Ribari razočarani i nespremni za Europu

Fotografije: Sandro Lendler

Točno dvadeset minuta prije četiri sata ujutro, na brodici “Dara” isplovljavamo iz umaške luke. Vrijeme je idealno: na tisuće nebeskih zvijezda zrcali se na mirnoj morskoj površini. Vlasnik broda, ribar Luciano Bose pali navigacijski satelitski sustav koji će nam pomoći da za sat i pol stignemo do mjesta gdje je prije dva dana spustio tri kilometra psara, mreža  specijaliziranih za lov na morske pse, čija je sezona u punom jeku. Valja ih podignuti i nadati se dobrom ulovu.

Plovimo linijom u dužini dvanaest nautičkih milja (milja je 1.852 metra), a krajnji nam je cilj tik uz talijansku granicu. Ostatak posade, Lucianov sin Dejan i ribar Damir Špoljarić, drijemaju. Morsku tišinu pri izlasku na otvoreno more remeti motor od dvjesto konjskih snaga: brodica – dužine dvanaest, širine 3,60 metara i kapaciteta jedanaest tona – stara je dvadeset godina. Glas s radija u brodskoj kabini govori: “Četiri su sata…”

Kakav je to reciprocitet?

– Plovimo brzinom od 7,2 čvorova pod kursom od 286 stupnjeva. Uz pomoć GPS-a ne može se zalutati u tuđe vode, osim s neskrivenom namjerom. Preciznost uređaja je u deset metara – razbija monotoniju Luciano.

Za posjet istarskim ribarima nije potreban dodatni razlog: oni ipak nisu zaštićeni kao tune, a ostali su, po tko zna koji put, nezadovoljni nakon nedavnih zaključaka sa sastanka održanog s predstavnicima Vlade u Ministarstvu poljoprivrede. Glavni pregovarač s Europskom unijom Vladimir Drobnjak izvijestio ih je da će se Sporazum o malograničnom prometu i suradnji između Hrvatske i Slovenije (SOPS) u ribarstvu početi primjenjivati tek nakon određivanja granice na moru. A kada će arbitraža tu granicu utvrditi, nije rečeno. Tek nakon toga, rješenja iz SOPS-a trebala bi se primjenjivati krajnje ograničeno i recipročno. Jedno od tih rješenja je mogućnost ulaska slovenskih ribarskih brodova u hrvatske teritorijalne vode i obrnuto, uz državni nadzor. Što čeka ribare nakon ulaska Hrvatske u EU?

– Kakav je to reciprocitet? – pita se Luciano i nastavlja: – Ne razumijemo te pogodbe. Iz njih proizlazi da će njihovih pet kočarica i dvadeset malih barki s mrežama moći ribariti u našem moru, kao i mi u njihovom. Ali, naši ribari nemaju nikakva interesa ići ribariti u Sloveniju, pa ne želimo ni da oni ribare kod nas.

Preko GPS-a nam pokazuje prostranstvo slovenskoga mora: izgleda minijaturno.

– Slovenci imaju četiri-pet koča. Ako bi zabranili kočarenje tim brodovima u njihovim vodama, država će ih refundirati. A kod nas mogu loviti, jer mi ne možemo zabraniti kočarenje. Drugo, dužina slovenskog prostora za kočarenje je nekih šest i pol milja i ako se zna da tri milje od obale nije dopušteno ribarenje, a ostatak prostora otpada na plovnu zonu, ulaz-izlaz brodova, nama za kočarenje u njihovom moru ostaje samo 1,3 milje, što je i za slovenskih pet brodova premali prostor! Po meni, SOPS ne može zaživjeti. Nemamo ništa protiv slovenskih ribara, i oni su mučenici poput nas, ali upozoravamo i na velik izlov ribe: moramo i mi misliti na naše obitelji, a neka se oni sa svojim prirodnim resursima okrenu nekim drugim proizvodnim granama – poručuje Bose.

Od Belišća do Umaga

Da je stanje u ribarstvu prilično teško, nije vijest od jučer. Loš ulov ribe prati i štednja na nafti, čija je cijena 5,60 kuna po litri. Zbog toga ribari mreže duže ostavljaju u moru.

– Potrošimo oko 15 litara plavog dizela na sat, dakle treba nam ukupno 105 litara za sedam sati provedenih na moru. To je 600 kuna nafte za jedan izlazak na more – kaže Luciano.

Dodatni im trošak čine i talijanski ribari.

