Cijene hrane lete u nebo

Smrtonosno trovanje hranom koje ovih dana pogađa Njemačku bit će samo kap u moru razloga zbog kojih hrana posljednjih godina kontinuirano poskupljuje. Početkom ove godine UN-ova Organizacija za hranu objavila je da je njezin indeks cijena hrane dosegnuo najvišu razinu ikada, višu i od one koju je imao u jeku globalne financijske krize 2008. Te su godine diljem svijeta izbijali neredi jer stanovnici zemalja u razvoju nisu mogli kupiti ni osnovne prehrambene namirnice. Nakon vrhunca krize cijene su se stabilizirale, no, kako piše poznati američki environmentalist Lester R. Brown, zatišje je bilo kratkog daha, izazvano privremenim smanjenjem potražnje kao posljedice krize, da bi nedugo zatim cijene opet buknule.

Brown smatra da hrana danas upravlja svjetskom politikom, a o tome svjedoče i arapske revolucije, potaknute upravo rastom cijena hrane. Za razliku od prošlosti, kada su na cijene utjecali isključivo rijetki klimatski ispadi, danas su uzroci rasta cijena hrane povećana potražnja i poteškoće s proizvodnjom, ali i špekulativne aktivnosti na tržištu roba koje su, čini se, podjednako izvan kontrole svjetskih vlada koliko i klimatske promjene.

Uništavanje ekosustava

Sve donedavno, Sjedinjene Američke Države, kao najveći svjetski proizvođač žitarica, redovito su uskakale sa svojim rezervama kad bi se negdje u svijetu dogodio kakav klimatski poremećaj. No, tu je ravnotežu u posljednja dva desetljeća narušio enorman porast potražnje za žitaricama, prije svega činjenica da na svijetu svake godine živi 80 milijuna ljudi više, pri čemu se za milijune stanovnika planete, naročito Kine i Indije, povećao životni standard, omogućivši im da jedu više mesa, mlijeka i jaja, svih onih namirnica čija je proizvodnja vezana uz uzgoj žitarica kao stočne hrane.

S druge strane, žitarice se zbog rasta cijena nafte sve više koriste za proizvodnju bioloških goriva, pa je tako od prošlogodišnjih 400 milijuna tona žitarica proizvedenih u Americi čak 126 milijuna tona iskorišteno za proizvodnju etanola, što znači točno toliko manje za proizvodnju hrane. Posljedice toga su različiti oblici uništavanja ekosustava, prije svega globalno zatopljenje. U znanstvenoj je zajednici uspostavljen konsenzus da svaki stupanj više u prosječnoj temperaturi uzrokuje desetpostotno smanjenje uroda, a jedan od najagresivnijih primjera utjecaja klime na žetvu dogodio se prošle godine u Rusiji, kada je urod pšenice zbog toplinskog vala bio 40 posto manji, zbog čega je ruska vlada bila privremeno suspendirala izvoz.

Uništavaju se i zalihe vode, pa je, primjerice, Saudijska Arabija donedavno sama proizvodila dovoljno žitarica za potrebe svoga stanovništva, da bi sada, zbog iscrpljivanja neobnovljivih izvora vode, i sama postala uvoznica žitarica. Uništavanje vodnih resursa navodnjavanjem događa se i drugdje u svijetu, dok se, s druge strane, procjenjuje da erozija tla ugrožava produktivnost čak jedne trećine svjetskih usjeva.

Špekulativni baloni

Na sve se to početkom tisućljeća nakalemilo i špekuliranje na tržištu roba, pa danas, kako u svom izvještaju piše UN-ov specijalni izaslanik za pravo na hranu Olivier De Schutter, “dobar dio rasta cijena hrane uzrokuje pojava špekulativnog balona” na tome tržištu. Burza hrane osnovana je u Americi prije 150 godina s ciljem da se farmeri zaštite od loših žetvi koje bi se mogle dogoditi u budućnosti, a špekulacije su bile ograničene zakonom. Takozvanim budućim ugovorima regulirali su se dogovori između farmera i trgovaca o kupoprodaji po razumnoj cijeni, prije nego što je žito uopće bilo posijano. Cijene su bile stabilne, a farmeri ulagali u svoje poslove, pa se američka poljoprivreda kontinuirano razvijala, uz stalan pad cijena. Tržište se tradicionalno sastojalo od farmera, mlinara i kompanija koje proizvode hranu, a svi su oni bili takozvani bona fide hedgeri, osobe ili kompanije koje su, da bi obavljale svoj posao, zaista morale kupovati i prodavati robe i štititi se takvim ugovorima.

