Koga je briga za državnu imovinu?

Nakon što je u saborsku proceduru poslao izvještaj Nadzornog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju o poslovanju Fonda u 2010. godini, predsjednik tog Odbora, saborski zastupnik HDZ-a Goran Marić, medijima je izjavio da je riječ o prvom izvještaju Saboru u posljednjih 13 godina, a ujedno i posljednjem, s obzirom na to da je Fond početkom proljeća pripojen novoosnovanoj Agenciji za upravljanje državnom imovinom (AUDIO).

Podatak da unatoč zakonskoj obavezi Saboru od 1998. do 2010. niti jednom nije predočen izvještaj o poslovanju Fonda, koji upravlja golemom imovinom u vlasništvu Hrvatske, nije jedina šokantna činjenica u Marićevom izvještaju. U tih 13 godina, tijekom kojih u Fondu nije manjkalo afera, deveteročlani Nadzorni odbor koji bi trebao kontrolirati zakonitost njegova rada sastao se samo jednom, što znači da nije obavljao svoj posao ni u vrijeme SDP-ove koalicijske vlade niti u vrijeme dviju HDZ-ovih vlada Ive Sanadera.

Naknade za nerad?

Članovi Nadzornog odbora Fonda, među kojima je bio i aktualni ministar vanjskih poslova i član predsjedništva HDZ-a Gordan Jandroković, nisu čak ni nakon afere “Maestro”, koja je 2007. rezultirala hapšenjem Fondovih potpredsjednika, osjetili potrebu da izvrše nadzor nad njegovim poslovanjem. Postava koja je imenovana 2004. održala je tek konstituirajuću sjednicu, pa se, iako je to trebala činiti najmanje jednom mjesečno, više nikada nije okupila.

“Novosti” nisu do zaključenja teksta uspjele doći do podataka o tome jesu li Jandroković i kolege ubirali novčane naknade za svoj nerad, a ako jesu, njihovo zanemarivanje zakonske odgovornosti bit će tim skandaloznije, pa možemo očekivati burnu raspravu kada se Marićev izvještaj pojavi na saborskom dnevnom redu. Koliki je nemar HDZ-ova vlada pokazivala prema Fondu govori i podatak da nakon isteka mandata tog Nadzornog odbora 2008. godine, novi nije ni imenovan, pa je Fond i formalno radio bez kontrolnog tijela sve do imenovanja Marićeve postave u srpnju prošle godine.

Tada se već znalo da će Fond biti udružen sa Središnjim uredom za upravljanje državnom imovinom u jedinstvenu agenciju, no ni novoosnovani AUDIO neće imati nikakvog efekta bez korjenite promjene politike prema državnoj imovini. Naime, iako Marić u svojem izvještaju nije izvlačio zaključke, njegovi podaci pokazuju da je Fond potpuno zakazao u svojoj privatizacijskoj funkciji i da je više funkcionirao kao socijalna ustanova koja beskrajnim pozajmicama produžava agoniju svojih tvrtki, a također i da više državne imovine poklanja nego što je uspijeva prodati. Prošlogodišnji privatizacijski napori Fonda bili su katastrofalno neuspješni, unatoč Vladinim napucima o potrebi ubrzavanja privatizacije golemih zapuštenih resursa kojima Fond raspolaže.

Ogromna vrijednost

Fond je koncem prošle godine imao u svojem portfelju dionice i udjele u ukupno 730 tvrtki, od čega je tržišna vrijednost onih koje kotiraju na burzi iznosila čak 8,8 milijardi kuna, dok je nominalna vrijednost ostalih tvrtki iznosila 3,87 milijardi kuna. Ugrubo, Fond je raspolagao dionicama i udjelima vrijednima oko dvije milijarde eura, pri čemu se tu ne ubrajaju pojedini veliki sustavi poput HEP-a i Ine. Također, Fond je raspolagao i sa 919 nekretnina čija se ukupna vrijednost ne navodi u izvještaju, no riječ je o milijunima četvornih metara u prostorima i turističkim zemljištima.

Evo s kakvim je rezultatom Fond provodio njihovu privatizaciju: lani je objavio natječaje za ukupno 27 tvrtki, no prodao je samo jednu. Natječajni uvjeti bili su toliko atraktivni da na 19 natječaja nije pristigla niti jedna ponuda. Također, Fond je objavio i 15 natječaja za prodaju nekretnina, a prodao je samo jednu, utrživši tek 356.100 kuna, što je osam puta manje od vrijednosti nekretnina koje je iste godine poklonio.

Nešto učinkovitiji bio je u prodaji dionica u svom manjinskom vlasništvu, gdje je od 174 ponuđena paketa 53 prodao na javnoj dražbi, utrživši ukupno 14,6 milijuna kuna, dok za ostale nije bilo interesa, što pokazuje da ponuda nije bila dovoljno atraktivna. Najveći prihod ostvaren je, pak, prodajom dionica Čateksa i Belja radnicima po povlaštenim uvjetima, za ukupno 38,2 milijuna kuna. No, kao u slučaju nekretnina, i ovi su prodajni rezultati nadmašeni poklanjanjem dionica iz državnog portfelja.

Fond je lani invalidima Domovinskog rata podijelio dionice nominalne vrijednosti čak 67 milijuna kuna, a zanimljivo je da su u predizbornoj godini ispunjena čak 3.132 zahtjeva invalida, dok ih je godinu ranije bilo samo 820. Za razliku od javnih dražbi, na kojima je nudio neatraktivne dionice, Fond je invalidima rata mahom podijelio utržive dionice tvrtki poput Vupika, Tiska, Slobodne Dalmacije, Končara ili Atlantske plovidbe.

Zapuštene tvrtke

Privatizacijski neuspjeh Fonda ne bi bio problematičan kada bi tvrtke pod njegovim upravljanjem pozitivno poslovale, no one su u pravilu potpuno zapuštene, a njihove uprave nisu u stanju osmisliti održive poslovne planove niti imaju novca za investicije. Stoga im se posao svodi na apeliranje da ih se što prije proda, a prodaja je zapinjala što zbog afera, što zbog zastarjelih zakonskih rješenja, što zbog enormnih dugova nagomilanih čekanjem privatizacije, što zbog kupovine socijalnog mira.

Da bi ih održao na životu, Fond je lani za plaće radnicima odobrio tvrtkama čak 240,8 milijuna kuna kratkoročnih pozajmica, koje se zapravo nikada ne vraćaju, pri čemu cijeli iznos nije ni isplaćen, jer naprosto nije imao toliko novca. Fond je od 1997. odobrio ukupno 1,58 milijardi zajmova, od čega je naplatio samo 331 milijun, a većinu pretvorio u temeljne uloge, otpisao ili prijavio u stečajnu masu pri konačnoj propasti tih tvrtki. Lani je zatvoren stečajni postupak u njih 27, a pokrenut u još 27 drugih. Takva je politika dovela do toga da Fond unatoč svim otpisima potražuje 374,4 milijuna kuna pozajmica, pri čemu je sam nagomilao 628,1 milijun kuna bankarskih kredita, na koje je samo lani platio 119 milijuna kuna kamata.

Na kraju svojeg izvještaja, Goran Marić ipak se odvažio na jedan zaključak, navodeći kako imovina Fonda predstavlja potencijal koji može biti “snažan generator gospodarskog rasta ako se pronađe optimalan model da se snaga tog potencijala usmjeri isključivo u interesu jačanja nacionalnog gospodarstva”, pa se, dočekavši da Fond bude ukinut, založio za postavljanje novih ciljeva i promjenu poslovne politike u upravljanju državnom imovinom.