– Kada je jaka bura i kada mi ne možemo izaći na more, oni sa svojim velikim brodovima od 25 do 30 metara i tisuću konjskih snaga uđu gotovo dvije-tri milje u naše vode. Potrgaju nam mreže, a nemaš se kome obratiti: rijetko dobiješ njihov povrat. Možeš samo kukati i plakati.

Morska je flota problem hrvatskih ribara. Zbog nedostatka novca, teško je očekivati da će ojačati do ulaska Hrvatske u EU, pa bi mnogi ribari mogli odustati od ribarenja.

– Ribari su razočarani i nespremni za Europu. Država bi trebala pomoći, jer su za Jadran najidealniji brodovi do 18 metara, optimalno od 300 do 350 konjskih snaga motora. Tako bi bili sigurni kada nas uhvati nevrijeme na moru: iako ribarim trideset godina, zna mi biti neugodno kada prova roni, val te zalije, gledaš kako ćeš izroniti. Tata mi je bio ribar, a sada je i moj sin. Uzeo je kredit za drugi brod “Vihor”, koji dođe 70.000 eura. To je stara flota koja se obnavlja i restaurira. Ribarenje je zanimljiv i opasan posao, vuče te adrenalin, kuća mi je deset metara od mora, što ću drugo raditi – govori nam Luciano u svitanje.
Tri su minute do pet sati. More je mirno, puše lagani sjeverac. Na moru smo usamljeni, čini se da i galebovi još spavaju. Brodski hladnjak i bačve za mreže su spremni. Damir Špoljarić zijevne, zagladi rukom lice i učas mu oči postanu bistre kao zora. Iz Belišća je, prije dvije godine silom prilika doselio se u Umag.

– Po struci sam elektrotehničar. U Belišću sam deset godina radio u firmi koja je proizvodila kuhinje i onda ostao bez posla. Sestra mi je rukometašica u Umagu, pa se raspitala za posao u moje ime. Bez posla, nisam htio biti na teret roditeljima. Kada sam prvi put došao na more, nisam ni brod znao vezati. Gazda me pitao imam li morsku bolest. Pri prvom isplovljavanju, unatoč nemirnom moru, saznao sam da je nemam, a danas sam se već prilagodio ovakvom životu – priča nam ovaj 34-godišnjak.

Na granici rentabilnosti

Točno u 5:15 stižemo na odredište. Ribari izvlače iz mora prvi “šinjal”, crno-crvenu oznaku za raspoznavanje mreža, i prvi metar mreže prebacuju preko vinča, hidrauličnoga koluta. Kolut se okreće, prvi kal mreža podiže se iz mora. Nakon minute-dvije, prvi morski pas je na brodu. Damir ga raspliće iz mreže, a Dejan čisti od ostatka morskih organizama: trava, školjki i rakovica. Nakon dvadesetak minuta, Luciano konstatira:

– Uobičajena žalost, dosad imamo pet pasa, a do kraja kala trebalo bi ih biti barem petnaest.

Izbrojili smo ih devet, a kapetan je taj podatak upisao u svoj dnevnik.

Nešto kasnije, stiže pravi kapitalac: po procjeni ribara, psina je teška između 25 i 30 kilograma. Oko 7:30 sve je bilo gotovo, na brodu se našlo oko šezdeset kilograma morskih pasa, a u brodskom hladnjaku, virnuli smo, ima mjesta za još toliko. Ulov je, misli posada, osrednji. Krećemo nazad za luku, posada usput guli morske pse i čisti im utrobe. Ostatke bacaju u more, na radost stotine galebova što u niskom luku, kao u Hitchcockovim “Pticama”, nadlijeću brod.

Kako ide s prodajom, pitamo Luciana.

– Stihijski. Za ribu nema problema, za školjke nikako, muka Isusova, prodamo nekako hotelima i restoranima. Riba ide većinom za Italiju. Meni plati otkupljivač kojem, pak, talijanski gazda diktira cijenu. Evo, danas je za kilogram pasa cijena 40 kuna, u ribarnici je 80, ali sam čuo da će otkupna cijena još pasti. Prosječni nam je ulov oko 40 kila, po otkupnoj cijeni od 40 kuna to je 1.600 kuna. Imaš 600 do 700 kuna nafte, ostane ti 900 kuna. Da platiš radnika, 300 kuna. Što ti ostane? Još ako imaš neki kvar na brodu, popraviti mreže, svašta… Poslujemo na granici rentabilnosti, pravi smo akrobati – zaključuje.

