Da smo uhapsili Mladića, spriječili bismo rat na Kosovu

David J. Scheffer profesor je prava na Northwestern University School of Law u Chicagu i bivši američki ambasador za pitanja ratnih zločina u administraciji Billa Clintona od 1997. do 2001. Sudjelovao je u osnivanju međunarodnih kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu te specijalnih sudova za Sierru Leone i Kambodžu. Godine 2000. u ime Sjedinjenih Američkih Država potpisao je Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda (MKS) u Haagu, koji je vlada Georgea W. Busha dvije godine kasnije poništila. Krajem godine izlazi mu knjiga “All the Missing Souls: A Personal History of the War Crimes Tribunals”.

Megasuđenja za megazločine

Nedavno ste, u povodu hapšenja Ratka Mladića, opisali kako ste osobno svjedočili oklijevanju nekih institucija da ga se uhiti dok je još bio u BIH-u. Koji su bili razlozi tomu?

– Bilo ih je više: ponajprije, temeljni princip prisutnosti IFOR-a, kasnije SFOR-a, u BIH-u bio je da se osigura da rizici kojima su NATO-ove snage bile izložene budu što manji, jer ni Europa ni SAD nisu željeli nikakve svoje žrtve na Balkanu. Taj princip teško se mogao uskladiti s bilo kakvom strategijom hapšenja, jer hapšenja ratnih zločinaca obično uključuju određene rizike. Osim toga, vojnici nisu bili ni obučeni za takve zadatke. Neki europski partneri bili su zabrinuti i da bi takva hapšenja dovela do odmazde protiv NATO-a. Isto tako, strategije hapšenja zahtijevaju intenzivne operacije prikupljanja podataka i praćenja, a one, pak, iziskuju vremena da bi se izišlo na kraj s birokracijom. U Washingtonu sam doživljavao poprilične poteškoće pokušavajući ubrzati takve napore, dijelom i stoga što je na tome radilo premalo ljudi. Imali smo problema i s dijeljenjem informacija s jednim našim europskim partnerom – u svojoj knjizi ću otkriti kojim! – i to je također dugo vremena kočilo planove za hapšenje ratnih zločinaca.

Koje bi bile dobrobiti ranijeg hapšenja Mladića i Radovana Karadžića?

– Vjerujem da bi to poslalo snažan signal Beogradu da oni koji smišljaju agresivne i kriminalne napade na civilno stanovništvo snose osobne posljedice. Uvjeren sam da bi Milošević i njegovi kolege, da su 1999. znali da su Mladić i Karadžić u pritvoru ili na suđenju u Haagu, dobro promislili prije nego što bi započeli sveobuhvatni napad na Kosovo.

Mnogi ljudi na ovim prostorima koji imaju pozitivan stav prema Haškom tribunalu ne odobravaju neke njegove postupke, poput jako dugih suđenja zbog kojih je, primjerice, Milošević umro u pritvoru, ili pak insistiranja na nekim formalnostima. Kakvo je vaše mišljenje o radu MKSJ-a?

– Iako razumijem takve zamjerke, imam drugačije mišljenje. Suđenja ratnim zločincima bave se zločinima velikih razmjera u kojima su životi tisuća nevinih civila i ratnih zarobljenika razoreni smrću, ranjavanjima i uništavanjem imovine. To nisu obični, nego  megazločini i jednostavna je istina da oni zahtijevaju megasuđenja ako želimo poštivati pravo optuženih na pošteno suđenje. Odvjetnici obrane i njihove taktike primaran su uzrok otezanja takvih procesa. Isto tako, potrebne su godine da bi se izgradio slučaj, a to podrazumijeva prikupljanje brojnih dokaza pribavljenih ponajprije od svjedoka koje prvo treba pronaći, a potom i podvrgnuti dugačkim i mukotrpnim procedurama koje moraju biti u skladu s pravilima Suda, uključujući i unakrsna ispitivanja i temeljne principe kaznenog postupka. Jednostavno je nemoguće uspoređivati ovakva suđenja s onima na koje smo navikli na domaćim kaznenim sudovima za zločine neusporedivo manjeg obima i značenja. Isto tako, suđenja na MKSJ-u skromna su kada se pogleda koliko, primjerice, košta veliko suđenje za terorizam u SAD-u, poput onoga za napad u Oklahoma Cityju 1995. ili na škotskom sudu u Nizozemskoj za napad Lockerbie 1988. Treba znati i da budžet MKSJ-a pokriva sve troškove, od plaća tužitelja i sudaca, preko administrativnih troškova i održavanja zgrada, do honorara za odvjetnike obrane. Usput, Milošević je umro pred kraj suđenja, u trenutku pisanja presude. To je nesretna okolnost, ali nije krivnja Suda, a mi još imamo koristi od povijesnih zapisa nastalih za toga suđenja.

