Miš-maš za neinformirane ljevičare

Recentni val globalnoga (post)recesijskog propitivanja kapitalizma s lijevih pozicija donio nam je svakojake teorijske naplavine; najnovija knjiga Terryja Eagletona “Zašto je Marx bio u pravu”, da to odmah kažemo, pritom zasigurno nije među zanimljivijima. Bivši oksfordski profesor, čiji je bestseler “Teorija književnosti” ovdašnjim studentima već više od dva desetljeća omiljeni entry point u naslovnu temu, polazi u njoj od navodno provokativne premise: “Što ako su najpoznatiji prigovori Marxovu djelu naprosto pogrešno postavljeni?” Potom u deset poglavlja razmatra isto toliko optužbi koje smatra ključnima, pokušavajući ih argumentirano odbaciti. Stvar, dakle, od samoga početka sasvim jasno cilja na onu famoznu “širu publiku”, u čemu, dakako, nema ničega lošeg; ili barem ne bi bilo da Eagleton svoja neobavezna vrludanja općim mjestima suvremenog “antimarksizma” uspijeva koliko-toliko disciplinarno i metodološki usustaviti.

Površan pristup

Neuobičajeno promptni hrvatski prijevod knjige – objavljen samo nekoliko mjeseci nakon izlaska izvornika – predstavljen je, inače, u sklopu nedavnoga Subversive Film Festivala u Zagrebu, na kojem Eagleton baš i nije briljirao: nastupio je rutinerski, kombinirajući površan pristup temi i prokušane šale. Sličan dojam ostavlja sada i njegova knjiga, a bizarno frekventna ismijavanja holivudskih zvijezda i faktografske omaške poput nonšalantnoga premještanja Oktobarske revolucije u Moskvu ili proglašavanja Dalmatinaca nacijom u ležernoj gesti kolonijalne nadmoći nisu, nažalost, pritom i njeni najveći problemi.

Ne čudi stoga što je relevantna angloamerička kritika njegova “Marxa” sasjekla, ukazujući uglavnom – i s pravom – prvenstveno na upadljiv izostanak ozbiljne problematizacije onoga aspekta Marxova djela koji se tiče političke ekonomije. Da je Eagleton barem dio prostora koji je utrošio na detaljno izlaganje tržišno orijentiranih varijanti socijalizma – pokušavajući, valjda, s jedne strane prilagoditi marksizam predrasudama pretpostavljenoga zapadnog čitatelja i, s druge, preduhitriti ono izlizano pitanje “što nakon revolucije?” – posvetio, recimo, makar elementarnoj razradi teorije viška vrijednosti, stvar bi svakako imala više smisla; pogotovo s obzirom na to da je neposredan povod nastanku ove knjige, je li, upravo ekonomski krah iz 2008.

Ovako, dobili smo miš-maš historiografskih, kulturalnih, etičkih, antropologijskih, socijalno-filozofskih i metafizičkih razmatranja koja, iako korektno mapiraju dobar dio presudnih problemskih čvorišta Marxove misli, ipak nude reduciran prikaz njegova djela. Jer kada elegantno zaobiđete ekonomsku analizu, vrlo je kratak put do toga da, primjerice, slabljenje ljevice koje se podudara s nametanjem dominacije neoliberalnoga modela protumačite na fonu prijemčive psihologizacije problema, kroz “razočaranje”, “racionalizaciju potištenosti” ili mutni “osjećaj političke impotencije” iznenada posustalih boraca za “našu stvar”…

Uspješniji u kontraofanzivi

Drugi je značajan metodološki problem taj što Eagleton, zapravo, nije sasvim siguran brani li Marxa (i, skupa s njim, Engelsa), marksističku doktrinu ili pak dosadašnje konkretne historijske pokušaje njezine ideo-političke realizacije, pa se ekskursi o prednostima politike zapošljavanja u nekadašnjem Istočnom bloku miješaju s interpretacijama trockizma, dok je, čini se, jedan od glavnih argumenata u korist Marxa taj da je nakon “Kapitala” namjeravao napisati knjigu o Balzacu – što bi, valjda, prijeteće radikalnoga mislioca trebalo donekle “humanizirati”, pripitomiti i učiniti simpatičnijim u očima neinformiranoga čitatelja. Ovo miješanje razina, s obzirom na osnovnu “prosvjetiteljsku” intenciju knjige i recepcijski učinak s kojim ona računa, možda i nije sasvim neopravdano, ali spomenutom bi čitatelju malo kategorijalnoga bistrenja stvari donijelo samo korist.

Naposljetku, bilo bi nepravedno ne reći da Eagletonova knjiga ima i vrlo dobrih stran(ic)a: ona ne jednom uspijeva uvjerljivo razmontirati mehanizme perpetuiranja ustaljenih predrasuda o Marxu i marksizmu, a čini se da to najuspješnije radi kada defanzivni gard zamijeni kontraofanzivom; primjerice, kada insistira na demokratskom potencijalu Marxove misli koji, suprotno općeprihvaćenoj lažnoj opoziciji “demokracija vs. komunizam”, zapravo zagovara više demokracije nego što je danas imamo.

Pa ipak, ovo nije dovoljno, a knjiga “Zašto je Marx bio u pravu” prvenstveno je, čini se, namijenjena onima kojima već i sama pomisao da dotični možda nije bio baš u svemu u krivu predstavlja zanimljivu novost. Treba se nadati da će na takve imati učinka, ali i da će oni odgovor na naslovno pitanje potom ipak potražiti u kudikamo temeljitijoj i ambicioznijoj literaturi.