Spomenicima ne treba vjerovati

Lokalna baza za osvježavanje kulture [BLOK] organizator je zagrebačkog UrbanFestivala (UF), koji se od 2001. bavi javnim prostorom i umjetničkim sadržajem u njemu.

Ove se godine mijenja dosadašnji format UrbanFestivala?

Vuković: S festivalskim smo se formatom igrali od njegove druge godine, kada smo ga  podijelili u tri radne smjene, čime smo htjeli naglasiti da se na njemu radi i dulje, kroz čitavu godinu. To se ne tiče samo nevidljive predprodukcije, nego i namjere da budemo prisutniji u umjetničkom i urbanom krajoliku te da naglasimo onaj ne-reprezentacijski višak na kojem posebno insistiramo. Kulturna politika nema sluha za ovakve projekte i jako je teško opstati među festivalima-spektaklima. Ove godine ističemo dugoročnost pojedinih produkcija i  njihovo okupljanje u “reprezentacijski/festivalski” okvir, što nam se čini dobrim rješenjem za pomirbu tih dvaju nepomirljivih režima, kao i za konstituiranje obuhvatnijeg, distanciranijeg pogleda na UF kao cjelinu. Uz to, odvojivši produkcijsku i prezentacijsku fazu, želimo naglasiti potrebu za refleksijom, analizom nastalih radova – što zahtijeva vrijeme i prostor koje ulica, zbog svoje dinamike, često ne omogućuje.

Retardirana figuralika

Hanaček: Razbijanjem sedmodnevnog formata otvara se puno veći prostor za svaku izvedbu ili rad, za naglašavanje njihove dugotrajnosti. Na programu 11. UF-a imat ćemo i trotjedni performans beogradske umjetnice Dušice Dražić, dvodnevnu akciju zagrebačke umjetnice Ane Zubak, adaptaciju kazališne predstave “Cefas” Damira Bartola Indoša kao trodnevni site-specific performans, pa socijalni projekt “Urbani povrtnjak” koji se odvija tijekom šest mjeseci. Nastavljamo i tijesnu suradnju i umrežavanje sa srodnim festivalima:  ani smo program predstavile na londonskom TINAG-u koji se kroz naglašenu diskurzivnu formu održava jednom godišnje, a ove godine jedan dio njegova programa izvodimo u Pazinu, na festivalu “Sedam dana stvaranja”. Uz produkcijsku fazu od svibnja do rujna, na jesenskom diskurzivnom dijelu festivala bavit ćemo se analizom nastalih radova i antagonizama koje su proizveli. Tom će prilikom govoriti i kritičari/ke i teoretičari/ke mlađe generacije: Bojan Mucko, Irfan Hošić, Srećko Horvat, Dipa Naik, Trenton Oldfild…

UrbanFestival daje uvid u suvremena strujanja u svijetu vizualnih i izvedbenih umjetnosti: koliko to prati domaća produkcija?

Vuković: Domaća produkcija posljedica je ovdašnjih, loših uvjeta produkcije, a posebno je zanimljiv nesklad između produkcijskih i izlagačkih prilika. Ali taj trend, smanjenje istraživačkih i produkcijskih mogućnosti u korist tzv. mobilnosti i izlaganja, nije nikakva domaća specifičnost. Govorimo li o uskom području u kojem mi djelujemo, opažamo da i domaći umjetnici radove češće produciraju vani i da je to gotovo uvijek Zapadna Europa.

Jedna od proklamiranih značajki UF-a je uključivanje javnosti, ne samo kao publike?

Vuković: Najprije treba raščistiti što je to javnost: mi je shvaćamo kao prostor konfrontacije. Utoliko se ona tijekom festivala povremeno i privremeno proizvodi, tamo gdje dolazi do konfrontacije različitih pogleda i mišljenja, na čemu nastaje konflikt. Takva javnost opstaje koliko i konfrontacija, kada se ona iscrpi, nestaje i javnost. Što se publike tiče, važno nam je da dođe u doticaj s procesom nastanka rada.

Koja je pozadina tih privremenih umjetničkih intervencija u javni prostor?

Vuković: Pozadina, možda bolje reći motivacija ili tendencija, nam je razotkrivati slijepe mrlje grada i gradskog prostora, istovremeno i umjetničkog prostora, njegove interne granice, antagonizme i trenja, demaskirati mehanizme moći koji oba ta prostora reguliraju. Atribuiranje umjetničkih radova kao “kratko vidljivih i privremenih” odnosi se samo na njihov reprezentacijski lik, ono što se može pokazati i po mogućnosti ponoviti. Insistiramo na kontekstualizaciji, na procesualnosti, proizvodnji javnosti; stoga su nam trajni formati uglavnom ne samo neprikladni nego i neprijateljski. Najviše nam pritom nedostaje prostor refleksije: ulica je mjesto akcije, brze intervencije i ne dopušta promišljanje, pogotovo naknadno. Već neko vrijeme pokušavamo naći prikladni produkcijsko-izlagački prostor u kojem bismo mogli reflektirati izvedene intervencije, s nužnim (samo)kritičkim odmakom.

Kako biste okarakterizirali postojeću praksu umjetničkih intervencija u Zagrebu?

Hanaček: Spomenici postavljeni u protekla dva desetljeća u službi su nacionalne identifikacije – i sablasna 52 spomenika Tuđmanu podignuta zalaganjem lokalnih šerifa i zajednica, i spomenici Gaju i Radiću u centru Zagreba. To je retardirana figuralika kakve nije bilo ni u najvećoj provinciji početkom 19. stoljeća Ali, forma je najmanje bitna.

Sklizak teren

Što, na formalnoj razini, mijenjati u sadašnjem pristupu?

Hanaček: Treba ukinuti mogućnost da se poklonjene skulpture automatski, bez analiza i promišljanja, stave u javni prostor, kao što je spomenik Gaju “kreativno” smješten u Gajevu ulicu. Nama je spomenička plastika sama po sebi problematičan koncept. Trajno postavljanje umjetničkih intervencija u javni prostor je sklizak teren, no i mi smo imali takve ideje: činilo nam se sjajno da “Muzički rukohvat” Davora Sanvinćentija isproduciran na UF-u 2010. ostane dulje na Zakmardijevim stubama. No, nemamo ingerenciju za to, niti bismo je željeli imati.

Vuković: Prisjetimo se “Ženskog vodiča kroz Zagreb” Barbare Blasin i Igora Markovića: uz istoimenu knjigu, u uličnim akcijama/inicijativama privremeno su se obilježavala mjesta na kojima su živjele/djelovale “zaslužne” građanke i gdje se mogla potpisati peticija za trajno obilježavanje tih lokacija, dakako spomen-pločom, a ne spomeničkom plastikom. Osim što naglašava sustavno isključivanje žena u povijesti  gradskog tkiva, ovaj rad – uključivanjem “običnih” žena, npr. prvih mlinarica, dimnjačarki…, ili progonjenih, poput vještica – kritizira i sam historiografski narativ, što je puno interesantniji pristup.

Treba li uopće išta trajno postavljati?

Vuković: Odgovorit ću naslovom ranog filma Dušana Makavejeva: spomenicima ne treba vjerovati!