Mi tu ne odlučujemo

U devet ujutro u luci adrenalin nas još nosi, pa se nalazimo s još nekolicinom ribara, odreda starih morskih vukova. Danilo Latin, poznati ribar iz Savudrije, kaže da je s ribarima odigrana velika farsa. Tonovi su povišeni.

– Zbog dužine i širine teritorijalnoga slovenskog mora ne postoje recipročni uvjeti ribarenja u njihovim vodama, u usporedbi s našima. Čim nema reciprociteta, hrvatska strana ima pravo odbiti takvu primjenu – kaže Latin.

– To ne možeš znati. Pričaš o nečemu kao da si siguran u to, a mi tu ne odlučujemo. Rješenje je preko našeg mora. U tom sporazumu piše da se mora odrediti način kako će Slovenci dobiti izlaz u međunarodne vode. Znači, o tome odlučuje sud. To je međunarodni ugovor. O tome se raspravlja, ne hoće li, nego kako, a to će biti preko našeg mora. Mi ćemo morati ustupiti more. I to je tako – kontrira ribar Renzo Turcovich.
Podsjećaju da su se ribari već izjasnili protiv SOPS-a koji je potpisan 1997, a oba su ga parlamenta ratificirala zaključno sa 2001.

Pridružuje nam se Tonči Trevižan, predsjednik Ceha ribara Istarske županije koji je bio na sastanku u Zagrebu.

– SOPS se bazira na tome da pet kočarica i dvadeset malih barki s mrežama može ribariti i ovamo i tamo, i obrnuto. S tim da naši mogu maksimalno uhvatiti sto tona ribe, kao i oni ovdje. I to je nula! Kako se SOPS bazira na reciprocitetu, nema ekonomske opravdanosti da mi idemo tamo. Možda mjesec dana godišnje, ali toliko i oni, pa njima put pojede ekonomsku isplativost da idu do Vrsara. Najosnovniji je princip da mi ne želimo da nam itko dođe u naše more. Ne želimo kompromis politike, neka svatko ribari u svojoj kući i doviđenja – poručuje Trevižan.

Profit i politika

Njega više muči što bi se Slovenci u arbitražnom sporazumu mogli pozvati na tradicionalno pravo da ribare u hrvatskom moru. No iz Zagreba je, kaže, otišao s čvrstim jamstvom da s tim ugovorom nisu ostvarili to svoje tradicionalno pravo. Mijenja ploču i poručuje da zna kako niti jedan Slovenac neće doći u hrvatsko more kada se odredi granica. Nekima je zbog te tvrdnje porastao tlak.

– Neće doći?! Kako, kada sad ilegalno dolaze? – pita ga Renzo.

– Kada smo bili u bivšoj državi, mogli su loviti do Dubrovnika, a mogu ti poimenično nabrojati koliko ih je ribarilo do Pule. Dvoje ili troje, i to ne cijelu godinu, tek povremeno, u sezoni neke ribe. Oni nemaju ekonomsko pokriće loviti tu ribu – kaže Trevižan.

– Ma kako nemaju, kada oni prodaju list po dvadeset eura, a ti po sedam ili osam? Našoj je politici SOPS u interesu, da bismo ušli u EU. Nije ih briga kako će ribar preživjeti – oštar je Renzo.
Bilo kako bilo, naši sugovornici jednoglasno odbijaju mogućnost da idu ribariti u slovensko more, kako i da susjedi dođu u njihov akvatorij. Jedinu pozitivnu stranu vide u objašnjenju političara da ćemo ulaskom u EU dobiti 30 milijuna eura godišnje iz europskog ribolovnog fonda.

– Trebalo bi biti bolje što se tiče komercijalnog dijela i mogućnosti plasmana ribe: moći ćeš ukrcati ribu u Umagu, direktno je prodati na veletržnici u Trstu i ostvariti veći profit. Negativne su restrikcije koje nameće jedinstveni zakon Unije za sva mora. Uvjeti našeg ribarenja različiti su od zemalja na Baltičkom ili Sjevernom moru. Morska masa je ugrožena zbog prelova, ribe je sve manje – kaže Danilo Latin.

– Moramo smanjiti ribolovni napor, jer sam osobno u njega uložio pet puta više, a lovim dva puta manje nego prije deset godina. Također, ribu moramo nastojati prodati što skuplje, to nas može izvući – zaključuje Turcovich.

Razgovarati i ribati moglo bi se još danima, toliko je problema koji tište ribare. Za sve je, a tko drugi, kriva politika, u koju nemaju povjerenja – smatraju da im se ulaskom u EU ne piše dobro.