Kvazisekularna država

Papa Benedikt XVI na zagrebačkom je Hipodromu propovijedao protiv sekularizacije koja se širi Europom i mentaliteta koji nudi suživot kao zamjenu za brak, a govoreći o “apsolutiziranju slobode bez odgovornosti za istinu” i “njegovanju individualnog dobra kao ideala”, okomio se i na druge liberalne postavke moderne države. Papine je zahtjeve potom produbio krčki biskup Valter Župan, koji je pred stotinama tisuća vjernika, ali i cjelokupnim državnim vrhom, pozvao vladajuće na zakonsku zabranu pobačaja i još jednom iznio crkveni stav protiv vanbračnih i homoseksualnih zajednica.

Iako su to poruke od kojih se sekularnom dijelu Hrvatske diže kosa na glavi, jer se njima u ime većine nasrće na temeljna prava i slobode, u atmosferi forsiranog sveopćeg oduševljenja posjetom visokog gosta, nitko na njih nije ni trepnuo. Vrhu konzervativne vladajuće stranke nije, naravno, ni palo na pamet da se u ime zaštite tih prava i sloboda ogradi od nekih papinih poruka, a jedina mlaka reakcija iz državnog vrha – ona predsjednika Ive Josipovića – bila je iznuđena od novinara.

Nenadležnost Ustavnog suda

Dan nakon papina protusekularnog nastupa, predsjednik je građane koji Hrvatsku radije žele vidjeti kao sekularnu državu, kakva je ona po svojem Ustavu, umirio pojasnivši da je demokratski da “crkva ima određena stajališta koja netko prihvaća, a netko ne prihvaća na praktičnoj političkoj razini”. Zatim je hladno ustavnopravno poentirao da je “u Hrvatskoj crkva odvojena od države”, što bi valjda trebala biti dovoljna garancija da ustavni liberalno-demokratski poredak stoji, bez obzira na to tko što govorio u ime većine. No ta predsjednikova ustavna formula nije nikakav jamac sekularizma u Hrvatskoj, naprosto zato što, kako smatraju pripadnici nekatoličke manjine, nije istinita.

– Predsjednikova reakcija bila je, nažalost, upravo onakva kakva se od njega i očekivala. Naime, ako je u Hrvatskoj crkva zaista odvojena od države, kako to da “državnički” posjet organizira Hrvatska biskupska konferencija, koja odlučuje tko je u Hrvatskoj “uglednik” koji smije upoznati dotičnog “državnika”? Ako je Hrvatska sekularna, zašto se pastoralni posjet plaća iz džepova poreznih obveznika? Ako je crkva odvojena od države, zašto Vlada predlaže, a Sabor donosi zakone pod snažnim pritiskom Katoličke crkve, kao što je Zakon o umjetnoj oplodnji? Hrvatska je, nažalost, sekularna samo po Ustavu, a predsjednik taj Ustav samo deklarativno poštuje, dok je u stvarnosti najviši zakonodavni dokument Hrvatske tek mrtvo slovo na papiru – kaže za “Novosti” Neven Barković, glasnogovornik građanske inicijative “Nisam-vjernik”, pokrenute uoči posljednjeg popisa stanovništva.

Uz očigledan utjecaj crkve na hrvatsku političku elitu, važno je primijetiti da Hrvatska nije sekularna država ni u temeljnom, pravnom smislu, s obzirom na to da su četiri međunarodna ugovora potpisana 1990-ih s Vatikanom pravno iznad hrvatskih zakona i, što je manje poznato, iznad samog Ustava. Naime, 2001. godine jedna je građanka podnijela Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti sva četiri ugovora: Ugovora o pravnim pitanjima, Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture, Ugovora o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi te Ugovora o gospodarskim pitanjima. Podnositeljica je, naglasivši da je Hrvatska preuzela na sebe obveze neprimjerene njenim ekonomskim mogućnostima, tvrdila da se tim ugovorima “sjedinjuje crkva s državom, odnosno ustoličuje jedna crkva kao državna crkva”, što je u suprotnosti s ustavnom odredbom koja kaže da su “sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države”.

No Ustavni sud nije ni razmatrao jesu li ugovori s Vatikanom neustavni, već je 2004. donio rješenje u kojem je naprosto naveo da “nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom”. Budući da ni jedno drugo tijelo nije nadležno za taj posao, time je, de facto, Ustavni sud ustvrdio da su ugovori s Vatikanom valjani bez obzira na to jesu li u skladu s Ustavom.

Najpoznatiji od navedenih ugovora je onaj o gospodarskim pitanjima, na osnovu kojeg Katolička crkva dobiva iz državnog proračuna iznose koji su godišnje znali dosezati i do 400 milijuna kuna, a kojim je mimo toga utanačen i povrat crkvene imovine oduzete u bivšem režimu. No i ostali ugovori sadrže kontroverzne odredbe koji dovode katolički kler u povlašten položaj u odnosu na druge građane. Primjerice, ugovorom o pravnim pitanjima predviđeno je da će se prije sudske istrage o kleriku zbog krivičnih djela o tome obavijestiti nadležne crkvene vlasti. Taj ugovor “sekularnoj” Hrvatskoj čak propisuje i državne praznike, navodeći da će tijekom crkvenih svetkovina biti sedam neradnih dana godišnje, pa proizlazi da se ni neradni dani u Hrvatskoj ne mogu mijenjati bez suglasnosti Vatikana.

Agresivni vjeronauk

Naročito je antisekularan Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, kojim je crkvi omogućeno osnivanje katoličkih škola, fakulteta i instituta na teret države, a koji je osigurao i izvođenje vjeronauka kao redovnog predmeta. Tu je manji problem što je vjeronauk po svemu izjednačen s ostalim predmetima, osim po tome što ovdje crkva sastavlja nastavni program, dok se udžbenici tiskaju na račun države, i što vjeroučitelje, umjesto školskog sustava, imenuje i opoziva biskup. Veći je problem što je tako organiziran vjeronauk poslužio kao agresivno oružje u regrutaciji najmlađih, jer ga u strahu od izolacije pohađa čak i većina djece iz nereligioznih obitelji.

– Ti ugovori su najbolji dokaz da je sekularnost u Hrvatskoj zapisana samo u Ustavu, ali se u praksi nimalo ne provodi – ocjenjuje Barković, koji podsjeća da je i predsjednik SDP-a Zoran Milanović u nedavnom intervjuu kazao kako ih ni njegova stranka ne misli dirati.

– Njegova izjava samo pokazuje da se u Hrvatskoj niti jedna ozbiljna politička struktura ne usudi suprotstaviti toj izuzetnoj snažnoj sprezi crkve i državne vlasti. Ispada da se sekularnost u Hrvatskoj svodi na to da se Ustavni sud proglašava nenadležnim u pogledu ugovora s Vatikanom. Svi mi koji se zalažemo za istinski sekularnu državu ne možemo se obratiti nikome, pa ni institucijama koje su dužne provoditi Ustav, a to su prvenstveno predsjednik države i Ustavni sud – kaže Barković.