SNV kritizira istraživanje u kojem nije htio sudjelovati

U listu “Novosti” od 15. travnja 2011. objavljen je članak pod naslovom “Laž o nadzastupljenosti manjina” autora Nenada Jovanovića, u kojem je prikazano istraživanje udjela nacionalnih manjina u javnom sektoru koje je, na narudžbu Ministarstva uprave Republike Hrvatske, proveo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Radi objektivnijeg informiranja čitatelja molimo da, u skladu s člankom 40. Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/2004.), bez kraćenja objavite reagiranje Instituta.

U članku su kritizirani opseg i metoda istraživanja. Valja naglasiti da ni glavni cilj istraživanja (procjena udjela manjina u javnom sektoru), ni metoda (anonimna anketa), ni rok, ni područje istraživanja (pet županija s relativno najvećim udjelom manjina), ni okvir uzorkovanja (dio javnog sektora koji nije obvezan na tzv. pozitivnu diskriminaciju, odnosno prednost pri zapošljavanju pod istim uvjetima) pritom nije odredio Institut Pilar, nego su mu bili zadani.

U navedenim je okvirima obavljeno profesionalno korektno istraživanje, u što se može uvjeriti svatko tko pročita studiju. U njezinom uvodnom dijelu (str. 10-14) i u zaključnom osvrtu (str. 62) jasno su i kompetentno navedena obilježja i ograničenja upotrijebljenih metoda i doseg interpretacije rezultata, što se u članku N. Jovanovića uopće ne spominje.

Primjerice, kad je riječ o metodi, na 62. stranici studije piše: “Pokušaj da se anonimnom anketom procijeni udio manjina u javnim ustanovama NE MOŽE DATI PRECIZAN ODGOVOR. Glavni razlog ne leži u veličini, načinu izbora ili teorijskom varijabilitetu uzorka, nego u maloj zastupljenosti manjina u populaciji i mogućnosti neizjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti. U ovom se istraživanju o nacionalnoj pripadnosti nije izjasnilo 7,75% anketiranih, što je proporcija koja je veća od udjela svake manjine pojedinačno, a skupina neizjašnjenih po veličini doseže gotovo polovinu udjela svih manjina obuhvaćenih uzorkom (7,75% prema 16,30% izjašnjenih).”

Valja navesti da precizan udio pripadnika manjina među zaposlenima nije moguće utvrditi ni objektivno (iako se u članku tvrdi da je to trebalo učiniti), jer se nacionalna pripadnost ne navodi u dokumentaciji potrebnoj za zapošljavanje (ni u Domovnici, ni u dokazu o kvalifikacijama, ni u radnoj knjižici).

Nadalje, kad je riječ o dosegu interpretacije rezultata, na str. 62 jasno piše: “Uvodno iznesenim interpretativnim ograničenjima stoga treba pridodati i SUZDRŽANOST OD GENERALIZACIJE REZULTATA na područja izvan onih obuhvaćenih istraživanjem. U ostalim područjima manjine sudjeluju s još manjim udjelom u ukupnom stanovništvu, u drukčijem su socijalnom okruženju, repertoar radnih mjesta u javnim ustanovama nije isti, kao što nisu iste ni mogućnosti zapošljavanja ni gospodarska situacija općenito.”

Kritika prema kojoj istraživanje nije “integralno”, “sveobuhvatno” i te da njime nisu podrobno ispitane manjine zasebno također ne stoji, jer to mu nije bio cilj: drugim riječima, ne može se reći da nije ispunjen cilj koji nije ni bio postavljen. To, dakako, ne znači da zasebno i produbljeno istraživanje pojedinih manjina, koje se inače međusobno znatno razlikuju, ne bi bilo dobrodošlo. Naprotiv. Isto je tako jasno da bi ono u svakom pogledu, kako metodološkom, tako i što se tiče rokova, bilo postavljeno sasvim drukčije.

U tekstu je citirana izjava Saše Miloševića, predsjednika SNV-a, koji kaže da je: “…istraživanje obavio Institut koji se dosad nije bavio ovim temama, a ima reputaciju ustanove koja naučne metode i djela zna instrumentalizirati za političke ciljeve”.

Činjenica je da predrasudama ne moraju biti izložene samo manjine, nego bilo tko ili bilo što, pa tako i znanstvene ustanove. Primjerice, o Institutu Pilar može se reći da je “znanstvena ustanova s međunarodnim ugledom” ili, pak, da “ima reputaciju ustanove koja naučne metode i djela zna instrumentalizirati za političke ciljeve”, kako kaže Milošević. Je li predrasuda prva ili druga tvrdnja?

Prva se tvrdnja može lako potkrijepiti činjenicama. Institut ima razvijenu međunarodnu suradnju. Samo trenutno, primjerice, 4 programa COST-a; suradnja s UNICEF-om i europskim fondacijama; sudjelovanje (uz vodstvo) u FP 7 i 8 EU; izvođenje ESS (European Social Survey) i EVS (European Values Survey) na području Hrvatske; organizacija nastave za američke studente (University of Georgia); tribina “Talking Europe” u suradnji sa zakladom Konrad Adenauer itd. Osim toga, Institut redovito sudjeluje u recenzijama i evaluaciji inozemnih projekata i programa.

Je li druga tvrdnja možda predrasuda i/ili stigma? Koje je to “naučne metode i djela Institut INSTRUMENTALIZIRAO za političke ciljeve”? Ako nije predrasuda, tko je može i čime je može činjenično potvrditi?

Također nije točna Miloševićeva tvrdnja prema kojoj se Institut nije bavio manjinama. Na koga se odnose knjige “Muslimani u Zagrebu”, “Kako žive hrvatski Romi”, disertacija “Razvoj židovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1783-1873.)”, znanstveni projekti “Manjine u Hrvatskoj i Hrvati u okolnim zemljama – povijesni identitet”, izrada “Leksikona hrvatskog iseljeništva i manjina”, priprema velikog znanstvenog skupa o manjinama, sveučilišni kolegiji na temu međugrupnih odnosa ili povijesti manjina koje drže znanstvenici Instituta, vodstvo sekcije “Etničke skupine u Hrvatskoj” u okviru predstojećeg kongresa povjesničara te pojedinačni radovi u znanstvenim publikacijama (tematski raspon može se vidjeti na http://bib.irb.hr i na stranicama Instituta)?

Na kraju valja napomenuti da je za sudjelovanje u istraživanju zamoljeno 30 manjinskih udruga, od kojih se odazvalo njih 29, svi osim SNV-a. Njegovi su predstavnici u članku kritizirali istraživanje, iako su imali priliku (u obliku pisanog polustrukturiranog intervjua) u njemu sudjelovati i iznijeti što god su htjeli (primjerice, kritiku postojećeg stanja, konkretne slučajeve diskriminacije pri zapošljavanju, vlastite prijedloge poboljšanja stanja itd.). Sve što bi naveli bilo bi uključeno u studiju bez komentara, onako kao što je to učinjeno s odgovorima predstavnika svih drugih udruga koje su se istraživanju odazvale.

Tko u cijelom ovom slučaju govori istinu, a tko ne, neka zaključe sami čitatelji.

Zagreb, 23. svibnja 2011.