Dokona šetnja umjesto prženja

Arctic Monkeys: “Suck It And See” (Domino, 2011)

Šefildski Arctic Monkeys su, kao i većina britanskih sastava, od strane epilepsiji sklone britanske kritike prije nekoliko godina bili proglašeni maltene bogovima. Britanska pop-scena ima ih više nego Indija, jedino što su otočka božanstva kratkovječnija; dosta je da se pojavi sljedeće ime za koje se predviđa da bi u budućnosti moglo biti veliko kao Beatlesi, barem kao oni, ako ne i veći. Arctic Monkeys su, ako ništa, barem vrlo komercijalno uspješni.

Dosadašnja tri albuma osvanula su na prvim mjestima otočkih top-lista, pregazili su čak i Oasis, a prvi album grupe, “Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not”, najbrže je prodavani debitantski album u povijesti britanske glazbe. Njihovo najsnažnije izdanje je “Humbug” iz 2009, na kojem im malter miješa Josh Homme iz Queens of the Stone Age.

Momci iz provincije

Kako to zvuči, možemo čuti i na “Suck It And See”, u pjesmi “All My Own Stunts” – iz fino začešljanih momaka iz provincije pretvaraju se u raščupane momke iz (naravno!) provincije, one u kojima tinja bijes i koji baš i nisu najbezopasnija čeljad na svijetu. Kritika je bila dosta podijeljena oko Hommeova rada s grupom, neskloniji su im zamjerali prenaprezanje i foliranciju, ovi drugi su govorili da su napokon sami sebe pustili s lanca. Josh Homme se pojavljuje i na ovom albumu, no ovdje je njegova uloga stavljena na spomenuti lanac, mnogo je diskretnija nego na “Humbugu”, a sastav je općenito ublažio sound i tempo, pa zvuči kao da šeće kroz pjesme koje svira, onako baš retro i dokono, u džemperima iz šezdesetih.

Sada ih uspoređuju s Monkeesima, samo što se Monkeesi nisu kroz pjesme kretali s noge na nogu, nego se tako tada pržilo. To je uvijek najveći problem kod takvih pokušaja rekonstrukcije zvuka kakav je nekada bio: “porsche” je mnogo smiješan auto kada ide 50 na sat i jedino će idiota, jer se vuče kao puž, asocirati na “fiću”.

Usporeni šefildski umjetnosti skloni majmuni zato gaze u tekstovima, odreda duhovitim komentarima s počesto apsurdnim zavrzlamama i usputnim komentarima, kroz koje kao da poručuju kakve su slatke besmislice ta ljubav i taj seks, primjerice. Da se radi o precijenjenim stvarima, kao što je možda precijenjen cijeli taj novi britanski rock, pogotovo u svjetlu tekstova kakve pišu Britanci sami o sebi, i da je to sindrom nalik onom našem domaćem kada konstatiramo da nam je poezija europskog ranga, jasno je kao dan, i teško se odlučiti radi li se o pukom marketingu, dizanju prašine na mjestu na kojem nema konja ili je u pitanju puka dosada. Ali kada je riječ o bezopasnom pop-soundu za popodnevno druženje s predvidljivom rodbinom, onda su to sastavi na koje možete računati; nema na njima ni uzdaha na krivome mjestu, a i smisao za humor im je zapravo korektan, čak i kada se radi o apsurdu, toga je nakapano tek nekoliko kapi.

Ni sporo ni brzo

Dobre strane Arctic Monkeysa povezane su s lošima. Pjesme resi relativna bezbrižnost koja ne obavezuje na religiozni fan pristup, dečki kao da ni sami sebe ne shvaćaju previše ozbiljno, što je uvijek pohvalno, tim više što je tako rijetko. Album ima bolje otvaranje od nastavka, “She’s Tunderstorms”, s gitarističkim preplitanjima Turnera i Cooka i masnim ulazom bubnjeva, a u “Black Treacle” nastavljaju u sličnom “ni sporo ni brzo” tempu, te zaraznim refrenom i ponovno dobro pogođenim gitarama.

Josh Homme pjeva prateći vokal u “All My Own Stunts” i sada je to, nažalost, drug, a ne vođa. Međutim, pjesme “Brick By Brick” i “Don’t Sit Down ‘Cause I’ve Moved Your Chair” pokazuje kakav su album mogli snimiti, samo da su mogli, da se tako izrazimo.