Kumovi domovinskog pakta

Prije rata bavili su se uglavnom časnim zanimanjima: bili su obrtnici, gostioničari, vozači autobusa i kamiona; pomoćni geodeti, liječnici i agronomi; cvjećari, zlatari, šverceri traperica i druge robe široke potrošnje. Za nekoliko godina dogurali su do tajkuna, političara, članova i predsjednika uprava i nadzornih odbora, onih koji kroje sudbinu Hrvatske i o kojima ovise životi stotina tisuća obitelji koje egzistiraju na njihovim platnim listama. Hoće li Hrvatska ući u Europsku uniju pod teretom sustavne pljačke države i ratnog profiterstva iz devedesetih?

Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjenih u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, što je stupio na snagu početkom ovog mjeseca, trebao bi nanovo zabrinuti ratne buržuje koji su uz blagoslov vladajuće HDZ-ove garniture obilato profitirali za vlastite interese. Pravosudni organi trebali bi skinuti prašinu s više od stotinu predmeta kriminalne pretvorbe koji su, zbog zastare, sve ove godine ležali u ladicama.

Linić, Čermak…

U ovom ćemo se tekstu pozabaviti tek onima koje su mediji i pravosuđe već dovodili u vezu s kaznenim djelima iz spomenutog Zakona. Na temelju anonimne prijave, za ratno je profiterstvo prošli mjesec prijavljen bivši riječki gradonačelnik Slavko Linić: njega i još nekoliko osoba prijava tereti za nestanak 830.000 njemačkih maraka u srpnju 1991, čime je  trebalo biti kupljeno oružje iz Slovenije. Iako je policija po nalogu DORH-a navodno pokrenula istragu, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci izvijestilo je da nema osnova za provođenja izvida i krim-obrade. Takvo priopćenje u nezgodan je položaj dovelo ministra Karamarka, koji je tvrdio da je policija postupala prema nalogu DORH-a. Linić tvrdi da je novac u cijelosti vraćen u proračun i da mu se podmeće, pa je najavio i pokretanje tužbe.

Najbogatijega hrvatskoga generala Ivana Čermaka publicist i umirovljeni časnik

SIS-a Saša Radović javno je optužio za ratno profiterstvo: prvo u knjizi “Tko je jamio, jamio” iz 2008, pa onda godinu kasnije u HTV-ovoj emisiji “Dossier hr.”. Tvrdi da je Čermak za rata švercao naftu u BiH te da je gorivo završavalo u tenkovima SAO Krajine. Pošto ga je Čermak tužio za klevetu, Radović je uzvratio protutužbom Županijskom državnom odvjetništvu u kojoj ga tereti za slabljenje obrambene moći zemlje. Prije rata Čermak je radio kao instalater centralnog grijanja i klima-uređaja, a u ratu kao član HDZ-a pokreće naftni biznis u kojem uz blagoslov vlasti odlično zarađuje i stvara veliki imetak. Tvrtku Crodux, s petnaestak benzinskih tvrtki, osnovao je kao logističar HV-a pri kraju rata,  a kasnije ju je prodao austrijskom OMV-u za oko 15 milijuna eura. Crodux je 1996. od JANAF-a, tvrtke u čijem je Upravnom odboru bio i Čermak, dobio pravo na gradnju rezervoara u Omišlju na Krku, pri čemu je JANAF bio i jamac za kredit, što je danas čisti sukob interesa (a valjda je bio i tada). Čermak posjeduje desetak milijuna eura vrijedan dvorac Klokovec nadomak Krapinskih Toplica, gdje živi s obitelji.

