Ne slavimo smrt nego život svih ljudi

Točno sedamdeset godina od uspostavljanja ustaškog logora smrti Jadovno i dvadeset od rušenja spomenika žrtvama zločina, protekle je nedjelje na jednom od stratišta ovog logora postavljen obnovljeni spomenik. Logor Jadovno, zajedno sa Slanom i Metajnom na otoku Pagu, s kojima je činio jedinstven logorski sustav, bio je preteča svih ostalih ustaških logora u NDH, pa i Jasenovca. Sustav je postojao vrlo kratko, tek nešto dulje od 130 dana, od travnja do kolovoza 1941, a u njemu je pogubljeno ne manje od 20.000 i ne više od 40.000 ljudi, ponajprije Srba i Židova, ali i hrvatskih antifašista.

Bez katoličkog svećenika

Poslije Drugoga svjetskog rata, u dijelu šume uz Šaranovu jamu, jednu od tridesetak kraških vrtača u koje su bacani logoraši, počelo se obilježavati mjesto stradavanja. Kasnije je tu sagrađen spomenik u obliku šake, okružen zidom s pločama, a put do Šaranove jame obilježen je kamenom ogradom u koju su uklesani stihovi Goranove “Jame”. Sve je to, međutim, uništeno u prvim mjesecima Domovinskog rata.

Od 2009. ponovno se nešto počelo događati, isprva skromno i sramežljivo. Žrtvama se najprije došao pokloniti predsjednik Stjepan Mesić, lani i Ivo Josipović, a ove je godine, zahvaljujući naporima Srpskog narodnog vijeća, Koordinacije židovskih općina u RH i Udruženja Jadovno 1941, uz financijsku pomoć Ministarstva kulture, postavljen obnovljeni spomenik, rad kipara Ratka Petrića.

U nedjelju, 26. lipnja, okupilo se ovdje oko 1.500 ljudi iz Hrvatske, BIH-a i Srbije. Među uglednicima se isticao Boris Tadić, prvi srbijanski predsjednik koji je došao u Hrvatsku odati počast žrtvama ustaškog terora. U ime hrvatskog predsjednika stigla je Vesna Pusić, a Vladu je predstavljao ministar kulture Jasen Mesić. Bili su tu i potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac, saborski zastupnik i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, predsjednik Koordinacije židovskih općina Ognjen Kraus, predsjednik hrvatskih antifašista Ratko Maričić i drugi. Pored ulaza u Šaranovu jamu prisustvovali su pravoslavnom i židovskom vjerskom obredu (ni ove godine u Jadovno nije došao katolički svećenik), a potom su Pupovac, Maričić, Kraus i Dušan Bastašić, predsjednik banjolučkog Udruženja Jadovno 1941, otkrili obnovljeni spomenik na središnjem dijelu spomen-područja.

Bastašić je svojim emotivnim, no ne pretjerano mudrim i promišljenim govorom, usmjerio većinu ostalih govornika, upitavši je li današnja Hrvatska pravna sljednica NDH.

– Da se 1991. dogodio pravedan nastavak antifašističke borbe, bi li svi oni spomenici bili srušeni? Da li bi potomci žrtava u Jadovnu i drugdje dolazili ovamo iz inozemstva, Srbije i Republike Srpske, gdje posljednjih dvadeset godina najviše njih živi? – rekao je aludirajući na egzodus Srba za i nakon Domovinskog rata. Dok god vlada takav odnos hrvatskih vlasti prema članovima obitelji stradalih od ustaškog terora, neće se moći govoriti o međusobnom povjerenju, a posebno ne o razvijanju prijateljskih odnosa, zaključio je Bastašić.

Hrvatska nije sljednica NDH

Neizravno mu je odgovorio Milorad Pupovac.

– Ovdje smo da komemoriramo sjećanje na žrtve prvog i po mnogočemu najstrašnijeg logora smrti u NDH; da se prisjetimo onih koji su stradali i koji su bili među prvim žrtvama politike genocida prema Srbima i Židovima, ali i zločina prema hrvatskim antifašistima. Ovdje smo zato i ni zbog čega drugoga. Za nas je to dovoljan razlog da se sjećamo, da obnavljamo ono što je porušeno, obnovimo sjećanje u cijeloj državi, među svim ljudima. Nismo ovdje da bismo postavljali bilo koje pitanje više od toga, niti da bismo izgovorili bilo koju riječ koja bi ikoga povrijedila. Mi, koji se ovdje okupljamo, znamo što je žrtva i znamo što znači čuti riječ koja vam nije draga – rekao je Pupovac.

– Želim reći i da Jadovno predstavlja maticu zla na ovim prostorima, koje je trajalo sve do kraja 20. stoljeća, a inicirali su ga oni koji su se rukovodili idejom da različiti narodi ne mogu živjeti zajedno i da države trebaju biti uređene samo tako da u njima žive jedni te isti: po vjeri, naciji i političkom uvjerenju. S ovog je mjesta krenulo to zlo koje je, nažalost, ubiralo žrtve i poslije Drugog svjetskog rata. Ali znamo i da su zbog ovih žrtava postojali oni koji su nedužni nosili križ krivnje, ispaštali i stradavali i njih nam je žao – dodao je Pupovac.

