Pomoćna pluća svijeta

Branislav Oblučar: “Pucketanja” (Algoritam, Zagreb, 2010)

Pjesnik i kritičar Branislav Oblučar u svojoj je drugoj samostalnoj, “Kvirinom” za najbolju pjesničku knjigu mladog autora upravo nagrađenoj knjizi, radikalizirao i do kraja konzekventno izveo jedan od smjerova jasno naznačenih u vrlo zanimljivom prvijencu, visokokonceptualiziranom “Mačjem pismu” iz 2006, koje je uz stihove donijelo i pregršt pjesama u prozi, ali i nekolicinu žanrovski mimikričnih zapisa, najbližih formi mikro-eseja. “Pucketanja” su u cijelosti sastavljena od takvih poetskih mikro-eseja; iako se jezičac na nekoj imaginarnoj vagi, od teksta do teksta, pomiče više ili manje u smjeru spomenute, teorijski još nedovoljno usustavljene protejske vrste, pjesme u prozi, njihov temeljni timbar i postupak, čini se, ipak nije pjesnički, ako je to uopće bitno. Jer, pred nama je zaista iznimna, suptilna, dobro promišljena, gusta i precizno tkana knjiga, kakvih u domaćoj godišnjoj produkciji i nema suviše.

Predani čitatelj

Oblučar je, prije svega, predani čitatelj (i eksplicite će reći: “Ja sam iznimno trezven čitatelj, čitatelj koji se trudi, čitam vrlo sporo i pažljivo, takvoga bi zapravo poželio skoro svaki pisac”), te ova knjiga, na neki način, predstavlja himnu tome samotničkom procesu. Knjige se, i ono što je u knjigama, upisuju duboko u protagonistov mentalni prostor (čak ga i fizički ozljeđuju!); njegova je refleksija gotovo uvijek izravno prelomljena pročitanim; njegov je primarni univerzum definitivno onaj tekstualni. Najgušće su njegove točke Dragojević i Cioran. Prvi je, rekao bih, zadužio autora specifičnim neopterećenim, induktivnim tipom uvida u mikro-strukture svakodnevice te razigranom, živom, iako misaono maksimalno konciznom rečenicom, a potonji suptilnim nihilističkim podtekstom; prije svega sveprisutnim nagovorom na samoću.

Pisanje počinje s kvarom, reći će protagonist, a taj “kvar” odnosi se najčešće na kakvo iščašenje, promjenu optike, očuđujući pogled na neki uobičajen predmet iz nesvakidašnje perspektive; najviše ga zabavlja otkrivanje paradoksa, začudni obrati. Tako mapiranje intimnog prostora – stana, kupaonice, kvarta (pokvarena prozorska roleta javlja se kao lajtmotiv, gotovo kao neka vrsta lika) – postaje istinskom avanturom.

Kamenčić u cipeli

Žulja me stvarnost, reći će na drugom mjestu, nastojeći se iz nje izdvojiti, distancirati se od svijeta (insistiranje na vlastitom prostor/vremenu, čepovi za uši, spuštene rolete, žal za sklonjenom zavjesom), no te svakodnevne “putositnice” funkcioniraju istovremeno kao provokator, kamenčić u cipeli, okidač za misaonu i tekstualnu refleksiju. Literatura je, prije svega poezija, vrsta utočišta (pjesme i nisu drugo do neka pomoćna pluća, nužna za normalno disanje u svijetu koji se u raznim vrstama ispušnih plinova i smradova svakodnevno guši), a to je sklonište beskonačna intertekstualna mreža sastavljena uvijek od tragova tko zna čijeg čitanja, pa i kada smo ti “tko zna tko” mi; nije moguće dva puta stupiti u istu knjigu.

I esej, što Oblučar sasvim ispravno tvrdi za pjesmu, može biti savršeni svejed, pače, još se bolje snalazi u toj koži. U ovoj knjizi skupljeni tekstovi to lijepo potvrđuju.