Osjećamo se poput Indijanaca u rezervatu

HDZ-ova vlast devedesetih ulagala je velik napor da mnogim građanima srpske nacionalnosti oteža izdavanje domovnice i dobivanje hrvatskog državljanstva. Za razliku od ruskih mafijaša, Milorada Ulemeka Legije i sličnih, mnogi su Srbi uredno odbijani u vlastitoj zemlji, u kojoj su preko noći postali nepoželjni. Nasreću, ta su vremena iza nas i većina ih danas ima hrvatske dokumente. Sliku kvari određen broj Srba koji u Hrvatskoj žive desetljećima, ali u njoj nisu rođeni. Jedan od njih je Zoran Karanović iz Donjeg Lapca, mjesta u kojem su prilikom traženja dokumenata Srbe često šikanirali: ondje, naime, nema rodilišta i većina njegovih prijeratnih stanovnika rođena je u najbližoj bolnici u Bihaću, dakle u inozemstvu. Zoran je također rođen u Bihaću, 1971. godine, no njegovi su roditelji živjeli u okolici toga grada, zbog čega Karanovići ni danas nemaju hrvatsko državljanstvo.

Trajno naseljeni stranci

– Nakon mog rođenja, moj se otac Rade seli u Donji Lapac, jer je dobio posao u Stočaru, zagrebačkoj firmi koja je ovdje imala svoje pogone. Kada se malo organizirao, došli smo i majka, sestra i ja. Ja se toga ne sjećam, imao sam tri godine kada smo se 1974. preselili – priča Zoran za “Novosti”.

Karanovići su u Lapcu sagradili kuću i mislili kako se neće ponovno seliti, no došao je rat.

– Kada su u “Oluji” otišli svi, otišli smo i mi. Put nas je odveo u Bosnu, pa u Beograd. Uvijek smo se željeli vratiti u našu porodičnu kuću u Lapcu i na kraju smo uspjeli. Roditelji su se vratili 2001, a ja godinu poslije. Tada su počeli problemi s dokumentima – kaže Zoran.

Njegovi su roditelji odmah po povratku podnijeli zahtjev za hrvatskim državljanstvom, ali su odbijeni. Priznat im je samo status trajno nastanjenog stranca. Zoran, koji je došao godinu kasnije, zahtjev nije ni podnosio. Znao je da će biti odbijen.

– Živio sam sa statusom trajno nastanjenog stranca, ali sam ipak 16. ožujka 2009. podnio zahtjev za državljanstvo. Pozvan sam na razgovor, odgovorio sam na uobičajena pitanja i čekao odgovor. Prošle su gotovo dvije godine kada sam, umjesto odgovora, dobio poziv na dodatni razgovor 1. veljače 2011. u PU primorsko-goransku, u Rijeku.

Kada je došao na razgovor, Karanović je ponovno odgovarao na ista, rutinska pitanja kao i prije dvije godine. Tada se policijska službenica koja je s njim razgovarala povukla, a u sobu je ušao čovjek koji se predstavio kao Saša.

– Nije rekao ni svoje prezime ni službu za koju radi. Počeo me ispitivati o ratu. Ja sam, inače, pred početak rata odslužio vojni rok. Bio sam u Svilajcu i Beogradu te se vratio kući u martu 1991: mobiliziran sam krajem rujna te godine i raspoređen kod Svetog Roka i Lovinca. Taj čovjek me pitao za paljevine i miniranja kuća Hrvata tog kraja. O tome nisam imao pojma, jer sam došao nakon što se to dogodilo, ali on je stalno ponavljao da se pokušam sjetiti ili da se raspitam o tome – prisjeća se Zoran Karanović.

Nije pristao na ucjenu

Nakon razgovora u kojem se od Karanovića tražilo nešto o čemu on, kako tvrdi, nije imao pojma, 21. travnja ove godine stiže odbijenica njegova zahtjeva: “U provedbenom postupku, na temelju klasificiranih podataka i sadržaja preuzete dokumentacije, utvrđeno je da Zoran Karanović ne poštuje pravni poredak RH, zbog čega nije ispunjena jedna od pretpostavki za stjecanje hrvatskog državljanstva.”

Naravno, Karanoviću je bilo jasno da se od njega nije tražila istina, jer da je sudjelovao u zločinima i sam bi bio optužen.

Da bi kao stranac dobio hrvatsko državljanstvo, treba ispunjavati sljedeće uvjete: da je napunio 18 godina i da mu nije oduzeta poslovna sposobnost; da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo; da je do podnošenja zahtjeva imao prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju RH; da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo; da se iz njegovog ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH te da prihvaća hrvatsku kulturu.

Karanović, koji kao i mnogi drugi stanovnici Donjeg Lapca živi na rubu egzistencije, i danas osjeća samo ogorčenje.

– Nisam htio lagati i pristati na ucjenu. Uostalom, lažno svjedočenje je kazneno djelo. Da znam, rekao bih istinu, jer ne želim biti rob tuđih zločina. Nakon svega se osjećam kao neki Indijanac u rezervatu…

Problem je u novcu

Njegov je slučaj specifičan, ali prema podacima nevladinih udruga, u Donjem Lapcu, osim Zorana i njegovih roditelja, ima još dvadesetak građana s istim problemom. Dožupan Ličko-senjske županije, SDSS-ovac Nikola Lalić, pokušava im pomoći.

– Većina ih je rođena je u Bosni i Hercegovini, među njima ima dosta žena koje su dolazile raditi u ovdašnji pogon Kamenskoga. Problem je nastao u izbjeglištvu, nakon “Oluje” kada su ljudi, ili zbog slabe informiranosti ili iz potrebe, uzimali bosansko ili srpsko državljanstvo. Sada ispis iz tog državljanstva i upis u hrvatsko iziskuje novac, koji oni nemaju. To im stvara užasne probleme. Osim što nemaju hrvatske dokumente, ne mogu dobiti ni obnovu niti stambeno zbrinjavanje, a većina je ovdje živjela i stvarala desetljećima. Napravit ćemo sve da im pomognemo – kaže Lalić.

Treba naglasiti da država tim ljudima ne pravi administrativne barijere da dođu do hrvatskog državljanstva. Karanovićevim roditeljima, Ljubi i Radi, svima koje spominje Lalić, kao i brojnim drugim Srbima u pograničnim krajevima, država je izdavala rješenja o tzv. zajamčenju primitka u državljanstvo, jer udovoljavaju svim nabrojanim uvjetima. Zajamčenja su izdavana na rok od dvije godine. Karanović potvrđuje Lalićevu tvrdnju da su ljudi taj rok propustili zbog novca.

– Moji roditelji jednostavno nisu mogli platiti ispis iz bosanskog državljanstva, jer to košta 1.500 kuna po glavi. Tome treba pridodati upis u hrvatsko, a to je već 6.000 kuna za njih dvoje. Tu su i potvrde o nekažnjavanju, rodni listovi, fotografije, karte za autobus za BiH, pa za policiju i još brdo toga. Izračunali smo da bi im trebalo gotovo 10.000 kuna za hrvatsko državljanstvo. Otkud? Nitko ništa ne radi, jedva preživljavamo…

Dodatni apsurd je da Karanovićeva sestra jedina u obitelji ima hrvatsko državljanstvo, iako je i ona rođena u Bosni i udana za Srbina. Međutim, njen suprug ima hrvatsko državljanstvo, pa ga je dobila i ona, iako je “strankinja” koja živi u Bijeljini…