Sumnjivo lice

PULS NACIJE

Nevjerojatno! Branimir Bilić u antologijskom het-triku izveo je tri kopernikanska obrata. (1) Nije bio apstraktan. Puls racije – na temu privatizacije – vrvio je konkretnostima, imenima, prezimenima, nadimcima, hobijima… To nipošto nije Bilićev običaj, ali ovaj put su, izravno u eter, u buljucima curila imena osumnjičenika za pljačku stoljeća. Bit će demantija! (2) Nije izgledao kao da mu treba šaka “Persena” ili nekih drugih sredstava za smirenje. Autor i voditelj “Lica nacije” ni u jednom trenutku nije podsjećao na vulkan prije erupcije. Više je sličio na voćku prije kiše. Ovako priseban, činio se nama, okorjelim fanovima njegovih egzaltacija, paradoksalno, kao netko izvan sebe. S licem Stevena Seagala postavljao je pronicljiva pitanja gostima, hrabrio ih da ustraju u bici za pravdu, bodrio ih, krijepio. Nije to bilo ni dosadno ni loše. (3) Voditelj i autor privremeno je odustao i od frenetičnog rodoljublja. Tako smo u emisiji od gostiju mogli čuti da je Hrvatska opljačkana u “udruženom zločinačkom poduhvatu”; da je na čelu tog poduhvata stajao Franjo dr Tuđman, rođen u Velikom Trgovištu, po narodnosti Hrvat itd., da su mu suradnici bili Valentić Nikica, Kutle Miroslav i mnogi drugi znani i neznani junaci – a Bilić na taj tvorni napad na najistaknutije naše domoljube ni zucnuo nije, ni mukaet, štono riječ.

Mogli smo čuti i dvije oprečne teze o ozakonjenju nezastarivosti privatizacijskih zlodjela. Jedni su gosti tvrdili da će od tog zakona biti neke vajde. Drugi, logično, da neće. Darko Petričić smatra da je vladajući HDZ donio taj zakon (koji bi najviše trebao pogađati njihove ljude) zato da ga ne bi donosili SDP-ovci; ovako je neupotrebljiv tj. standardno pun rupa, pa mogu mirno u oporbu. (Uostalom, je li slučajno da protiv cijele one vojske ljudi u Remetincu, od Mladinea do Barišića i vjerne mu ljube, nije podignuta optužnica? Pak ni protiv Sanadera dr Ive… Je li sav taj pravosudni cirkus bio samo dimna zavjesa za poglavlje 23?)

Slaven Letica izjavio je, povodom službene Vladine procjene da je Hrvatska opljačkana za 700 milijuna nečega, kako se u zemlji stvara atmosfera potrage za “ćupom s blagom” i prezrivo zakolutao očima.

PETI DAN

Slaven dr Letica, protagonist iz prethodnog pasusa, već u ovom pasusu postaje antagonist samome sebi, što nije ni lak ni jednostavan zadatak. Samo nekoliko dana kasnije, u petak, iznio je procjenu prema kojoj je Hrvatska u minulih 20 godina oštećena za 100 milijardi eura. Pedeset u privatizaciji i pedeset u ratu. Letičina je metoda, što bi rekao Ranko Ostojić, “Hadri – Hašge” – Halb trinken, halb Šarcu geben. Pola je Letica đuture pripisao takozvanoj jugoarmadi i takozvanim srbočetnicima, a pola takozvanim domoljubima, samo ovaj put nije spominjao ni ćup s blagom ni atmosferu grozničave potrage. Nije ni kolutao očima, nego je bio nekako akademski vrlo uzvišen i sviju se nas ispred malih ekrana snažno dojmio, onako elegantan i načitan.

DNEVNIK 3

Siniša Kovačić već nas je počeo brinuti jer je u posljednje vrijeme pokazao nekoliko vrlo loših utakmica. Bljedunjav dojam, tu i tamo pokoji dribling, šut u mjesto gdje se prečka spaja sa stativom, izblijedjeli tragovi nekadašnjeg majstorstva – ali svi smo mi znali da taj mladi nebrušeni talent može i više. I u petak navečer, gol škaricama! Kad je Kovačić pitao Davora Šterna “Bi li predsjednik uprave Ine trebao biti Hrvat?” znali smo da je to to, da se Siniša vratio u staru formu i da će travnjaci Prisavlja vidjeti još bravura. Bilo je to pravo pitanje za  Šterna – možda je mogao dodati i trebaju li djedovi ili pradjedovi predsjednika uprave Ine biti Hrvati, moraju li imati člansku iskaznicu HDZ-a, smiju li katkad baciti oko i na sinagogu, ali stvar je bila kristalno jasna. Davor Štern je, dosadnjikavo, unjkavo i mondijalistički predvidivo uzvratio kako to ne bi bilo pametno ozakoniti, jer je bitno da na čelu uprave Ine stoji čovjek koji zna raditi i poznaje naftni biznis, nebitno sad koje nacionalnosti, i tako dalje i tomu slično. Uglavnom, nedomoljuban i glup plutokratski odgovor.

