Nismo se dali fascinirati političarima i strankama

Fotografija: Sandra Vitaljić

Obljetnički razlog prije estetičkih: Eurokaz između socijalizma i kapitalizma, koncept autorskog pristupa nasuprot kataloškom izboru. Umjesto o poetici Krležine “Salome” u šoping-centru koju postavlja Branko Brezovec, inovatoru afričkog plesa Faustinu Linyekuli, “francuskoj redateljskoj zvijezdi u usponu” Philippeu Quesneu ili velikom koreografu Akramu Khanu, koji gostuju ovih dana, s Gordanom Vnuk pretresamo ideologiju prvih početaka, onu otprije 25 godina.

Četvrt stoljeća kontinuiteta zvuči ozbiljno, pogotovo u prilikama festivala koji je preživio društvene promjene, režime i rat. Vrijeme Univerzijade 1987. iz perspektive kapitalizma doima se dekadentno: koliko se promijenio način rada na festivalu, nešto je bolje?

– Osamdesete su bile vrijeme pomalo forsiranog optimizma, kreativne energije jedne generacije koja je vjerovala da se kulturom ili barem umjetnošću može pojačati opozicija gluposti i nerazumijevanju koje nas je sve više obuhvaćalo. Samoupravni socijalizam je bio na izdisaju, radili smo, više-manje, što smo htjeli i u tome nas je u Zagrebu podržavala nova generacija sposobnih menadžera okupljenih u Centru za kulturnu djelatnost. Univerzijadom se dosegao vrhunac i Zagreb je doista jedno kratko vrijeme bio svjetsko središte. Godine 1990. bio je središte kazališne Europe: Eurokaz je ugostio godišnju konferenciju najveće i najznačajnije kazališne mreže IETM; mi smo bili prva zemlja izvan Zapadne Europe u kojoj se ona održavala. Dakle, kada me pitaju za početke Eurokaza, mogu reći da estetičku podršku koja je išla pod ruku s adekvatnim financijskim praćenjem, nisam, nažalost, više nikada imala. Prvi Eurokaz je trajao tri tjedna, sudjelovalo je 20 grupa, otvorili smo preuređenu zgradu ZKM-a.

Novo kazalište ili smrt

S ratom su se stvari zakomplicirale…

– Naravno. A s nacionalističkom euforijom, puno toga što je bilo orijentirano međunarodno i suvremeno nije se uklapalo u službenu kulturnu politiku i bilo je marginalizirano. Tako je i Eurokaz doživio, ali stjecajem okolnosti i preživio, odluku Igora Mrduljaša, tadašnjeg direktora ZKM-a pod čijom smo egidom djelovali, da nas ukine. Stizala su daljnja šikaniranja, cenzorske komisije i slično. Neko vrijeme sam radila festival iz vlastite kuhinje jer nismo imali prostor. Onda su nas, negdje početkom 21. stoljeća, ostavili neko vrijeme na miru, pa smo mogli udahnuti i sabrati snage, da bismo ove godine doživjeli udarac u vidu smanjenja budžeta od 30 posto od strane Gradskog ureda za kulturu. Nama se dotacija kontinuirano smanjuje u posljednjih šest godina, tako da ovo drastično rezanje dovodi u pitanje sam opstanak festivala.

Dakle, ako me pitate: ne, danas nije bolje, dapače, sve je gore i gore. Mi se nismo nikada dali fascinirati političarima i strankama, valjda je to cijena koju moramo platiti.

U dokumentarcu Tanje Šimić o 25-godišnjici Eurokaza koji je prikazan neki dan na HTV-u oko ponoći, izdvaja se brehtijanska rečenica mladog Branka Brezovca iz 1980-ih, otprilike: Ovo je autorski festival i kad nestanu njegovi autori, red je da nestane i festival.

