Sarajevo ne žuri, Zagreb nema pojma

Prije pola godine MUP Republike Srpske podnio je Tužilaštvu Bosne i Hercegovine u Sarajevu tužbu za ratni zločin protiv nekoliko najviših časnika i dvojice pilota Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. MUP RS-a tereti ih za zapovijedanje i izvedbu zrakoplovnog napada na izbjegličku kolonu Srba iz Hrvatske tijekom “Oluje” i to na teritoriju BIH-a. “Kršeći pravila međunarodnog prava, Imra Agotić (69), tadašnji pomoćnik komandanta Glavnog štaba HV-a za RV i PVO, njegov zamjenik, oficir Josip Čuletić (59) i Danijel Borović (52), komandant Prve lovačke eskadrile iz sastava Ratnog vazduhoplovstva, 7. avgusta 1995. pokrenuli su i naredili napad na civilnu kolonu izbeglica, koje su piloti Hrvatske vojske granatirali borbenim avionima MIG 21 u mjestu Kapljuh, u selu Bravsko, u opštini Bosanski Petrovac”, izjavio je  banjalučkim “Nezavisnim novinama” izvor blizak MUP-u Republike Srpske.

Izginuli djeca i civili

U telefonskom razgovoru, glasnogovornik Tužilaštva BIH-a Boris Grubešić za “Novosti” je tek rutinski potvrdio kako se “navodi iz prijave provjeravaju te kako će se o eventualnom podizanju optužnice protiv Agotića i kolega odlučiti po okončanju istrage”.

Ratni zločin na Petrovačkoj cesti hrvatskoj je javnosti poznat kao i ostali hrvatski ratni zločini – dakle, malo ili nimalo. “Novosti” su o njemu već pisale, pa ćemo samo podsjetiti kako je, prema izjavama brojnih očevidaca, hrvatski MIG 21 7. kolovoza 1995. najprije nadletio izbjegličku kolonu, da bi u povratku, kada se uvjerio da mu ne predstavlja opasnost, na nju ispustio nekoliko bombi, koje su na zemlji stvorile pakao. U koloni uopće nije bilo vojske, pa su poginuli i ranjeni isključivo civili. Ranjeno je pedesetak, a poginulo je devetero izbjeglica: četvero djece, dvadesetogodišnja djevojka i četiri starije osobe. I među ranjenima je bilo puno djece.

Evo kako je tragediju doživio jedan od policajaca na očevidu: “Kada smo stigli na mjesto nesreće, mogli smo samo da konstatujemo da su pored puta, gledano prema Ključu s lijeve strane, pale tri bombe, a na sredini kolovoza četvrta bomba. Ove bombe su pogodile jedno putničko vozilo marke ‘ford’, koje je, kada smo stigli, gorjelo. Iza tog vozila bio je pogođen i jedan šleper koreničke registracije, a u njemu je na vozačkom sjedištu bio vozač, koga smo zatekli bez glave. Vozilo je bilo u plamenu. U blizini zadnjeg kraja šlepera vidio sam dvoje male djece, koja su bila zahvaćena plamenom. Ne bih mogao da procijenim kojeg su spola niti uzrasta ta djeca, samo znam da se radilo o djeci koja su već bila mrtva.”

Paralelno s istragom o ratnom zločinu ne Petrovačkoj cesti, Tužilaštvo BIH-a vodi još jednu istragu vezanu uz djelovanje visokih hrvatskih časnika 1995. godine. Naime, Općina Mrkonjić Grad prije nekoliko godina podigla je optužnicu za ubojstvo 480 civila i vojnika,  koji su se u listopadu 1995. našli na putu osvetnički raspoloženim hrvatskim snagama, nakon bizarne pogibije jednog od najvećih junaka Domovinskog rata, Andrije Matijaša Pauka, jednog od zapovjednika Četvrte brigade HV-a. Brigada, koja je protutnjala kroz Knin i koju je samo SAD mogao zaustaviti u napredovanju prema Banja Luci, jednostavno nije bila u stanju podnijeti činjenicu da u posljednjim trenucima rata gine junak i simbol postrojbe; notu bizarnosti njegovoj pogibiji daje podatak da je navodno ubijen u tzv. prijateljskoj vatri, od vlastitog vojnika.

U Tužilaštvu BIH-a prijava o ovom zločinu čuči nekoliko godina. U Mrkonjić Gradu je samo u jednoj grobnici otkriveno 181 tijelo vojnika i civila, nakon što se HV, nakon Daytona, povukao u veljači 1996. Osim istrage tih ubojstava, Općina Mrkonjić Grad HV optužuje i za sistematsku pljačku grada, svih njegovih privrednih i inih resursa: Hrvatska vojska je navodno mjesecima planski pljačkala i u Hrvatsku transportirala kompletne tvorničke hale, što je privredi te siromašne općine ostavilo velike rane.

Rojs, Ademi, Sopta…

Hrvatska i dalje odbija ozbiljno se suočiti s ovim zločinima, ponašajući se kao da je u pitanju banjalučki pravosudni ekshibicionizam. Prema mišljenju predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, opisane zločine tako tretira i Tužilaštvo BIH-a. Prijeteći raspisivanjem referenduma o odcjepljenju od Bosne i Hercegovine, kao jedan od najvažnijih argumenata za taj čin Dodik navodi činjenicu da Sarajevo ne doživljava ozbiljno istrage o zločinima koje su Armija BIH-a i HV počinili nad pripadnicima srpskog naroda.

Nedavno je Dodiku u posjet došla visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton, koja je s njim razgovarala o pravosudnoj reformi BIH. Osim neprocesuiranja zločina nad Srbima, glavna zamjerka bosanskohercegovačkom pravosuđu, koju je tom prigodom ponovio i Dodik, mogućnost je da Tužilaštvo BIH-a u bilo kojem trenutku od nižih pravosudnih organa preuzme neki slučaj, što se već dogodilo tridesetak puta, većinom u RS-u.

Na Dodikove optužbe za ratni zločin prije nekoliko dana reagirao je nijekanjem umirovljeni general HV-a Ljubo Ćesić Rojs. Dodikov odgovor nije trebalo dugo čekati.

– Ako Rojs kaže da je on bio ovdje i da je bio i Gotovina, onda se logično postavlja pitanje što su oni to ovdje radili i tko im je dao mandat da dolaze i ubijaju civile, za što moraju da odgovaraju. Od suda i Tužilaštva tražim da se izjasne da li je na ovim područjima zapadne Krajine bilo ili nije bilo zločina, a ako to ne žele da urade, sutra nam takve institucije i ne trebaju – rekao je predsjednik RS-a.

Koliko god Sarajevo ignoriralo zahtjeve da se zločini istraže, činjenica je da se ubijeni civili, koji su nastradali od bombi hrvatske avijacije i stotine ubijenih građana Mrkonjić Grada i okolice nikada neće vratiti, a ako želi dokazati jednakost svih građana pred zakonom i istrošenu floskulu kako su sve žrtve jednake, Tužilaštvo BIH-a mora se suočiti s ovim problemom. Za zločin u Mrkonjić Gradu, prema mišljenju pravosuđa RS-a, odgovorni su generali HV-a Ante Gotovina, Damir Krstičević, Rahim Ademi, Miljenko Filipović, Ljubo Ćesić Rojs i generali HVO-a Stanko Sopta, Zlatan Mijo Jelić i Željko Glasnović.