Na taj su način burze hrane funkcionirale do početka devedesetih prošlog stoljeća, kada je legislativa razvodnjena, zbog čega su se pojavili i špekulanti, koji arbitriraju jeftino kupujući i skupo prodajući. U početku su bona fide hedgeri pozdravili njihov dolazak, jer su osiguravali likvidnost tržišta. Kako piše Frederick Kaufman, autor knjige “Povijest američkog trbuha”, Gary Cohn, predsjednik američke investicijske banke Goldman Sachs, 1991. godine smislio je novi financijski proizvod, derivat koji prati vrijednosti 24 različite sirovine, od plemenitih metala, preko energenata, pa do prehrambenih namirnica kao što su kava, kakao, kukuruz i domaće životinje. Zatim su u Goldman Sachsu, piše Kaufman, “izvagali investicijsku vrijednost svakog elementa, spojili dijelove u sume, a onda tu nekoć kompliciranu kolekciju realnih predmeta reducirali u matematičku formulu koja se može izraziti kao jedinstvena manifestacija poznata pod nazivom Goldman Sachs Commodity Index, GSCI”.

Tijekom devedesetih tržište je još bilo stabilno, a investitori zbog restriktivnih zakona nisu bili naročito zainteresirani za ulaganja, no 1999. američka Komisija za trgovanje “futuresima” roba deregulirala je tržište i bankari su, kako piše Kaufman, “dobili priliku raditi ono što su od Velike depresije mogli raditi samo oni koji imaju direktne veze s proizvodnjom hrane”. Budući da GSCI nije imao mehanizam za prodavanje, nego samo kupovanje hrane, čime se omogućuje umjetno napuhavanje cijena, na tržište roba ušle su banke i različiti fondovi, nakon čega je investiranje u indeks roba strelovito počelo rasti. Godine 2003. trgovina robama iznosila je 13 milijardi dolara, da bi do 2008. ona narasla na 218 milijardi, prouzročivši porast cijena hrane od 80 posto. Prema podacima Svjetske organizacije za hranu, samo dva posto ugovora danas zaista završi razmjenom robe, a “rezultat toga je da takvi ugovori privlače investitore koji nisu zainteresirani za robu, nego samo za špekulativni profit”.

Izvan dohvata zakona

Iako je američka vlada nakon financijske krize uvela neke mehanizme koji bi trgovanje robama trebali učiniti transparentnijim, otpori za takvim potezom još su jaki u Europskoj uniji, naročito Velikoj Britaniji, gdje je ujedno i najveće tržište roba nakon američkog.

Kako piše Kaufman, danas na vrhu hranidbenog lanca sjede bankari i brokeri, “mesožderi sustava koji proždiru sve ispod sebe”, dok pri dnu toga lanca tavori farmer, kojemu su špekulacije poskupjele sve što mu treba za uzgoj hrane, od sjemena i fertilizatora do goriva. Na samom dnu su kupci, naročito onih dvije milijarde ljudi koji na hranu troše više od 50 posto svojih primanja i kojih nikada u povijest nije bilo toliko.

Ovaj autor smatra da su stvari otišle predaleko da bi se špekulacije mogle zaustaviti, jer čak i kada bi američka vlada zabranila investicijskim bankama klađenje na rast cijena hrane u budućnosti, one bi u dogovoru s velikim prehrambenim kompanijama mogle jednostavno zamaskirati svoje uloge na tržištu roba do te mjere da ih se ne bi moglo razlikovati od uloga tih kompanija. S druge strane, prepričava autor svoj razgovor s brokerima na burzi žitarica u Minneapolisu, kada bi vlada otišla tako daleko da zabrani trgovanje svim derivatima koji pretpostavljaju rast cijena u budućnosti, trgovanje bi se istog trenutka preselilo na tržišta u Londonu ili Hong Kongu, jer je tržište hrane “dosegnulo nadnacionalne razmjere, izvan dohvata zakona bilo koje države”.

Gorka špekulacija kakaom

Kakao je jedno od najmanjih tržišta hrane, s godišnjom berbom od 3,5 milijuna tona vrijednih oko sedam milijardi funti, pri čemu se polovica toga proizvodi u Obali Bjelokosti i Gani. Vrijednost špekulacija procjenjuje se na pola milijarde dolara, sto puta više nego deset godina ranije. Za taj enormni skok najvećim je dijelom odgovoran londonski broker Anthony Ward, koji je nakupovao ugovore za pola milijarde tona kakaa, kladeći se da će cijena u budućnosti rasti, kako je i bilo uzastopnih pet godina ranije. Srpanj 2010. Wardu se činio idealnim za realizaciju ugovora, jer je zbog nekretninske krize u SAD-u gomila novca “plutala” čekajući da bude uložena negdje drugdje, u Europi je s prolaskom krize porasla osobna potrošnja, a berbe u Africi bivale sve lošije zbog starosti stabala. Umjesto da preproda ugovore, kako je uobičajeno, Ward je po njihovom isteku preuzeo 240 tisuća tona kakaa, sedam posto ukupne godišnje berbe, i tako ostvario ono na što se kladio – da će zalihe kakaa biti manje i zbog toga skuplje – upravo zato jer će on kupiti veliki dio tih zaliha. Cijena je dosegnula najvišu razinu u posljednje 33 godine, a Wardu je na ruku išla i politička nestabilnost u Obali Bjelokosti, zbog čega je privremeno obustavljen izvoz kakaa iz te zemlje.