Bushova opaska

Može li se reći da hapšenja i suđenja ratnim zločincima imaju učinak sprečavanja zločina?

– Temeljna svrha MKSJ-a jesu presude i kazne za osuđenike za ratne zločine na Balkanu. Dokazati da je postojanje i rad MKSJ-a nekoga odvratilo od počinjenja zločina, nemoguće je. Ali već sada postoje akademske studije koje pokazuju vrijednost Suda u učvršćivanju šireg poštivanja vladavine prava na Balkanu, kao i jednostavna činjenica da od 1999. nije bilo rata. Vjerojatno ćemo morati pričekati jednu ili dvije generacije da vidimo pravi učinak, s obzirom na to da generacija koja je ratovala uvijek teže prihvaća vladavinu prava. Empirijski, naširoko je dokazano da države koje krenu u progon ratnih zločinaca i uspostave komisije za istinu i pomirenje s vremenom evoluiraju u nenasilna, demokratska društva. Klasični primjeri za to su Njemačka i Japan nakon Drugoga svjetskog rata. Obje zemlje postale su demokracije i vođe na području međunarodne pravde, ali upravo su poslijeratne generacije, pročišćene povijesnim znanjem o onome što im je prethodilo, izvršile taj zadatak.

Bili ste glavni američki pregovarač prilikom osnivanja Međunarodnog kaznenog suda, ali SAD nije član toga Suda?

– SAD je potpisao Rimski statut MKS-a 31. prosinca 2000. Američki potpis još je na tom ugovoru, ali s opaskom koju je Bushova administracija stavila u svibnju 2002. i koja kaže da SAD neće izvršavati obaveze države potpisnice. Administracija Baracka Obame mogla bi preokrenuti Bushovu odluku jednostavnim slanjem pisma glavnom tajniku UN-a, kod kojega je ugovor deponiran, u kojemu poništava odluku svojega prethodnika i ponovno uspostavlja obaveze Amerike kao potpisnice ugovora. Idući korak bila bi ratifikacija u američkom Senatu, za koju je potrebno dvije trećine glasova. Moj je stav da bi SAD trebao obnoviti svoj status punopravne članice, a zatim i pokrenuti proces ratifikacije u politički pogodnom trenutku, kada bude moguće osigurati dovoljno glasova u Senatu. Na potezu je predsjednik.

Koji su vaši argumenti za pristupanje Amerike Sudu?

– Puno sam pisao o tome zašto bi SAD trebao biti dio MKS-a i to i dalje mislim. Vladavina prava koju utjelovljuje Rimski statut odražava američku tradiciju privrženosti zakonskim principima. S druge strane, postoji dovoljno jamstava ugrađenih u Statut kojima bi se američki vojnici i vođe mogli štititi od neutemeljenog progona. Isto tako, SAD bi imao znatno više utjecaja na prioritete i djelovanje MKS-a kao država-članica nego kao promatrač. No, Obamina administracija i ovako podržava istrage i progone od strane MKS-a, uključujući i one o Libiji i Keniji, kao i nastojanja da se sudanski predsjednik Omar al-Bašir, koji je optužen za genocid, pojavi na Sudu.

Je li moguće u SAD-u promovirati pristupanje takvoj instituciji kao neku vrstu civilizacijskog dostignuća, ne samo kao pitanje nacionalne sigurnosti?

