Izjave dobitnika Goldštajna, Mirića i Mandića

Počašćen sam diplomom Srpskog narodnog vijeća i posebno mi je drago što ona nosi ime mog pokojnog prijatelja dr Gojka Nikoliša – izjavio je izdavač, urednik i publicist Slavko Goldštajn, ovogodišnji dobitnik priznanja SNV-a “Gojko Nikoliš” za očuvanje tekovina antifašističke borbe.

– Gojko mi je bio među najdražima koje sam kroz svoj posao upoznao, a njegovu memoarsku knjigu “Korijen, stablo, pavetina” ubrajam među najomiljenije koje sam kao urednik i nakladnik objavio. Ne znam je li itko ikad tako duboko i lucidno ušao u duše naših ljudi na Kordunu, podjednako Srba i Hrvata, kao što je to uspjelo Gojku u toj knjizi – rekao je Goldštajn.

Goldštajn: Sjećam se Gojkovih susreta s ljudima

– Kroz hrvatska i srpska sela uz Kupu često smo se zajedno vozili u Sjeničak i u živom su mi sjećanju Nikoliševi susreti s ljudima, koji su ga poštovali, bili na distanci ali istovremeno osjećali i svojim.

Diploma koja nosi generalovo ime priznanje je onima koji je dobivaju, ali mnogo više samom dr Gojku Nikolišu, nezaboravnom šefu partizanskog saniteta, slavnom generalu, znanstveniku, akademiku i nadasve briljantnome piscu. Goldštajn se, kaže, kao nosilac ovogodišnjeg priznanja za antifašističku djelatnost usuđuje predložiti nosioca te diplome za iduću godinu.

– Za suzbijanje neofašističkih recidiva i afirmaciju antifašizma u Hrvatskoj u prvom desetljeću 21. stoljeća najviše je učinio sada već bivši predsjednik Stjepan Mesić. Bilo bi lijepo i zasluženo kada bi mu SNV za tu djelatnost odao zasluženo priznanje – smatra Goldštajn.

Podsjetimo, Slavko Goldštajn je priznanje SNV-a dobio jer svojim ukupnim radom već decenijama podstiče afirmaciju antifašističkih vrijednosti. U svojoj knjizi “1941. – godina koja se vraća” jasno i nedvosmisleno govori o bremenitim odnosima i tragičnim vremenima u povijesti Srba i Hrvata.

Mirić: Nisam više ekskomuniciran

– Osjećam se ugodno, počašćeno, ali i pomalo neobično jer sam se u posljednjih 25 godina odvikao od svih nagrada i priznanja – izjavio je politolog Jovan Mirić, dobitnik SNV-ovog priznanja “Nikola Tesla” za doprinos razvoju srpskih institucija.

– Mene je bivša vlast ekskomunicirala još 1984. godine kada sam napisao knjigu “Sistem i kriza”. To je bila prava histerija jer se o mojoj knjizi raspravljalo od mjesnih zajednica i društva za zaštitu ptica pjevica pa do Centralnog komiteta. Takvo reagiranje na jednu knjigu koja je bila bezazlena bio je znak truleži tog sistema. A dok je još trajala sezona lova, imali smo preokret 90-ih godina, tako da su me posttitovska i Tuđmanova vlast potpuno ekskomunicirale.

– Ovim javnim priznanjem, prvim nakon toliko godina, osjećam se počašćen iz tri razloga. Prvo, zbog povezivanja mog imena s imenom Nikole Tesle, jednog od najvećih umova čovječanstva kojeg je nedavno američki časopis svrstao u deset najznačajnijih ličnosti u povijesti čovječanstva. To što mu mi rušimo spomenike tužna je priča ovih prostora. Osjećam se počašćenim i zato što iskreno mislim da je bilo ljudi koji su možda više zaslužili tu nagradu. I treće, jer sam dobio priznanje s dva publicistička diva i hrabra čovjeka kao što su Slavko Goldštajn i Igor Mandić – kaže Mirić.

Na pitanje da li mu je zadovoljština to što je sve ove godine pisao i objavljivao, bio čitan i citiran, Mirić odgovara:

– Bez lažne skromnosti, trudio sam se da me se ne primijeti. U uvodu jedne od svojih knjiga napisao da pišem skrivečki da bih se sačuvao od bura i oluja, a da bih mogao reći ono što imam reći. Hvala onima koji su me ipak primijetili i čitali ono što sam napisao.

U objašnjenju nagrade stoji da je Mirić kao politolog i sveučilišni profesor svojim cjelokupnim radom, publikacijama i značajnim javnim djelovanjem dao doprinos kvalitetnoj raspravi o Srbima u hrvatskoj politici u periodu od 1990. do današnjih dana.

Mandić: Osjećam se… relativno

– Osjećam se relativno – bilo je prvo što je rekao književni kritičar, komentator i polemičar Igor Mandić, dobitnik priznanja “Svetozar Pribićević” za unapređenje odnosa između Hrvata i Srba.

– Na plaketi piše “za izuzetan doprinos unapređenju hrvatsko-srpskih odnosa i očuvanju multietničnosti i multikulturalnosti u Hrvatskoj”, i to je sve što znam od obrazloženja, a s tim se slažem – kaže Mandić. Dodaje kako je već 40 godina prisutan “i ovamo i onamo”. Uvažavao je cjelovitost srpske i hrvatske kulture još od “Studentskog lista”, kada je počeo pisati ne razlikujući pisce po nacionalnosti.

– To je simbolično priznanje koje cijenim zato što je simbolično. Ono me samo dodatno stigmatizira zbog imena Svetozara Pribićevića. On je bio jedna kontroverzna i problematična ličnost u Jugoslaviji između dva rata, vođa Srba iz Hrvatske i predstavnik Srba u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, ličnost koja je svojim laviranjem između dvora u Beogradu i Hrvatske upropaštavala svoje pozitivne misli i ideje. Njegovo ime i lik su značajni i trebali bi biti poznatiji Hrvatskoj, ali ostaju u sjeni manjinskog zastupanja Srba. Zato me priznanje dodatno stigmatizira, ali meni to ne smeta.

Za Mandića je rečeno da je svojim beskompromisnim javnim nastupima pridonio obnavljanju razumijevanja i unapređenju odnosa između Hrvata i Srba. Posljednjim književnim djelom “U zadnji čas – autobiografski rialiti šou” izdanim prošle godine u Zagrebu i njegovim predstavljanjem čitalačkoj publici u Srbiji još je jednom pobudio komunikaciju i zanimanje dvaju naroda, ističe se u obrazloženju.