Aktivistički naboj nije smetnja filmu

Mladi režiser Igor Bezinović, student Filozofskog fakulteta i Akademije dramske umjetnosti, trenutno radi na dokumentarnom filmu “Blokada” koji govori o Nezavisnoj studentskoj inicijativi i blokadi fakulteta 2009. godine.

Možete li nam reći nešto više o temi filma? U koji biste ga politički i filmski kontekst stavili?

– Radi se o dugometražnom dokumentarcu koji nastaje iz preko 200 sati snimljenog materijala. Film kronološki prati skupinu studenata od pripremnih sastanaka dva tjedna uoči blokade, preko neočekivanog priključivanja borbi stotina studenata i dvadeset fakulteta, te konačno, nakon 34 dana blokade, svjedoči o njenom “padu” zbog strategije iscrpljivanja od strane resornog Ministarstva, ali i o nastavku borbe za potpuno javno financiranje obrazovanja. Što se konteksta tiče, radi se o prvoj većoj studentskoj pobuni u Hrvatskoj nakon 1971. godine, a što se žanrovske pozadine tiče, radi se o angažiranom filmu u stilu direct cinema, dakle bez intervjua i bez komunikacije autora s likovima u filmu.

Važnost solidarnosti

Je li riječ o propagandno-aktivističkom ili dokumentarnom filmu? Na koji način uopće pristupate događajima u kojima i sami učestvujete? Jeste li osjetili pritisak svojih kolega i na određeni način potpali pod autocenzuru?

– Simpatiziramo pokret i naše “likove”, borimo se za ideale osoba koje snimamo. Siguran sam da će mnogi gledatelji koji unaprijed imaju negativan stav prema borbi za javno financirano obrazovanje stoga taj film doživjeti kao puku propagandu. Osobno smatram da aktivistički naboj ne smeta niti jednom filmu, ni igranom ni dokumentarnom, dok god autor ne docira i ne potcjenjuje gledatelja, dok god temi pristupa intuitivnim dokumentarističkim poštenjem. Što se pritisaka kolega tiče, on ne postoji, a autocenzurom se, po meni, može nazvati doslovno svaki režijski odabir. S obzirom na moju ljubav prema snimljenom materijalu, od 200 snimljenih sati njih 198,5 bit će autocenzurirano. Film neće pratiti privatne živote likova, zato jer je depersonalizacija bila jedan od temeljnih principa rada plenuma. To ne znači da neće biti likova, već da ih neće biti u klasičnom dramaturškom smislu.

Vaš film “Susret” govorio je o susretu studenata i seljaka za vrijeme blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako danas, s distance od gotovo dvije godine, gledate na činjenicu da su na kraju seljaci bili razjedinjeni? Ratari gledaju samo interese ratara, ribari ribara…

– Dvije godine nakon geste studenata kojom su dali podršku seljačkom prosvjedu, o kojoj govori film “Susret”, ništa se bitno nije promijenilo. U međuvremenu je jedan od likova filma završio u Remetincu, a jedna osoba je postala premijerka države u kojoj živimo, ali i danas spominjanje pojma “solidarnost” ili “klasna svijest” kod većine građana izaziva podsmjeh i aluzije na Kumrovec. Solidarnost osobno smatram nužnim političkim repertoarom u borbi čijim se dijelom smatram, ali danas je u Hrvatskoj želja za političkim djelovanjem u skladu s idejom solidarnosti prisutna isključivo u radu sindikata Akademska solidarnost, u radu studentskih plenuma i u radu nekoliko anarhističkih grupa koje broje dvadesetak aktivnih članova. Osvještavanje građana o važnosti solidarnosti proces je koji treba krenuti u osnovnoj školi, a ne tek na fakultetu ili na radnom mjestu. Međutim, nepostojanje promjene ne čudi ako razmislite kakav nastavni kadar predaje u osnovnim školama, kada shvatite da je srednjoškolski kviz “Ponos domovine” podržan od strane Ministarstva ili kada prihvatite tužnu činjenicu da postoje ljudi koji Ivana Pernara doživljavaju bitnim političkim faktorom.

Blokada je uspjela

Može li se istovremeno biti aktivist i režiser dokumentarnog filma?

– Vidjet ćemo je li ta kombinacija u mojem slučaju bila uspješna, upravo na primjeru filma o blokadi. Ovu sam temu proživljavao i kao aktivist i kao režiser, o njoj ne bih ni snimao film da samu borbu studenata ne smatram politički bitnom i svojom. Dakle, krenuli smo sa snimanjem materijala iz jasnih aktivističkih pobuda, a sada se trudimo od toga montirati dobru priču, jednu od tisuću priča koje se mogu ispričati putem tih 200 sati materijala. Film neće biti propagandni, ali od samog početka znat će se tko su dobri, a tko loši dečki. Jedan od loših je bivši ministar obrazovanja Dragan Primorac, koji je uz to veoma filmičan lik.

Što je studentska blokada donijela po pitanju pozitivnih promjena u društvu?

– Blokada je na Filozofskom fakultetu dovela do obustave rasta cijena školarina, do praktičkog ukidanja Studentskog zbora, do osnivanja sindikata Akademska solidarnost, do akcija Prava na grad i Zelene akcije, do sustavnog otpora novom paketu zakona, do osnivanja Radne grupe za direktnu demokraciju, a po meni i do opće promjene klime na cijelome fakultetu… Te činjenice nesumnjivo su utjecale na cijelu akademsku zajednicu, a uvjeren sam da ćemo u daljnjoj budućnosti tek osjetiti kakve je važne dugoročne promjene blokada pokrenula u društvu.

Mislite li da dokumentarni film, pogotovo angažirani, može pridonijeti promjenama u društvu i afirmaciji neke teme kada ga gotovo u pravilu ne možemo vidjeti ni na javnoj televiziji ni u kinima?

– Dokumentarce smatram jakim obrazovnim medijem. Jedini je problem prikazati ih osobama koje nisu unaprijed zainteresirane za temu filma ili osobama koje nisu dio filmskoga miljea. Jasno je da je javna televizija najodgovornija za plasiranje konfliktnih tema u javnosti, jer to od komercijalnih medija ne možemo očekivati. Nažalost, kao što je dokazala svojedobna izložba “Jutarnji napada” u SC-u, srednjostrujaški mediji obrađuju konfliktne teme na vrlo osebujan način. “Susret” je ovih dana ponuđen dokumentarnoj redakciji HRT-a, taj bi film u današnjem kontekstu dobio sasvim novi život kada bi bio prikazan široj publici, a ne samo posjetiteljima filmskih festivala.