Masterplan za zemlju bez plana

Hrvatska politička klasa nije ozbiljno shvatila izjavu gospodina Vladimira Ferdeljija, a neki su se, vjerojatno, i podrugljivo nasmijali. Što si taj čovjek umišlja? Nema ga ni u strankama ni u Saboru, na političkoj je sceni nitko i ništa, a htio bi biti, ni manje ni više, već premijer. “Prihvatio bih da bez naknade četiri godine vodim zemlju i pokušam je izvući iz krize onako kako smo to uspješno učinili s poduzećem kojem sam na čelu”, izjavio je u intervjuu Željku Kardumu, objavljenom u “Globusu”. Otada su prošla puna dva tjedna, a reagirao nije nitko. Zna se tko je tko u političkim strukturama i gdje je čije mjesto.

Vladimir Ferdelji nije, međutim, neki lero iz malog mista ili nerealizirani pijani Hamlet, kakvih ima u svim kazališnim buffetima. Dakle, neki čudak o kakvima govori ona dječja pjesmica: “Da me stavi tko za kralja, ja bih znao kako valja!” On je jedan od najuspješnijih menadžera, direktor Elektrokontakta i čovjek koji bez dlake na jeziku i kalkuliranja traži radikalnu promjenu smjera kojim ide hrvatsko gospodarstvo. Kao predsjednik udruge menadžera Crome, on je i glavni autor nedavno predstavljenog Masterplana za ekonomski spas zemlje. Po čemu se taj plan razlikuje od drugih sličnih dokumenata? U prvom redu po tome što se njegovi autori ne zadržavaju na općim ciljevima i ponavljanju pomodnih, često i banalnih ekonomističkih mudrosti, već nude odgovore na ključno pitanje. Ono glasi: Kako? Od tog pitanja, zapravo, treba čitati sve planove koje potpisuju bilo političke stranke, bilo neke institucije.

Korekcija deviznog tečaja

Nakon krize u zemljama koje su se oslanjale na financijske špekulacije, sve drugo je uglavnom isto. Sada bi svi obnavljali industriju, posebno onu koja radi za izvoz, tako zaposlili ljude i povećali nacionalno bogatstvo. Ali na pitanje “kako” najčešće se odgovara samo parolama o “vlastitom znanju”, “korištenju komparativnih prednosti” ili “sređivanju pravnog sustava kako bi se privukli strani investitori”…

Kao i uvijek kad je o Ferdeljiju riječ, on ima isti jasan odgovor. Za njega sve počinje s korekcijom deviznog tečaja, koji već godinama stimulira uvoz i uništava domaću proizvodnju. Ali ni Ferdelji, čije je ime u svijetu ekonomije već postalo sinonim optužbe za tečajnu politiku, više ne zagovara devalvaciju. I on se priključio onima koji traže neko zaobilazno, bezbolnije rješenje kako da vuk bude sit, a ovce na broju. Razlog je jasan. Moćne uvozničke i financijske strukture imaju jakog saveznika u prezaduženom narodu, zgroženom mogućnošću da mu zbog devizne klauzule rate kredita narastu do nezamislivih visina. U istom je položaju i država, kojoj bi devalvacija porušila cijelu budžetsku konstrukciju. Suočen s tim problemom, pokojni dr. Branko Horvat svojevremeno je predlagao oporezivanje uvoza i stimuliranje izvoza. Ako i jedno i drugo bude deset posto, računao je on, domaća proizvodnja postaje 20 posto konkurentnija od uvozne. I to bez diranja u tečaj. A i proračun bi dobro zaradio, jer je uvoz duplo već od izvoza.

Drukčije i nešto kompliciranije rješenje zagovarao je dr. Gordan Družić. Po njemu, trebalo bi povećati PDV, ali istodobno smanjiti poreze koji terete domaću proizvodnju. Tako bi zbog višeg PDV-a uvozna roba morala poskupjeti, dok bi domaći proizvođači, oslobođeni drugih nameta, mogli zadržati iste cijene. Proračun bi ostao na istom, s tim da bi ono što gubi na mostu, dobivao na ćupriji, odnosno veće bi porezne prihode ostvarivao na uvoznoj nego na domaćoj robi.

