Istina o obiteljskim lažima

“Mrzim istinu” Olivera Frljića u Teatru &TD

Redatelj Oliver Frljić već je u radijusu bivše države toliko puta uspio nametnuti provokativnost svoga scenskog rukopisa, da se svaka njegova nova izvedba očekuje s posebnom pažnjom. Pritom, osim političke hrabrosti, u tim predstavama nema ničega od jeftinih atrakcija, egomanije ili ičeg drugog što bi izazvalo medijski skandal. Reklo bi se: niti pristojnijeg mladića, niti većeg uzbuđenja među publikom.

U svojoj novoj predstavi “Mrzim istinu” u zagrebačkom Teatru &TD, redatelj govori o sebi u prvom licu, imenom i prezimenom, i o svojoj obitelji: ocu Draganu iz Travnika, koji se na popisu stanovništva 1991. izjasnio kao Hrvat, majci Slađani iz Leskovca, koja je iste godine dobila otkaz “po nacionalnoj osnovi”, sestri Marini, koju majka “voli više nego Olivera”, i sebi, koji je jednom priznao da će ubiti oca digne li ruku na majku.

Kopanje po crijevima

Publika, kao da je u gostima, sjedi oko obiteljskog stola, gotovo zajedno s glumcima koji igraju Oliverovu obitelj. Tu je i nešto malo namještaja i prigušeno svjetlo stolnih lampi. Predstava prati Frljićeve u raznim traumatičnim etapama života – u Travniku, za vrijeme socijalizma ili pred sam rat, u Bosni. Novca nije bilo, sitna su se djeca podizala uz ljute batine oca koji je vazda rintao i nikada ga nije bilo kod kuće. Publika s pola metra udaljenosti gleda napetu obiteljsku sagu u kojoj ima topline, ali i puno više pucanja živaca, lupanja šakom o stol, šamara, histerije. Dok im glumci povremeno dijele obiteljske fotografije, otirući s lica  znoj, očaj i suze, gledatelji shvaćaju da taj dokumentarizam nije tek puki redateljski štos, nego nešto što sa životom ima jako puno veze.

Hrabro i autentično svjedočenje u vlastito ime, prisutno i u drugim Frljićevim režijama, najvažnija je odrednica i ove predstave. Zašto je to toliko važno? S obzirom na to da živimo u kroničnoj kulturi magle i laži, a ne otvorenosti i istine, ovakav tip kazališnoga kopanja po crijevima provocira novi tip društvene osviještenosti i drugačiju teatarsku estetiku. Kako Frljić sam kaže:

– U Hrvatskoj neprestano postoji taj stereotip da je obitelj “sveta stvar”, neuništivi stup društva i kolijevka moralnih vrijednosti, a da se pritom ono što se u njima zaista događa gura pod tepih. Moje obiteljsko iskustvo je, između ostalog, negativno. Iako je među nama bilo i ljubavi, mi smo bili disfunkcionalna porodica. Ja o tim lošim trenucima želim govoriti.

Druga značajka ove predstave – vrlo važna za društveni kontekst – jest to što ne insistira ni na jednoj gotovoj istini: ne samo da svatko u obitelji Frljić ima svoju verziju onoga što se dogodilo, nego i svatko od glumaca ima svoju istinu.

– Proživljavajući moje porodično iskustvo, svatko od glumaca imao je svoje objašnjenje za tu priču, jednostavno zato što je u nju učitavao događaje iz svoje vlastite obitelji. Glumci i ja bili smo neka vrsta postterapeutske zajednice, koja je bila spremna dijeliti sjećanja o problemima svakoga od nas – kaže Frljić.

Istraživački laboratorij

Glumci u predstavi ne izgovaraju samo dileme redateljeve obitelji, nego i vlastite traume pred pitanjem kako igrati žive ljude, a ne likove iz literature. U tom smislu “Mrzim istinu” funkcionira kao istraživački laboratorij u kojem se ništa ne skriva i u kojem se miješaju kazališni jezik i potreba za osobnim angažmanom. Šire gledano, riječ je o novoj osjećajnosti generacije Frljića i drugova, koja odbacuje teatar kao nakinđurenu magičnu kutiju “u kojoj se govori ono što se ne misli” i uspostavlja pozornica kao prostor za suočavanje s prošlošću, politikom i nama samima. Radeći predstave na svakom kraju nesretnoga balkanskog trokuta, Frljiću je važno da se svatko sa svojom istinom – od raspada Jugoslavije, preko tajkunizacije, do crkava i novog primitivizma – na pozornici suoči sam.

Treća dobra značajka ove predstave je što glumci, preko osobne uključenosti u problem, u izvedbenom smislu blistaju neobičnim sjajem. Uz već etabliranoga Rakana Rushaidata, u predstavi igraju Ivana Roščić, Filip Križan i Iva Visković, koji cijede posljednji atom involviranosti u priču koja se zaista dogodila, pokazujući time koliko su dobri i talentirani glumci.

“Mrzim istinu” dokazuje da zaista živimo proljeće jednoga novog teatra, za što je zaslužna i Frljićeva generacija, koja je suočavanje sa stvarnošću stavila na prvo mjesto svojih estetskih i etičkih vrijednosti.