– Eurokaz je nastao kao jedna od rijetkih privatnih inicijativa u kulturi socijalizma. Ja sam već gotovi program ponudila kulturnom programu Univerzijade i uspjeh tog prvog izdanja festivala bio je toliki da smo ušli u programe financiranja i u godinama koje slijede. Programska ideja je bila vrlo radikalna za ono vrijeme, ja sam tvrdila da su umjetnički postupci koji su tada revolucionirali europski kazališni pejzaž jedini mogući odgovor izvedbenih umjetnosti na izazove suvremenog doba. Neka vrsta refleksije postmodernizma – uveli smo taj pojam u hrvatsko kazalište. Izreći tako nešto bogohulno usred diskursa i tehnologije 19. stoljeća koja je vladala našom kazališnom praksom, stvorilo nam je hrpu neprijatelja kako unutar kazališnog establishmenta tako i među hrvatskom kritikom koja se ama baš nikako nije snalazila u predstavama koje smo pokazivali. U tom smislu Eurokaz je doista autorski festival, on se samosvojno odnosi prema svojoj selekciji i recepciji. Prvih je godina djelovao iz pozicije “lukavstva uma”, čak totalitarno: novo kazalište ili smrt. Postavila sam se vrlo isključivo; da sam bila “mekanija”, Eurokaza više ne bi bilo.

Kakav poetički, ideološki ili neki drugi motor danas pokreće festival?

– Danas se usudim reći da je Eurokaz jedan od rijetkih festivala u svijetu koji inzistira na autentičnosti, odnosno na promišljanju fenomena, i upravo mu je to priskrbilo međunarodno poštovanje i prepoznavanje. Festival kao “artistic statement”, kako bi rekli Englezi. Komocija, sinekura, dakle, nespremnost na rizik mnogih festivalskih direkcija dovelo je do toga da se u kazališnim krugovima vrte uvijek ista imena; europski pejzaž je, što se toga tiče, već duže vremena uniforman i predvidljiv.

A što će biti s Eurokazom kada mene više ne bude, bilo u duhovnom ili u fizičkom smislu, o tome nisam još imala vremena razmišljati.

Tito – Četvrti put

Zašto Eurokazov temat o Titu prije neku godinu nije proizveo osobit učinak kod zagrebačke publike, a svako novo publicističko, znanstveno ili umjetničko bavljenje socijalizmom izaziva gotovo neprimjereno oduševljenje?

– Naš je problem uvijek bio da kada smo vidjeli neku prazninu, u nju smo i skočili, tamo gdje nije bilo praznina, tamo nismo ni mogli ni željeli skočiti. Na taj smo si način zadali pokoru inauguracije kazališnih pokreta, započinjali nesigurne i neprobitačne teme, otkrivali značajne umjetnike na početku njihovih karijera.

Tako se pojavio i temat “Tito”, problem trećeg puta (čiji je dio i pokret nesvrstanih), u vrijeme kada se ta tema kod nas plašljivo ignorirala i štitila bjesomučnom šutnjom. Međutim, mislim da glavni razlog, kako kažete, “ne-učinkovitosti” našeg temata leži u činjenici da smo ponudili jedan dezideologizirani diskurs u kojem se nije mahalo crvenim zastavama, ali se nije ni bježalo u ironiju i cinizam, već se temi pristupilo konceptualno; računalo se da tu mora biti određenog još neiscijeđenog suviška. Ponudili smo zadatke nizu umjetnika kod nas, kao i u Njemačkoj, Rusiji, Egiptu, Makedoniji, Italiji… – rastvoriti titoizam – od nevolja s utopijama do apstraktnih, filozofirajućih, dijalektičkih sanjarija o potenciji broja tri. Predstave se nisu opredjeljivale “za” i “protiv”, već su pokušale izgraditi jedan nadilazeći, umjetnički vidokrug; za pogled na neku sintezu još dan-danas nije vrijeme. Zato temat koji je dobio ime “Tito – Četvrti put” još uvijek čeka svoju popudbinu.

Poznati ste po radikalnom odnosu prema kritičarima, reagirate kad smatrate da je nekompetentan. Zašto vam je važna kritika: uvest će reda u sveopću festivalizaciju, vratiti ishlapjele kriterije?

– Kritičar mora biti odgovoran za ono što piše, odgovoran za svoju naobrazbu, ali i znati nešto o mehanizmima kojim kazalište oblikuje svoju semiosferu, a to se ne čita samo u knjigama. Mora se putovati, dijalogizirati s kazališnom praksom, biti manje pažljiv prema pristupima, a više prema postupcima i njihovoj fiziologiji; kriteriji ukusa ili nedajbože ideologije najmanje su važni. Zuppa je u suradnji s Eurokazom pokrenuo kolokvij Critica criticae u kojem se prvi puta analiziralo što kritičari misle kada pišu i što pišu kada misle, i to na konkretnim tekstovima. Šteta što se Zuppa uplašio mogućih izvoda te ideje, pa tih kolokvija, nakon nekoliko održanih izdanja, više nema.