…Dečak, Čačić…

Generala Đuru Dečaka, predratnoga lokalnog gostioničara u Virovitici, a potom člana Kriznog štaba toga grada, šira je javnost upoznala1991, kada ga je KOS zbog šverca oružjem uhitio, a Vojni sud osudio na tri godine zatvora. Kaznu nikad nije odležao, a već godinu poslije za 36.000 maraka kupuje kuću na gradilištu od 178 hvati, iako mu je već prije Izvršno vijeće Virovitice dodijelilo stan od 77 kvadrata. Otkriveno mu je i osam automobila sumnjiva porijekla, a 1996. kupuje mehanizaciju PIK-a Đakovo za svega 51.000 kn. Grupa građana potpisana kao ‘Hrvatski branitelji Virovitičko-podravske županije’ podnijela je virovitičkom Općinskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv Dečaka, predsjednika Kriznog štaba Ante Krište, tadašnjeg načelnika Policijske postaje Antuna Trohe i člana Kriznog štaba Josipa Đakića. Po portalu virovitica.net, koji je tu vijest prvi objavio, grupa građana tvrdi da je četvorka na sjednici Kriznog štaba odlučila pokrenuti akciju skupljanja novca za kupnju oružja: prikupljeno je pola milijuna maraka, no novac za oružje – koje nije trebalo kupovati jer su velike količine zaplijenjene iz virovitičke kasarne – netragom je nestao. Na prijavu je s podsmijehom reagirao tek potpredsjednik Odbora za ratne veterane Đakić, koji je sve negirao. Inače, njega je saborski zastupnik Dinko Burić lani optužio da je krivotvorio svoj ratni put tvrdeći da je bio u zapovjedništvu Drugog zbornog područja OS RH od 15.kolovoza 1990., koje je osnovano dvije i pol godine kasnije!

Radimira Čačića dio javnosti etiketira kao prvoga ratnog profitera, koji je karijeru počeo izgradnjom Doma umirovljenika u Medarevu kod Dubrovnika 1990. a koji nikad nije dovršen, iako je plaćanje izvršeno avansom čak 20 milijuna njemačkih maraka iz Mirovinskog fonda. Isto se dogodilo s unaprijed plaćenim i nikad sagrađenim srednjoškolskim centrom u Zadru. Ratne 1991. u Izraelu je započeo s poslom stoljeća: gradnjom 1.290 stanova vrijednih gotovo 50 milijuna dolara. Kako Čačićev Coning nije platio naknadu  izraelskim dobavljačima, oni su mu zaplijenili mehanizaciju i drugu opremu, a radnici su evakuirani iz Izraela.

…Sanader i društvo iz HDZ-a…

Za bivšeg premijera Ivu Sanadera, koji u Austriji čeka izručenje hrvatskom pravosuđu, DORH je u ožujku ove godine donio novi nalog o provođenju istrage zbog osnovane sumnje da je od jeseni 1994. do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Austriji, za vrijeme kad je Hrvatska teško pronalazila banke kod kojih bi se kreditno zadužila, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u pregovoru s predstavnicima te  banke dogovorio za sebe provizije od sedam milijuna austrijskih šilinga.

Njegova nasljednica Jadranka Kosor uselila se pak 1995. u stan obitelji Drobac u Šeferovoj 4 u Zagrebu. Braća Drobac, Momir i Branislav koji si je kao shizofreničar kasnije oduzeo život, prisiljeni su napustiti stan na na zahtjev komisije MORH-a; u Ministarstvu su tvrdili da je premijerki stan dodijeljen zbog ratnih zasluga i da ga je zakonski otplatila. Dropčevi su u zamjenu dobili mnogo manji stan u Ivanićgradskoj. Momir danas živi u bijedi, a Kosor je zaprijetila tužbama svim novinarima koji su otkrivali pozadinu jedne od najsramotnijih ratno-profiterskih afera.

Liječnik Ivić Pašalić, suosnivač HDZ-a u Varaždinu i Ivancu, bio je devedesetih jedan od najmoćnijih političara: potpredsjednik HDZ-a i Tuđmanov savjetnik za pitanja unutarnje politike. Povezan je s mnogim aferama gospodarskoga kriminala, u kojima mu je zdušno pomogla tadašnja politička vrhuška na čelu s Tuđmanom. Primjerice, u aferi Grupo – u kojoj je sudjelovao zajedno s Miroslavom Kutlom, navodno u rujnu 1997. potpisavši tajni ortački ugovor kojim se željelo ovladati cjelokupnim medijskim prostorom – unatoč provedenoj istrazi nitko nije odgovarao pred zakonom; eto još jednog izazova za naše pravosuđe!

