Proizvodnja pristanka

Kampanja se, evo, polako zahuktava. Po gradovima nepredvidivo i ubrzano iskrsavaju plavo-žuti info-štandovi i specijalni poštanski sandučići namijenjeni pitanjima radoznalih građana. U radijskim im spotovima onda odgovaraju umirujući glasovi spikera, strpljivo otklanjajući svaku mogućnost da ćemo ulaskom u Europsku uniju izgubiti nacionalni identitet i suverenitet, skupa sa svježim sirom, vrhnjem i slobodom da svoju svinju prikoljemo kada, kako i gdje god to sami odlučimo. U sklopu Europskoga tjedna, početkom mjeseca, našlo se za svakoga ponešto: predavanja i okrugli stolovi za zainteresiranu javnost; likovne radionice i poučni kvizovi za mališane; veliki zagrebački koncert “Ritam Europe” na kojem su estradnu potporu eurointegracijskim težnjama službene državne politike složno dali TBF, Elemental, Jacques Houdek i nekolicina poluanonimnih bendova iz prijateljskih i naklonjenih nam zemalja-članica.

Zadovoljan razvojem događaja, ministar Gordan Jandroković popravio je kravatu, samopouzdano se osmjehnuo objektivu kamere državne televizije i postavio ono famozno pitanje nakon kojega staje svaka rasprava: “A koja bi bila alternativa ulasku u Europsku uniju?” I još nas – da ne bi bilo zabune oko mogućega odgovora – drugom prilikom dobrohotno podučio kako bi alternativa zacijelo bila nekakva unija “nalik na Jugoslaviju”.

Ima li alternative?

Cilj kampanje nipošto nije nagovaranje ni uvjeravanje glasača da na predstojećem referendumu izaberu ulazak u EU; njihov je glas stvar slobodne volje pa ova inicijativa prije svega treba biti informativna. Tako, barem, tvrde u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija. Tako, onda, složno ponavljaju svi utjecajniji mediji. Tako, naposljetku, stoji i u dokumentu MVPEI-ja na kojem se kampanja temelji, “Komunikacijskoj strategiji za informiranje hrvatske javnosti o Europskoj uniji i pripremama za članstvo”, usvojenoj prije pet godina a danas, nekoliko mjeseci uoči dugoočekivanoga referenduma, aktualnijoj nego ikada prije. I nitko, jasno, pritom ne vjeruje u ono što govori: poruke o ispravnom rješenju referendumske dileme upisuju se stoga vrijedno između redaka ideološke litanije o slobodi izbora.

Zato, kada “Strategija” skicira “opći ton” kampanje, brižno napominje da on svakako “treba odražavati realističan optimizam u vezi s budućim izgledima Hrvatske i njezinim mjestom u Europskoj uniji”. Kada zagovara pružanje “pravodobnih i što potpunijih” informacija, ne zaboravlja precizirati da je u pitanju “informativno djelovanje prema eventualnom protueuropskom raspoloženju ili euroskepticizmu”. A kada, konačno, sasvim izgubi iz vida vlastitu proklamiranu svrhu – koliko-toliko pouzdano informiranje građana o prednostima i nedostacima obje referendumske solucije – onda jednostavno i nedvosmisleno za samu sebe ustvrđuje kako “polazi od činjenice da će svi stanovnici Republike Hrvatske pristupiti Europskoj uniji”.

Uzeti kao činjenicu nešto o čemu više od četiri milijuna ljudi tek treba odlučiti zvuči vrlo optimistično, ali taj je optimizam, baš u skladu s preporučenim “općim tonom” kampanje, itekako realističan: iako je po svim relevantnim istraživanjima postotak onih koji bi glasali za ulazak u Europsku uniju otprilike jednak postotku onih koji bi glasali protiv, iako bi respektiranje demokratskih procedura nalagalo da se barem uvažava mogućnost referendumskog odbijanja pristupa a zdrav razum sugerirao planiranje političkih poteza ukoliko do tog odbijanja dođe, gotovo nitko javno ne razmatra ovu opciju i svaka se rasprava odvija kao da je ishod unaprijed poznat. Daleko smo, eto, dogurali od one davne, naivne Bismarckove tvrdnje da je politika umjetnost mogućega: za današnje tehnokrate ona je ipak prvenstveno umjetnost nemogućega, pa se sva njihova mašta iscrpljuje u strategijama uvjeravanja kako, usprkos slobodi odlučivanja, alternative zapravo nema. To je, naposljetku, ključni moto demokracije reducirane na ideološku mimikriju ekonomskog povećanja nejednakosti i smanjenja socijalne sigurnosti – kada ga slušamo u samouvjerenim nastupima ministra Jandrokovića, do nas dopire tek jeka tridesetak godina starog “there’s no alternative”, čime je Margaret Thatcher simbolički označila početak globalne dominacije neoliberalnoga modela izrabljivanja, na kojem se, uostalom, najvećim dijelom temelji i Unija.

Brutalna indoktrinacija

Cijela stvar vjerojatno ima neke veze s onim što komunikacijske strategije MVPEI-ja još od 2001. smatraju svojim “najučinkovitijim sredstvom”, mistificiraju stručnim nazivom “načelo multiplikatora”, pojednostavljeno pojašnjavaju kao “identificiranje osoba koje utječu na stvaranje javnog mnijenja i osoba koje imaju utjecaj na društvene skupine te komunikacija s njima i preko njih”, a u osnovi se – skinimo na tren rukavice – svodi na brutalnu indoktrinaciju i kooptaciju političkih, medijskih, obrazovnih i ostalih elita. Deset godina nakon što je uvedeno, načelo se doima vrlo učinkovitim: poruka o nužnosti ulaska u EU multiplicirana je, evo, u javnome prostoru do razine na kojoj svako suprotstavljanje djeluje uzaludnim, ma što o tome mislilo zanemarivih pedesetak posto glasača.

A ako u “Komunikacijskoj strategiji” možete u osnovnim crtama naučiti što je to Noam Chomsky mislio pod “proizvodnjom pristanka” i zašto je ključnu ulogu pritom rezervirao za intelektualce i društvene elite, aktualni crescendo kampanje donosi neophodan i važan zaokret: nakon što je poruka uspješno multiplicirana, vrijeme je za simulaciju demokracije i “glasove odozdo”. Odatle pojačani kontakt s građanima na info-štandovima i interaktivni kvizovi znanja za dječicu; odatle forma “najčešćih pitanja” u radijskim reklamama i zamisao da TV-spotovi fingiraju anketiranje “slučajnih prolaznika”; odatle javni natječaj za slogan i logo udarnoga dijela kampanje umjesto angažiranja profesionalnih marketinških agencija. Odjednom, sve vrvi od “običnih ljudi”, njihovih zabrinutih upita, kreativnih ideja i zanimljivih prijedloga: komunikacija veselo teče u oba smjera, ali bez nezgodne mogućnosti da se izlije izvan unaprijed zadanih okvira. To je, najkraće sažeta, i osnova komunikacijske strategije Ministarstva: ne možete biti točno i pravodobno informirani ako prethodno niste točno i pravodobno EU-informirani.