Desnici ulice, ljevici hapsana

Nakon što su krajem kolovoza 2009. godine u Beogradu bačena dva molotovljeva koktela na grčku ambasadu, policija je nakon tjedan dana istrage privela na informativni razgovor šestoro pripadnika/ica Anarhosindikalističke inicijative (ASI) iz Beograda, kojima je istražni sudac odredio jednomjesečni pritvor zbog sumnje za djelo međunarodnog terorizma. Pritvor je u više navrata produžen da bi nakon tri mjeseca, točnije početkom studenog, bila podignuta i konačna optužnica za međunarodni terorizam.

No, krenimo od početka. Nakon što je upućen poziv za solidarnost s grčkim anarhistom Thodorisom Iliopoulosom i za aktivnosti kojima bi se izvršio pritisak na grčke vlasti kako bi bio pušten na slobodu, jer se u zatvoru nalazio osam mjeseci i štrajkao je glađu, u nizu gradova u svijetu održani su prosvjedi, predavanja, informativne akcije, dok su u Beogradu na grčku ambasadu bačena dva molotovljeva koktela, za što je odgovornost preuzela nepoznata anarhistička grupa “Crni Ilija”. Nakon kratke istrage zbog napada privedeni su članovi i jedna članica Anarhosindikalističke inicijative iz Beograda, koji su se ogradili od ovog napada, a privođenje svojih članova nazvali su pokušajem da se izmisle dokazi i optuže aktivisti zbog njihovog društvenog i političkog angažmana.

Optužnica za međunarodni terorizam

Prethodnih dana neki od članova te organizacije, prema izvještaju B92 uredno prijavljene u registru nevladinih organizacija Srbije, ogradili su se od napada tvrdnjama da podržavaju zahtjeve, ali ne i metode koje su koristile osobe odgovorne za taj napad. Tako su Ratibor Trivunac, Tadej Kurep, Ivan Vulović, Sanja Đokić, Ivan Savić i Nikola Mitrović u Srbiji postali prvi međunarodni teroristi i to zbog, kako je kasnije postalo jasno, 150 kuna štete na zgradi ambasade i jednom ispisanom i zaokruženom slovu “A”. Naravno, bez suđenja i javnog iznošenja dokaza država nije uvjerila javnost u to da su privedeni stvarno krivi za počinjeno djelo, a u pritvoru se nalaze već više od četiri mjeseca, što je presedan, baš kao i optužnica za ovo djelo.

Cijeli slučaj i činjenica da su uhapšeni anarhisti zadržani u pritvoru ovako dugo tumači se kao politički proces i vježbanje strogoće, pogotovo kada se taj slučaj usporedi s paljenjem ambasade SAD-a u Beogradu, pri čemu je jedna osoba smrtno stradala, a materijalna šteta je bila ogromna. Tada je pravosuđe odlučilo da je riječ o djelu “izazivanja opće opasnosti”, optužnica je podignuta gotovo godinu i pol nakon počinjenog djela, a optuženi – da, samo jedna osoba – brani se sa slobode.

Tako je simbolična akcija koju su navodno izveli anarhisti okarakterizirana kao djelo koje se nalazi u istom rangu s genocidom, zločinom protiv čovječnosti i ratnim zločinima. Zašto je uopće došlo do ovog presedana? Nećemo ovdje ulaziti u to jesu li uhapšeni krivi ili ne. Neki od njih pripadaju Anarhosindikalističkoj inicijativi koja je mala, ali jako razvikana organizacija, odnosno registrirana udruga pa su policija i njezin poslodavac, država, bili posve svjesni postojanja te grupe čiji su rad pratili. Međutim, zašto im je smetala grupa koja nije masovna, nema masovnu podršku i ne radi puno više od povremenog ispisivanja grafita, uređivanja internetske stranice, lijepljenja naljepnica i povremenog objavljivanja nekoliko publikacija? Zašto im smeta više od, primjerice, niza desničarskih i profašističkih organizacija koje otvoreno djeluju u Srbiji, pozivaju na nasilje i napadaju ljude?