…Kutle, Ćesić-Rojs, Roso…

Kad već spominjemo Miroslava Kutlu, koji je 1992. proglašen menadžerom godine  (!), podsjetimo da je lani pravomoćno osuđen na dvije godine i osam mjeseci zatvora zbog malverzacija u pretvorbi Gradskog podruma: to je prva pravomoćna presuda Kutli te, koliko je poznato, prva hrvatska osuđujuća presuda zbog nezakonite prevorbe iz devedesetih. U njoj je potvrđeno da se Globusu d.o.o. oduzima 1,212.588 kuna nezakonito stečenih u dionicama Gradskog podruma. Protiv Kutle se godinama vodi još najmanje desetak procesa: afere Tisak, Slobodna, Tisak 2, Dalma, Diona, Mirna, Zagrebački transporti… Nakon presude je pobjegao u BIH čiji je državljanin i u Sarajevu navodno otvara tvrtku za proizvodnju organske hrane.

Ljubo Ćesić-Rojs, tvorac znakovite i gorke fraze “Tko je jamio, jamio”, predratni je vozač autobusa na relaciji Zagreb-München, no javnosti je postao poznat kao vozač autobusa koji je na Uskrs 1991. dovezao pripadnike MUP-a na Plitvice. Tijekom rata je vlasnik građevinskog poduzeća Monitor d.o.o. iz Gruda, koje je zapošljavalo civile u odorama HV-a, odnosno pripadnike fantomske 66. pukovnije HVO-a. Većinu novca za poslovanje Rojs je dobivao od MORH-a, a tvrtka je poslove ugovarala preko tvrtke RH Alan u vlasništvu MORH-a. Monitor je dobivao i poslove za gradnju cesta u Hrvatskoj, a Rojs je poznat i po vlastitim bespravnim gradnjama i teatralnim rušenjima tih građevina.
I umirovljeni general Ante Roso, bivši legionar, okrenuo je podosta kunica na poslovima koje je njegova tvrtka Mediteran Union Tunel dobivala od HDZ-a devedesetih, a postoje i neskrivene indicije da se obogatio na švercu oružja.

…Jambo, Gucić, Zagorec…

Stipe Gabrić Jambo, neretvanski ‘kralj mandarina’, uz pomoć svojih političkih pokrovitelja, prije svega ondašnjeg predsjednika Fonda za privatizaciju i predsjednika Nadzornog odbora tvrtke Razvitak iz Metkovića Milana Kovača te Luke Bebića, postao je komercijalni direktor Razvitka, da bi potom osnovao tvrtku Jambo koju je vodio njegov brat Božo. Gabrić tada rasprodaje Razvitkovu maloprodajnu mrežu – koja je do 1997. opskrbljivala MORH, HV, HVO i prognanike hranom – svojoj tvrtki Jambo, zbog čega bez posla ostaje dvije tisuće ljudi. Istodobno sebi iznajmljuje najplodniju zemlju Razvitka, a proizvode po dva-tri puta većoj cijeni prodaje MORH-u. Tako se enormno bogatio, a iako je protiv njega podneseno desetak prijava zbog kriminala i nezakonitog poslovanja, većina je  odbačena zbog nedostatka dokaza. Marinko Filipović, saborski zastupnik HSS-a, nakon što je 1997. pokrenuo tzv.pšeničnu aferu, javno je optužio Gabrića da je ratni profiter.

Jedan od junaka privatizacije bo je i  kontroverzni zlatar Josip Gucić: nakon punih jedanaest godina istrage, u ožujku ove godine optužen je uz sedmoricu drugih za nezakonitosti u makarskim tvrtkama Primorje, Amfora i Mornar, nekada u njegovom većinskom vlasništvu. Splitski Županijsko državno odvjetništvo tereti da je kao vlasnik više trgovačkih društava od siječnja 1993. do 16. veljače 1994. preko također okrivljenog Blage Begića sredstvima društva NIK Zagreb, čiji je bio vlasnik, na svoje ime kupio većinski paket dionica makarske Amfore za 2.691.000 maraka, čime je stekao većinsko vlasništvo i sva upravljačka prava nad tim trgovačkim društvom. Gucić je lani, u ponovljenom dijelu suđenja za aferu Brodokomerc, na Županijskom sudu u Rijeci nepravomoćno osuđen na dvije i pol godine zatvora, a protiv njega je otvoren i postupak zbog kriminalne privatizacije Osječke pivovare, kojoj je postao većinski vlasnik 1997. U bijegu je u Srbiji, čiji je državljanin.

