obzira na to što sve misle da je to nužnost, interese je teško pomiriti i malo tko može prihvatiti činjenicu da bi se upravo njegova županija mogla utopiti u široj sredini. Posebne je polemike izazvala sjednica Zajednice hrvatskih županija održana lanjskog listopadu u Zadru, na kojoj je zagrebački Ekonomski institut predstavio koncept formiranja regija. Prema njemu, Hrvatska bi bila podijeljena na sedam, vrlo dvojbeno razgraničenih regija.

– Taj prijedlog ne uvažava povijesne, geografske, kulturne i gospodarske osobitosti Međimurja. Nitko nije pitao Međimurce žele li samostalnu regiju ili biti dijelom neke veće regije. Više se puta pokazalo da je napredak ove sredine bio brži kada je sama odlučivala o sebi. Kao najmanji dio predložene cjeline, imali bismo i najmanji utjecaj pri raspodjeli sredstava – smatra Željko Pavlic.

Tri, pet, sedam regija?

Ivan Jakovčić predlaže sasvim drukčiji formalni i sadržajni pristup regionalizaciji zemlje.

– Mislim da bi dobar početak bio formiranje triju regija koje mogu odlično funkcionirati: Slavonija i Baranja, Dalmacija i Istra. Zagreb bi bio zasebna cjelina. Potom bi se s pravom decentralizacijom krenulo u jednoj od tih regija, kako je svojevremeno napravljeno u Francuskoj. Siguran sam da bi Istra bila pogodna za takav eksperiment. Preustroj bi uveo i veću odgovornost u politički sustav, jer bi regije mogle preuzeti najvažniji teret ekonomskog i socijalnog razvoja. Danas to nije moguće jer su županije financijski invalidne jedinice – pojašnjava Jakovčić, koji se radikalno odmaknuo od koncepta Goranske deklaracije (2002), kojom je s partnerima iz PGS-a, tadašnje DA i SBHS-a predlagao formiranje pet regija: Slavonija i Baranja, Središnja Hrvatska, Riječka regija, Dalmacija i Istra.

Prema Ivanišu, Goranska deklaracija je najcjelovitiji prijedlog regionalizacije.

– Ipak, treba prihvatiti i neke prijedloge Ekonomskog instituta i ne formirati regije prema povijesnim nego prema ekonomskim kriterijima modernog života. Negdje će se oni preklapati i s povijesnim, a negdje će biti geostrateške jedinice – objašnjava Ivaniš, koji podsjeća da u Hrvatskoj već postoje tri statističke regije: Sjeverozapadna Hrvatska, Središnja i istočna Hrvatska te Jadranska Hrvatska. No, smatra da su te regije definirane bez imalo ekonomske logike.

– Provedbena vijeća tih regija sastavljena su protuustavno, delegirala ih je država i na čelu svih je Božidar Pankretić, pa je PGS je podnio ustavnu tužbu. Vijeća onemogućuju  županijama da samostalno apliciraju za projekte Europske unije, što dodatno centralizira zemlju – kaže Ivaniš.

Vladimira Šišljagića statističke regije ne uzbuđuju pretjerano, jer nemaju stvarnu snagu,  poluge vlasti, financijsku moć ili čvrstu organizacijsku strukturu. HDSSB nudi novi koncept regionalizacije, donekle blizak Goranskoj deklaraciji.

– Bilo bi idealno formirati četiri regije plus Grad Zagreb: Primorje i Istru, Dalmaciju, Središnju Hrvatsku te Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. Time bismo se približili standardima Europske unije zbog kojih, zapravo, i otpada prijedlog Ekonomskog instituta. Sedam predloženih regija je previše i zato što EU nalaže da regije ne mogu imati ispod 800.000 stanovnika – govori predsjednik HDSSB-a.

Slabašna suradnja stranaka

Iako je tješnja suradnja regionalnih stranaka više puta zabilježena, još nije zaživjela nekakva krovna udruga ili asocijacija, pa se tako nije ni pokušalo zajedničkim nastupom izboriti za regionalne interese kod središnje vlasti. Šišljagić tvrdi da su stvorena dva politička bloka, HDZ-ov i SDP-ov, a regionalne stranke se priklanjanjem jednom od njih nastoje održati u političkom životu. IDS je u tome uspio.

– Regionalne stranke u Hrvatskoj samo su djelomično uspjele u svojoj borbi. Najveći je dosadašnji uspjeh činjenica da su u Ustav ugrađeni termini “regionalna samouprava” i “supsidijarnost”. Nažalost, ustavne promjene nisu pratila i zakonska rješenja, pa regionalizam u praksi ne postoji. Ipak, mislim da osnivanje asocijacije regionalnih stranaka nije put kojim treba ići. Očekujem politički konsenzus oko decentralizacije i regionalnog ustroja, iako sam svjestan da niti jedna velika stranka ne želi ozbiljno otvarati te teme, to je za njih sklizak teren, iako će upravo to biti dominante političke teme nakon ulaska u EU – smatra Jakovčić.

Ivaniš podsjeća da je bilo više formi suradnje regionalnih stranaka (BURA, Regionala…), ali da je vlast činila sve da onemogući razvoj političkog regionalizma.