– Razlog zbog kojega taj argument spominjem je činjenica da je to jezik koji Washington razumije, i to s pravom. Globalna vojna prisutnost SAD-a daleko nadmašuje bilo koju drugu državu i normalno je da njegovo političko i vojno vodstvo želi biti sigurno u način na koji će MKS tretirati njegove vojne operacije. Po meni, SAD može postići razinu povjerenja u Sud i pridružiti mu se, pa i pomoći mu da se suoči s onima koji čine zločine i uzrokuju konflikte koji ovako ili onako uvijek završe na leđima SAD-a. Iako se čini da pitanje nacionalne sigurnosti dominira u raspravama o MKS-u, s punim pravom mogu reći da potraga za međunarodnom pravdom ispunjava najviše američke ideale.

Zločin agresije

Važan napredak u budućem radu MKS-a postignut je lani, kada su dogovoreni uvjeti za progon “zločina agresije”. Što je točno dogovoreno?

– Proces uključivanja zločina agresije u Rimski statut trajao je jako dugo, najviše zbog toga što se države nisu mogle dogovoriti o definiciji agresije i o jurisdikciji MKS-a za takav progon. Ukratko, prošlo ljeto u Kampali članice su se dogovorile da je “čin agresije” upotreba oružane sile protiv neke države ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu s poveljom UN-a, a “zločin agresije” zločin je počinjen od strane vođa koji planiraju ili izvrše čin agresije.

Tko može biti podložan progonu za zločin agresije?

– Ako postupak odluči pokrenuti Vijeće sigurnosti UN-a, onda progonu može biti podvrgnuta bilo koja država, bila ona članica MKS-a ili ne. Pokreće li postupak neka država članica, onda Sud prvo treba razmotriti je li navodni zločin agresije izvršila država članica koja prihvaća jurisdikciju Suda, s obzirom na to da sve članice imaju pravo izuzeti se od odgovornosti za ratne zločine na razdoblje od sedam godina od stupanja Statuta na snagu. Ako se članica izuzela, Sud nema pravo pokrenuti postupak, a ista je stvar i s državama koje nisu članice Suda. Na ovome posljednjemu naročito su insistirale Kina, Indija, Indonezija, Rusija i SAD.

Često vas pitaju je li egzekucija Osame bin Ladena protivna međunarodnom pravu?

– Međunarodno pravo nema konačnu odluku o tome, baš kao što ne postoji ni jedinstvena američka perspektiva. Ja koristim argumente međunarodnog prava primijenjene na tu američku akciju. Zakonska podloga koju bi bilo najjednostavnije braniti bila bi operacija hvatanja i odvođenja Bin Ladena na Sud. To bi prošlo sve moguće testove međunarodnog prava. Ali međunarodno pravo ne isključuje ni logiku rata, u kojemu je Bin Laden glavni zapovjednik agresivne skupine terorista. Dakle, to je još podložno raspravama, baš kao i mnoga druga pitanja međunarodnog prava.

Braneći odluku UN-a o uspostavi zabrane zone letenja u Libiji, spominjali ste UN-ovu doktrinu o “odgovornosti da se zaštiti”. Kako u toj doktrini funkcionira princip preventivnog rata?

– Cijela premisa doktrine odgovornosti da se zaštiti istovremeno je i preventivna, da se spriječi napad na civilnu populaciju prije nego što se dogodi, i zaštitnička, da se odgovori na napade koji se već događaju. Akcija u Libiji, koju je odobrilo Vijeće sigurnosti, u skladu je s oba zahtjeva, jer je postojalo obilje dokaza o zvjerskim napadima koji su se događali prije odobravanja zone zabrane letenja. Važno je ne brkati odgovornost da se zaštiti s “ratom da bi se postigao mir”.

Što međunarodno pravo kaže o ubojstvu sina Moamera Gadafija i njegovih troje djece?

– Apsurdno je tražiti da apsolutno svaka vojna akcija koju poduzme NATO nema niti jednu civilnu žrtvu. Nijedan zakon ili princip ratovanja ne uključuje taj cilj. NATO je opetovano demonstrirao da koristi pametno oružje za vojne ciljeve, koji prema zakonima ratovanja uključuju i vojne komande i kontrolne centre, i da izbjegava gađanje civila. Smrt civila u tom procesu tragična je posljedica, ali alternativa tomu su deseci tisuća civila ubijenih od strane vođa koji su se zavjetovali na počinjenje okrutnih zločina.