Do rata pomoćni geodet i suvlasnik dućana s lovačkim oružjem u Velikoj Gorici, Vladimir Zagorec je svoj političko-poslovni uspon započeo kao vozač generala Ivana Čermaka. Priča kaže da je taj poziv ubrzo zamijenio šefovom foteljom, jer mu je nabavio kamion metaka. Kao pomoćnik ministra obrane, 1993. postaje prvi šef tvrtke RH Alan, čija je osnovna funkcija bila kupoprodaja oružja za vrijeme međunarodnog embarga. Na tom mjestu ostaje do promjene vlasti 2000., a ostalo spada u legendu: 2004. ga je Hrvoje Petrač izravno optužio za ratno profiterstvo, navodeći da je otuđio dijamante namijenjene za obranu Hrvatske, koje je u MORH donio trgovac oružjem kao zalog za akontaciju od pet milijuna dolara isplaćenih za raketni sustav S-300. Dijamanti su nestali nakon što je Zagorec razriješen dužnosti u Ministarstvu. Zagorec se navodi i kao ključna figura u aferi HYPO. Trenutačno, za aferu dragulji, služi sedmogodišnju zatvorsku kaznu.

… Mamić, Praljak

Osim gnjusnih predstava za javnost koje svako malo upriličuje u press-loži maksimirskog stadiona,  dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić u medijima se spominjao kao sudionik sumnjive privatizacije bjelovarske Drvne industrije Česma. On je od kraja 1992. do kraja 1995. bio član Upravnog odbora te tvrtke, a od tada do kraja 1999. član Nadzornog odbora. Revizijom je ustvrđeno da je sumnjivim poslovanjem državni proračun oštećen za oko 14 milijuna kuna. Prije nekoliko godina, mediji su objavili informaciju da je istraga ustvrdila da je Mamić 1994. i 1995. nezakonito od radnika otkupljivao dionice s popustom, a iako na to nije imao pravo. Svojedobno je županijska državna odvjetnica potvrdila da su u srpnju 2002. uputili istražni zahtjev protiv Mamića i ostalih, no sud je zahtjev odbio obrazloživši da se kupnja dionica provodila u skladu sa Zakonom o pretvorbi. Državna revizija je među mnogim nepravilnostima otkrila da je žiro-račun tvrtke neprekidno blokiran od travnja 1998. godine.
Da nije u Hagu i da zajedno s petoricom sudrugova ne čeka presudu za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, protjerivanja muslimansko-bošnjačkog stanovništva iz dijelova BIH-a, umirovljeni general Slobodan Praljak morao bi odgovoriti na pitanje kako se potkraj devedesetih domogao 13.000 četvornih metara zemljišta u centru Zagreba, koje je kupio od tvrtke Chromos boje i lakovi. Sredinom ratnih devedesetih Praljak je bio član Nadzornog odbora i savjetnik direktora te tvrtke, a spomenutom se transakcijom svojedobno bavila i Državna revizija. Navodno je i DORH istraživao je li Chromos tom prodajom oštećen za gotovo osam i pol milijuna kuna, kako je ustvrđeno revizijom: Praljak je, navodno, zemljište kupio za samo 4,4 milijuna njemačkih maraka.

Hoće li i u ovim slučajevima biti po staroj narodnoj “Pojeo vuk magare”, odnosno novovjekoj Ćesićevoj inačici iste izreke, ili će pravosudna tijela postupiti po odredbama novog Zakona, tek ćemo vidjeti. Ratni profiteri odgovorni su za besperspektivnost nekoliko generacija odraslih u zemlji u kojoj se više i nema što ‘jamiti’, pa bi Državno odvjetništvo moralo napokon i službeno raskinkati sve one koji su Domovinski rat iskoristili za profiterski pakt i vlastiti probitak.