I Vesna Pusić je neplanirano, ponukana Bastašićem, preusmjerila svoj govor.

– Hrvatska nije nasljednica ustaškog kvislinškog režima. Njezini su temelji u antifašizmu i otporu ustaštvu i nacifašizmu, u borbi onih koji su i danas s nama, u borbi partizana. To su naši korijeni – istaknula je. Na naše pitanje je li je na te riječi nagnao istup predsjednika Udruženja Jadovno 1941. odgovorila je potvrdno:

– Apsolutno! Za takve riječi nije bilo ni mjesto ni vrijeme, iako dozvoljavam da svatko ima pravo reći što želi. Tako sam i ja procijenila da mu želim odgovoriti.

U svom se govoru obratila i predsjedniku Tadiću, rekavši kako Hrvatska cijeni njegov dolazak, te zaključila da pravo poštovanje svih ljudi predstavljaju moderne škole, radna mjesta, ceste, željeznice i međunarodna suradnja.

Točka na strahove

Govor ministra kulture Jasena Mesića bio je lišen patetike, ali i vrlo činovnički, poput govora Gordana Jandrokovića u Brezovici. Spomenuo je totalitarni ustaški režim, ali i to da će Hrvatska od ove godine obilježavati 23. kolovoz kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Bio je to još jedan primjer, kako ga je nazvao Josipović, “virtualnog antifašizma”.

Za Borisa Tadića upravo je Jadovno mjesto gdje se, u društvu majke i još nekolicine članova obitelji, imao obavezu pojaviti i kao državnik i kao pojedinac. Njegov je djed, naime, odveden iz sela Raduča kraj Lovinca i pogubljen u velebitskim jamama.

– Ovdje sam kako bih podijelio suosjećanje sa svojim sunarodnjacima Srbima, ali i svima onima koji se sjećaju onih koje su ovdje izgubili. Ovdje sam i sa svojom majkom, da odam počast svome djedu Strahinji Kićanoviću i njegovu bratu Dušanu, koji su u Jadovnu okončali svoj život – rekao je Tadić i zaradio pljesak okupljenih.

– Danas je prilika da se podsjetimo i činjenica iz novije povijesti kada su, prije dvadeset godina, ponovno oživljeni povijesni strahovi i kada su neizliječene rane iz prošlosti poslužile za nanošenje novih rana. Oživljene su i političke ideje koje su do strahota i dovele, a stradanja su ponovljena. Kao predsjednik Srbije, svjestan sam tih stradanja, i Hrvata i Srba, pa sam zato i ovdje. Ne da bih obnavljao ili podržavao strahove, već da bih i sam pridonio da na njih stavimo točku jednom zauvijek. Srbi i Hrvati imaju odgovornost prema budućim generacijama, obavezu prema žrtvama. Samo sjećanje neće biti dovoljno, nužno je obrazovati mlade naraštaje i svakodnevno se boriti kada čujemo pozive na ubijanje i uništavanje tuđeg identiteta. Zbog toga danas ovdje ne slavimo smrt nego život svih ljudi i svih identiteta – dodao je Tadić, koji se poslije komemoracije zaputio u djedovo selo Raduč.

Igor Mandić: Ustaški mentalitet još živi

Žrtvama ustaškog terora u Jadovnu počast redovito odaje i Igor Mandić.

– Ovdje sam iz sramote, jada i bijede. Bijesa što je mentalitet rulje koja je to izvodila još živ. Ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike. A ovdje su mu korijeni. I zbog toga stižem, da se pridružim ostacima ovog pobijenog naroda. Dok god postoje zloćudni povici na stadionima, grafiti… a iza toga mržnja i iracionalno bjesnilo potpomognuti politikom, neće biti sreće. Što je najgore, iza svega se krije i interes cijele fašističke Europe. Imamo, istina, dobre temelje u našem fašizmu, ali nam Europa u svemu jako dobro pomaže – kaže Mandić.

Razgovor s Borisom Tadićem

Ne igram se riječju “genocid”

Genocid podrazumijeva posebnu vrstu odgovornosti i pitanje je stručne procjene historičara i sudaca je li on stvarno negdje počinjen. O tome se ne mogu izjašnjavati predsjednici država

Dolasku predsjednika Srbije Borisa Tadića u Jadovno prethodila je rasprava u medijima zašto nije prisustvovao proslavi Dana državnosti i je li na nju uopće bio pozvan.

– Ne pridajem tome nikakav značaj. Mislim da je riječ o protokolu, a to što nisam bio na jednoj večeri ili u tom protokolarnom ambijentu ne remeti moje odnose s predsjednikom Ivom Josipovićem. Za razliku od naših prethodnika, predsjednik Hrvatske i ja imamo izvrsnu komunikaciju, čujemo se gotovo svakih sedam dana, a svakih petnaestak dana imamo radne telefonske, kao i česte prijateljske razgovore. Svi građani Hrvatske i Srbije trebaju vjerovati da naša komunikacija pridonosi boljitku naših odnosa – kaže Tadić.