U općoj atmosferi relativizacije fašističkih zločina i rehabilitacije kolaboracionističkih snaga u bivšoj Jugoslaviji, divljanje desnice je prihvaćena (i prešućena) stvar. To za države u regiji ne predstavlja opasno djelovanje, nacionalizam je temelj na kojem su sagrađene i očuvane nakon raspada Jugoslavije. Do danas su pomoću nacionalizma i straha više ili manje uspješno čuvale socijalni mir, dok se u pozadini “velikih ideja” i “čuvanja nacionalnih interesa” događala privatizacija i ostale tranzicijske “blagodati”.

Okretanje radikalnim oblicima borbe

S druge strane, djelovanje grupa koje se pozivaju na anarhizam je ono što ugrožava taj proces, ugrožava socijalni mir i socijalni dijalog kao sredstvo manipulacije nezadovoljnim radnicima u svim sektorima. Ono što je usmjerilo pogled na anarhiste i pojačalo potrebu za ovakvim žrtvenim jarcem je činjenica da se u tranzicijskim društvima (ovdje više ne govorimo samo o Srbiji) događa proces gubitka svake iluzije da službeni sindikati mogu nešto promijeniti, dok je socijalno partnerstvo samo isprazna fraza koja ne znači da su strane u socijalnom dijalogu ravnopravni partneri. Niz manipulacija kojima su bili izloženi radnici, a onda i cijelo društvo, samo povećava to nezadovoljstvo. U tom procesu nestanka iluzija dogodilo se nešto doista zanimljivo, nešto na što anarhosindikalisti i ostali anarhisti nisu imali utjecaja, već je to bila posljedica događaja i nužde, a to je okretanje društvenih borbi anarhičnim oblicima djelovanja. Namjerno ovdje ne govorimo o anarhističkim oblicima djelovanja jer nisu to ideološki motivirani potezi, već su nužda i iskustvo doveli radnike do toga da ne vjeruju sindikatima i da se organiziraju mimo njih, da ne žele političke stranke i partije na svojim skupovima, da ne pristaju na uvjete pod kojima se njihova borba može odvijati (poput “legalnih” štrajkova i prosvjeda), pa su odlučili zauzeti tvornice, svoja radna mjesta i time preuzeti sve u svoje ruke.

U takvoj situaciji država se, za primjer ostalima, morala na što drastičniji način obračunati s medijski najistaknutijim predstavnicima takvih tendencija, iako su oni, realno gledajući, imali najmanji utjecaj na takav razvoj situacije. Zapravo, u pokušaju da obezglavi tu novu društvenu tendenciju, država je pomogla u dokazivanju teorije da društvena zbivanja nisu povezana s anarhosinidikalistima čija je organizacija ozbiljno uzdrmana – njihova aktivnost je smanjena na minimum od trenutka hapšenja, dok su radničke i ostale društvene borbe ostale jednako radikalne.

U trenutku pisanja ovog članka šestoro anarhista već je više od četiri mjeseca u zatvoru gdje očekuju suđenje po optužnici za međunarodni terorizam, a još uvijek nema naznaka kada će to suđenje početi.

Ometamo nepravdu

ASI ipak nije ostao sam i napušten, jer su se ubrzo aktivirali međunarodni kanali podrške i solidarnosti, održano je puno prosvjeda u cijelom svijetu kako bi beogradska šestorka bila puštena na slobodu, a tome su se priključili i istaknuti profesori, umjetnici, novinari, aktivisti nevladinog sektora i antifašističkih organizacija, koji su u više navrata pisali prosvjedna pisma. Čak su se i sami “kazneno prijavili” (zbog sudjelovanja na okruglom stolu koji se bavio uhapšenima) kako bi pokazali apsurdnost cijele situacije u kojoj je policija troje mladih anarhista u Vršcu optužila za “ometanje pravde” jer su lijepili plakate na kojima je pisalo “Sloboda za uhapšene anarhiste”. Zanimljivo je da istovremeno plakati i majice s, primjerice, likom Ratka Mladića nisu “ometanje pravde”. Grupa za monitoring procesa protiv šestoro anarhista, koja je uputila spomenutu prijavu, početkom siječnja organizirala je i prosvjed ispred Ministarstva pravde u Beogradu i Centralnog zatvora, gdje su istaknuli transparente na kojima je pisalo “Naši drugari nisu teroristi” i “Ometamo nepravdu”.