Na istom je tragu i Ferdelji, s tim da je njegov prijedlog još kompliciraniji. On je, naime, prvo izračunao koliko je kuna prejaka, kako bi se točno znalo koliko izvoznici gube, a uvoznici neopravdano trpaju u džep. U proteklih 15 godina, kaže on, cijene su povećane za ukupno 140 posto, a kuna je, umjesto da za isto toliko oslabi, ojačala za 17 posto. To je ukupno 157 posto, od čega treba odbiti inflaciju koja se u istom razdoblju dogodila u Europi. Za ostatak bi trebalo oporezovati uvoznike i tim novcem “povećati dobit” izvoznicima. “Mi samo tražimo da se vrati ono što je neopravdano uzeto od izvoznika i dano uvoznicima”, kaže on.

Hrvatska politička klasa sada ignorira Ferdeljija i udrugu Croma, kao što je bila gluha i za prijašnje slične prijedloge. Čak je s hinjenim čuđenjem dočekan i prijedlog Međunarodnog monetarnog fonda, da Hrvatska narodna banka otkupljuje višak deviza na tržištu i tako omogući postupno slabljenje kune. Zar i bez toga devizne rezerve nisu dovoljne, pa i prevelike? Zašto MMF želi da izazovemo inflaciju, jer HNB može kupovati devize samo novcem iz emisije. Riječ je, naravno, o klasičnoj zamjeni teza, pošto tu nije riječ o deviznim rezervama, već o tečaju, a HNB ima dovoljno instrumenata da povuče eventualni višak novca i tako smanji opasnost ubrzavanja inflacije. Ali nekako se moralo objasniti javnosti zašto se ne želi ni razgovarati o prijedlogu MMF-a. Ta organizacija ipak nije samo Vladimir Ferdelji ili još jedan ekonomist, da je se može jednostavno prešutjeti. Zato se, kako kaže stara uzrečica, pravimo Englezi. Štoviše, začuđeni Englezi.

Loša država – loš gospodar

To što sada zagovara MMF također nije novo. Isto je godinama uporno predlagao pokojni dr. Gorazd Nikić, ali su ga ignorirale i HDZ-ove i koaliciona vlada, na čelu s pokojnim Ivicom Račanom. MMF je tada na sva usta hvalio njihovu politiku, prigovarajući jedino prevelikoj potrošnji.

Masterplan Crome i njenog predsjednika Vladimira Ferdeljija ne iscrpljuje se, naravno, s problemom tečaja. Kao i u drugim sličnim dokumentima, u njemu se kao cilj definira bitno povećanje zaposlenosti i to u prvom redu u proizvodnji, zatim rast izvoza temeljen na znanju itd. Razlika je u tome što menadžeri okupljeni u Cromi jasno kažu kako to treba postići. Najjednostavnije rečeno, tako da vlast počne služiti interesima zemlje, a ne moćnim lobijima. Na primjer, tko želi prodavati u Hrvatskoj, kažu oni, mora kupovati našu robu. To je ona stara istina da međunarodna razmjena ne smije biti jednosmjerna ulica, koju su naši političari odavno zaboravili. Ili, političari se ne smiju oslobađati brige o državnim i javnim poduzećima tvrdnjom da je država po definiciji loš gospodar. Loš je gospodar samo loša država, a s dobrim menadžmentom državna poduzeća mogu biti uspješna kao i privatna.

Svoju spremnost da preuzme odgovornost za zemlju, Vladimir Ferdelji uvjetuje konsenzusom najvećih stranaka o gospodarskim pitanjima i prihvaćanjem njegovog Masterplana kao strategije izlaska iz krize. Ali stranke imaju svoje interese, svoje strategije, svoju hijerarhiju i svoje zaslužne kadrove. Njima ne trebaju ni on ni njegov plan. A kolika je mogućnost njihovog dogovora, može se vidjeti u onoj balkanskoj krčmi u koju su konsenzualno pretvorili Sabor. Možda gospodin Ferdelji ipak nije mislio ozbiljno.