Agrokor i Dukat: carstva stvorena u ratu

Hrvatska je metaforički i doslovno taoc Ivice Todorića, koji je za svoj proboj iskoristio pretvorbu devedesetih. Počeo je s proizvodnjom i prodajom cvijeća, pa trgovinom voća i povrća, a u osvit višestranačja rađa se Agrokor, s milijunima maraka godišnjeg profita i s ispostavom u Švicarskoj, preko koje se odvijaju inozemne trgovačke i uvozne operacije. Agrokorov uzlet u samostalnoj Hrvatskoj obilježen je politički utrživom proljećarskom pozadinom Tuđmanova dobrog poznanika, glave obitelji Ante Todorića, kao i s njegovim dobrim vezama u Zagrebačkoj banci koja će devedesetih biti glavni financijski serviser velike većine Agrokorovih poslovnih akcija: kredite je dobivao koliko god i kad god je poželio, ne obazirući se na formalnosti i ekonomsku logiku. Direktor i suvlasnik Zagrebačke banke Franjo Luković i gazda Ivica Todorić, do kraja lojalni Tuđmanu i HDZ-u, tiho su i mudro gradili svoja carstva. Firme su se nizale kao na traci: Jamnica, Agroprerada, Zvijezda, Ledo, Unikonzum, Bobis, PIK Vinkovci, Tisak… Hrvatska privreda uvelike počiva na ravnoteži straha i moći između Vlade i Todorića, koji zapošljava desetak tisuća radnika u 700 što manjih, što većih trgovina.

Luka Rajić,  nekadašnji ‘kralj mlijeka’ i bivši vlasnik Dukata, kojeg je 2007. prodao francuskom Lactalisu za 280 milijuna eura, nedavno je najavio novu investiciju u Hrvatsku: proizvodnju generičkih lijekova. Svoj dojučerašnji biznis Rajić je razvio u ratnom vihoru, kada je kao vozača kamiona za Dukat i preprodajom robe široke potrošnje na tržnicama otvorio vanjskotrgovinsku tvrtku LURA, koja je, prema njegovim riječima, već 1991. imala promet od 20 milijuna maraka. Nakon što je krenula famozna pretvorba, Rajić je 1992. kupio dionice Dukata u vrijednosti 20.000 maraka. Većinski vlasnik Dukata postaje 1994., a do danas nije razriješeno njegovo sudjelovanje u mijenjanju jugoslavenskih dinara za devize u Bosni i Hercegovini.

Vidošević i Mudrinić: ugledni menadžeri sumnjive ministarske prošlosti

Nadana Vidoševića, predsjednika Hrvatske gospodarske komore, na tu je poziciju instalirao HDZ prije punih šesnaest gopdina. Čovjek koji je na državnoj dalekovidnici kao iz topa ispalio kako su Hrvati lijen i neobrazovan narod koji nema radne navike i koji je navikao živjeti na tuđem novcu, bio je ministar gospodarstva za vrijeme privatizacijske pljačke i pretvorbe, koji je za svoje ‘iznimne zasluge’ od MORH-a nagrađen luksuznim stanom; iako su u sličnim slučajevima, nakon što bi na drugi način riješili svoje stambeno pitanje, neki vraćali te stanove MORH-u, Vidoševiću to nije palo na pamet.

Ivica Mudrinić, predsjednik Uprave i direktor Hrvatskog telekoma, nekadašnji je Tuđmanov ministar za pomorstvo, promet i veze, koji i danas rado šuti o načinu na koji je stekao stan od 200 četvornih metara u vrijednosti tadašnjih 570.000 maraka, koji je Ministarstvo obrane kupilo od tvrtke Tempo, da bi ga šest mjeseci kasnije, 1992. godine, Mudrinić otkupio za ciglih četrdesetak tisuća. Opravdavajući to u javnosti i pred Saborom, Mudrinić je tvrdio da je domovini dao na raspolaganje sve svoje znanje, sposobnosti, ali i  svoje patente, čija je prava, navodno, trampio s državom za oko 530.000 maraka. Za koje i kakve patente, do danas nije točno ustvrđeno.

Zaprimljena prijava protiv Dečaka

Željko Jovanović, predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, potvrdio nam je da je primio anonimnu kaznenu prijavu protiv Đure Dečaka i  trojice drugih. Vijeće ih je proslijedilo DORH-u, od kojega su zatražili postupanje i očitovanje. Nacionalno vijeće zaprimilo je dosad više od dvjesto prijava, ali navedena je jedina koja se, kaže Jovanović, može dovesti u vezu sa Zakonom o nezastarijevanju ratnog profiterstva. Za broj istraga i kaznenih prijava zaprimljenih od stupanja Zakona na snagu pitali smo DORH, no nismo dobili odgovora.