Onda je Siniša u drugoj polovici emisije pitao kriminalistu Klarića hoće li novi Kazneni zakon otići tako daleko da dopusti mogućnost uporabe stanovitih opijata u medicinske svrhe, na što mu je gost uzvratio da je to već sad slučaj. Simke, majstore!

DNEVNIK HTV-a

U opširnom intervjuu Jadranke Kosor središnjem Dnevniku premijerka isijava već  poslovičnim optimizmom, žaleći se sveudilj na šugavu oporbu koja joj je podmetala klipove kad god je stigla. Da čovjek ne zna kako njeni stranački kolege nisu izvodili stotinu tisuća ljudi na rivu, prijetili državnim udarom, optuživali crvene za veleizdaju, vezivali se lancima, brali kestene i radili slične stvari, ne bi po ovim današnjima ikad mogao zaključiti da u Hrvatskoj postoji opozicija čija je intonacija žešća od “Labuđeg jezera”. Ovo danas, to su tetkice, balerine, gejše, draga premijerko, prema vama i vašima, na čelu s onim ugursuzom što sad vene u salcburškom kazamatu…

PJESMA EUROVIZIJE

Wünderbar! Wunderschön! Njemačka Eurovizija bila je trijumf, kako netko reče, tehnike s dušom: takav spektakl odavno nismo vidjeli na natjecanju koje svi, navodno, duboko preziru, ali redovito gledaju i s grčem u želucu strepe za rezultat. Pjesme su ove godine bile odlične. Barem pet-šest zemalja išlo je na Euroviziju s vrhunskim uratkom. Ponovilo se staro pravilo: susjedi su glasovali za susjede, komšije su davale glas komšijama, ali nije bilo prevelike ljutnje. Najkvalitetnije pjesme izbile su na čelo, a pobjednica iz Azerbejdžana mogla je titulu ustupiti i Ukrajini, Moldovi, Njemačkoj, Španjolskoj, Bosni, ne bi bilo nezasluženo…

NEDJELJOM U DVA

Tko je Danko Končar? Opsjenar koji je u komunizmu zbog privrednog kriminala odrobijao sedam godina (suđen je na 11 godina, dvije više od državnog neprijatelja broj jedan Đilasa) ili poslovni megatalent koji će spasiti hrvatske škverove, hrvatsku Vladu i hrvatski put u Europu? Perač novca, produljena ruka ruskih oligarha i tajnih službi, ili hrvatski self-made milijarder?

Kako god bilo, Stanković je u emisiju doveo prvorazredna gosta, i tu skidamo kapu. Trudio se svim silama, ali diskretno, da rasvijetli njegov mistični lik, no Končar je na svako pitanje imao spreman odgovor. I nije gubio živce. To, prema udžbenicima policijske metodologije Stasija (koje smo imali prilike vidjeti u briljantnom njemačkom filmu “Život drugih”), navodi na oprez: pravednik se razjari kad se u njegovu pravednost ne vjeruje, a u pričama slijedi nekoliko logika: ne brine previše o konzistentnosti zato jer ništa ne skriva. Sumnjivo lice, međutim, nikad ne gubi živce, a na isto pitanje uvijek daje isti odgovor – jer je sve naučilo.

No dobro, to su sve teoreme. U životu, moj kolega V (rimski peti) i ja izvukli smo dragocjenu pouku o potrebi dobrote i naivnosti, koja je na ovim prostorima već jednom ispričana, ako nas sjećanje dobro služi, u priči “Aska i vuk”.

V: Gledaš li kako je Končar patio?

Ja: Uspijevao mu je jedan posao na tisuću. Ti i ja smo za njega Jack Welch.

V: Kako bogat, a naivan čovjek. Posramim se pred takvim ljudima.

Ja: I ja. Sad se vidi da put do krezovskog bogatstva vodi preko čistog srca i neograničene vjere u ljude, naročito tak simpatične kao obitelj Cetinski.

V: Da. Iskrenost, prostodušnost, poštenje i, hop, eto milijardi.

Ja: A ne ko ti i ja.

V: Mi smo ogrezli u zlu i novinarskoj zavisti. Jalnuški diletanti.

Ja: Lijepo si to sročio, ni Solomun ne bi mudrije.