Poštujem nezavisnost Hrvatske

U Hrvatskoj je obilježen Dan državnosti, a u kolovozu će biti i Dan domovinske zahvalnosti. Kakav je vaš osobni stav o “Oluji”? Je li u njoj i nakon nje, kao što govore mnogi u Srbiji, počinjen genocid nad srpskim stanovništvom?

– Nikada nisam rekao da je u “Oluji” počinjen genocid niti sam tu riječ upotrebljavao govoreći o posljednjem ratu u Hrvatskoj. Tom se riječju ne igram kada govorim o zločinima na prostoru bivše Jugoslavije. Genocid podrazumijeva posebnu vrstu odgovornosti i pitanje je stručne procjene historičara i sudaca je li stvarno negdje počinjen zločin genocida. O tome se ne mogu izjašnjavati predsjednici država. Upravo suprotno, moramo se kloniti kvalifikacija koje ne pridonose smirenju odnosa među našim narodima. Što se “Oluje” tiče, riječ je o danu kada hrvatski narod slavi, a srpski tuguje. Tada su hrvatski Srbi otišli sa svojih ognjišta, masovno su ih napustili ili su masovno protjerani. Neporecivo, dogodili su se tada i zločini nad srpskim stanovništvom i ti zločini trebaju, a neki i jesu, biti tretirani u Hrvatskoj, kao što zločini Srba moraju biti tretirani u Srbiji. Trudim se shvatiti osjećaje hrvatskog naroda, ali se podrazumijeva da shvaćam i osjećaje svog naroda i tako ću se vladati i u budućnosti. Kao predsjednik Srbije, potpuno poštujem integritet i nezavisnost Hrvatske.

Povratak izbjeglih i prognanih Srba još je aktualno političko pitanje. Nazire li se kraj tom procesu?

– Neupitno, u procesu povratka Srba u Hrvatsku potrebno je učiniti više i očekujem od hrvatskih vlasti da učine dodatan napor u tom segmentu sada, poslije okončanja pregovora za ulazak Hrvatske u EU, jer završetak pregovora nipošto ne znači kraj tih obaveza. Ali, istovremeno, sve to podrazumijeva i obavezu Hrvatske u poštovanju prava vlastitih građana, Srba iz Hrvatske. Do sada su vlade dviju država, ali i mi, dvojica predsjednika, došli do nekih dobrih rješenja za naše građane, odnosno sunarodnjake, recimo u kontekstu stambenog zbrinjavanja. Želimo da se što prije dogodi donatorska konferencija koja će ljudima osigurati nove domove. Ali, uvijek ću tražiti od hrvatskih institucija da čine još više po pitanju povratka Srba u Hrvatsku. No, morate znati da i mi u Srbiji puno radimo na povratku protjeranih Hrvata u Srbiju. Ti slučajevi nisu toliko masovni kao ovdje u Hrvatskoj, ali naše obaveze u Srbiji moramo ispunjavati prema svim građanima, bez obzira na to kojem narodu i vjeri pripadaju.

Europa nema alternative

Što Srbiji znači hrvatsko okončanje pregovora za ulazak u EU? Koliku korist ima od te činjenice?

– Doista mislim da ta činjenica otvara veće šanse i Srbiji i ostalim zemljama Zapadnog Balkana da postanu članice EU-a. Nikako, međutim, ne mogu negirati vlastitu zabrinutost političkim procesima u EU-u. Dođe li do zamora proširenja, odnosno blokade integracija ostalih zemalja Zapadnog Balkana, mislim da će najveću cijenu toga platiti sama Europska unija, ali ćemo, naravno, i mi sami time biti strahovito pogođeni. Ne samo mi koji, moguće, nećemo ući, nego i sve susjedne zemlje. Građani Hrvatske također trebaju znati da je i njihov životni interes ulazak Srbije u EU, jer bez stabilne i prosperitetne europske Srbije nema ni stabilnosti na čitavom ovom prostoru. Kao predsjednik, nastavit ću voditi proeuropsku politiku, jer sam siguran da takva politika nema alternative.

Ovdje se moglo čuti, a i sami ste to naznačili tijekom govora u Jadovnu, da na našim prostorima i dalje kulja fašizam raznih boja, još se mogu čuti pozivi na linč i ubojstvo samo zbog nečije pripadnosti?

– Kada čujem povike na hrvatskim sportskim terenima “Ubij Srbina!”, a u Srbiji “Ubij ustašu!” ili “Nož, žica, Srebrenica”, uvjeren sam da to govore oni koji su neprijatelji ljudske vrste i da su sramota svoga naroda. Uvijek ću se boriti protiv takvih, jer je takva vrsta ljudi kroz historiju dovodila do zločina. To nisu tek navijači ili divljaci, oni su sramota ljudske vrste i svake nacije. I svi mi nositelji vlasti, u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali i svi normalni ljudi, obavezni smo boriti se protiv takvih, jer oni, jednostavno, najavljuju novi zločin i oni su moji neprijatelji. Ponosan sam što i oni mene smatraju svojim neprijateljem.