– Bilo je pokušaja, ali nikada nismo uspjeli zajedničkim snagama postati snažan faktor u Saboru, koji bi utjecao na zakonodavstvo. Činjenica je da su se regionalne stranke suradnjom s velikima pokušavale boriti za svoje krajeve. Jedinu pravu političku težinu ima IDS, stranka povijesno samosvjesne regije, koja može voditi separatnu politiku prema državnoj vlasti, što je čini i najodgovornijom strankom. No, gotovo sam uvjeren da SDP IDS-u, iako može isposlovati štošta, neće dati Istru kao regiju – kaže Ivaniš, koji najodgovornijima za čvrstu centralizaciju i administrativnu podijeljenost smatra stranke koje upravljaju državnim proračunom.

Uz Zastupnički i Dom regija

– Oni jednostavno ne žele nižim razinama prepustiti ni ovlasti ni novac. Iako je u programu Račanove Vlade izrijekom stajalo da će se neprihvatljivi i nefunkcionalni državni ustroj zamijeniti jeftinijim i fleksibilnijim regijama, to se nije dogodilo zbog velikih otpora u koaliciji, prvenstveno Zlatka Tomčića i Dražena Budiše. Danas je to iluzorno očekivati, iako sam siguran da se bliži vrijeme kada će projekt regionalizacije nezaustavljivo krenuti – zaključuje Nikola Ivaniš.

U to ne sumnja ni Vladimir Šišljagić, koji priželjkuje regije s vrlo jakim ovlastima, a zauzima se i za osnivanje donjeg doma u Saboru, Doma regija.

– 152 zastupnika u jednodomnom parlamentu je previše i uistinu ne vidim razlog da ne zaživi dvodomni Sabor, sastavljen od Zastupničkog doma i Doma regija – zalaže se čelnik HDSSB-a.

Potpuno oprečni politički pogledi

Iako je HDSSB najmlađa regionalna politička stranka, okolnosti pod kojima je nastala (suđenje ratnom zločincu Branimiru Glavašu), njezino ideološko opredjeljenje i uobičajena politička retorika uvelike je razlikuju od drugih regionalnih stranaka. S time se slažu Ivan Jakovčić i Nikola Ivaniš.

– Sasvim je jasno da je IDS svjetonazorski daleko od HDSSB-a i ne vidim nekog prostora za našu tješnju suradnju. No, ako svoju Slavoniju i Baranju vide kao jednu hrvatsku regionalnu jedinicu, apsolutno ih podržavamo, jer mi to govorimo već 20 godina – kaže Jakovčić.

Ivaniš dodaje kako PGS s tom strankom može surađivati na regionalizmu, ali ne i na političkoj platformi.

– Naša cjelovita suradnja u startu pada u vodu, HDSSB nije kao IDS ili PGS, izvorno regionalne stranke. On je nastao u potpuno drugim političkim i društvenim okolnostima, na revoltu protiv HDZ-a nakon što je iz te stranke eliminiran Glavaš. Slavonija je potpuno zapuštena regija i u tom smislu podržavam HDSSB u njegovoj borbi. Po tome oni jesu regionalisti, ali mislim da će se ubrzo formirati kao klasična centristička stranka.

Šišljagić još jednom ponavlja dobro poznata stajališta HDSSB-a.

– Presudu Glavašu apsolutno ne priznajemo, riječ je o političkoj presudi nakon hajke što ju je na njega u jeku političke borbe pokrenuo Ivo Sanader. Na koncu, ta je presuda samo jasan dokaz u kakvom nam je stanju pravosuđe, glavni kočničar ulasku Hrvatske u EU. Što bi, pored toga, trebale biti ideološke ili političke razlike između, primjerice, HDSSB-a i IDS-a? Mislim da se svi zalažemo za hrvatske branitelje, za rezultate Domovinskog rata. Zato i ne znam zašto bi ikakva ideologiziranja remetila našu međusobnu suradnju oko zajedničkih interesa, regionalizacije i decentralizacije. Mi svakako podržavamo tu suradnju, koja u određenoj mjeri već i postoji – kaže Šišljagić.

Udruga Dalmacija nije zametak stranke

Gašenjem Dalmatinske akcije, jedna povijesna i po mnogočemu specifična hrvatska regija ostala je bez ozbiljnije regionalne političke opcije. Međutim, nedavno je u Splitu osnovana Udruga Dalmacija, kojoj je na čelu splitski glazbenik Dragan Lukić Lvky, a u Izvršnom joj odboru sjedi niz istaknutih dalmatinskih intelektualaca i poduzetnika (don Ivan Grubišić, Roko Markovina, Joško Božanić, Hrvoje Marušić, Tonči Šundov…). Iako su na osnivačkoj skupštini istaknuli da nemaju namjeru aktivno se baviti politikom, dali su do znanja da od nje neće bježati: namjera im je sudjelovati u razvoju strategije i promišljanju budućnosti Dalmacije kao regije i prirodne cjeline. Marušić je istaknuo kako nisu osnovali stranku nego udrugu, koja će jasno i bez zadrške progovarati o svim problemima.

– Dalmacija može postati jedna jaka regija, kao što i zaslužuje – kaže Lvky.