Rabljena sedmica

PARAVINJA

Dragan Paravinja, četrdeset trogodišnji vozač kamiona iz Bilišana Donjih kod Obrovca, priznao je policiji u Banjoj Luci da je pokušao silovati a zatim ubio sedamnaestogodišnju autostopisticu Antoniju Bilić iz Kričaka kod Drniša. Paravinja je 7. lipnja, kod Čikolskog mosta, primio Antoniju u svoj kamion: ubrzo nakon što je sjela u njegovo vozilo, Paravinja je nasrnuo na djevojku koja je pružila snažan otpor. Policiji je ispričao da ju je zadavio, te izbacio iz kamiona u rijeku Krku. U kanjonu Krke, između Oklaja i Kistanja, danima traje potraga za Antonijom: uključene su specijalne policijske snage, vojska, Gorska služba spašavanja, no do zaključenja ovoga broja “Novosti” potraga nije dala rezultate.

Novine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji prepune su članaka s Paravinjinim biografskim detaljima, s posebnim naglaskom na seriju silovanja i pokušaja silovanja u proteklih nekoliko godina u zemljama ove regije. Godine 1996. u Srbiji je, kod Inđije, silovao maloljetnu autostopisticu, a godinu dana kasnije također je pokušao silovati maloljetnicu, ali je žrtva uspjela pobjeći. Zbog ta dva kaznena djela u Srbiji je osuđen na četiri i pol godine zatvora, ali nije odležao ni dana. Pobjegao je iz Srbije, te je živio i radio u BiH i Hrvatskoj. BiH ga traži zbog silovanja na Palama, pa mu je Hrvatska, čije državljanstvo ima, bila jedino relativno sigurno utočište. U ovoj zemlji godinama je radio za različite autoprijevozničke tvrtke, premda mu se ime nalazilo na međunarodnim tjeralicama, jer se Srbija i Hrvatska nisu mogle sporazumjeti gdje bi mu se trebalo suditi zbog silovanja koje je počinio u Srbiji. Paravinja je koristio neozbiljnost dviju država u progonu kriminalaca s dvojnim državljanstvom, činio je nova kaznena djela i tako bi bilo još dugo da se nije dogodio slučaj Antonije Bilić.

Zašto hrvatska policija nije uhapsila čovjeka za kojeg je znala da je na Interpolovoj tjeralici? Zašto Srbija nije inzistirala da se Paravinji sudi u Hrvatskoj, ako joj već nije mogao biti izručen? Sad će se, naravno, pričati o potrebi potpisivanja novih sporazuma, dorađivanju postojećih i efikasnijoj suradnji država u regiji. Sad će se vlasti loptati odgovornošću i pronalaziti formalne ili neformalne razloge da opravdaju svoje skrštene ruke. Ništa od toga, bojimo se, neće pomoći Antoniji Bilić.

GADAFI

Međunarodni kazneni sud u Haagu u ponedjeljak je izdao nalog da se uhapsi libijski šef države Moamer Gadafi, zatim pukovnikov sin Saif al-Islam te bliski obavještajni suradnik Abdulah al-Sanusi. Optužuje ih se zbog zločina protiv čovječnosti, odnosno zbog ubojstava i progona libijskih građana od sredine veljače naovamo, i to u gradovima Tripoliju, Bengaziju i Misrati. “Zločini nad civilima u Libiji traju i danas. Da bismo ih zaustavili i zaštitili libijske građane, Gadafi mora biti uhapšen”, izjavio je glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda Luis Moreno-Ocampo. Zaboravio je, naravno, da civile u Libiji ubijaju i NATO-snage čiji se šefovi zasigurno neće naći na sudskim nalozima za hapšenje. Inače, u dosadašnjim sukobima u Libiji poginulo je više tisuća ljudi, a oko milijun ih je raseljeno.

KMERI

Ono što Gadafija, po svemu sudeći, tek čeka, već je dočekalo četvero nekoć bliskih suradnika Pola Pota, bivšeg vođe kambodžanskih Crvenih Kmera. Nuonu Chei (84), glavnom ideologu režima, Khieuu Samphanu (79), nekadašnjem formalnom predsjedniku države, Iengu Saryju (85), Potovu ministru vanjskih poslova, i Ieng Thirith (79), ministrici socijalnih pitanja, sudi se u Pnom Penu zbog optužbi da su sudjelovali u genocidu, ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti, ubojstvima, progonima i mučenjima. Režim Crvenih Kmera, koji se predstavljao komunističkim, u samo četiri godine, od 1975. do 1979, ubio je oko dva milijuna građana Kambodže, što je otprilike četvrtina ondašnjeg stanovništva te zemlje. Kambodža, inače, nema smrtnu kaznu.

POPOVAC

Hrvatska radiotelevizija napokon je dobila predsjednika Uprave koji je lišen prefiksa privremenosti. Jedanaest potrebnih glasova članova Programskog vijeća i Nadzornog odbora HRT-a, od njih šesnaest, dobio je Josip Popovac, dosadašnji v.d. ravnatelja HRT-a. U drugi krug glasanja, uz Popovca, ušli su Duško Radić i Ivica Vrkić, pa se nakon konzultacija shvatilo da jedino Popovac može skupiti minimalnih jedanaest ruku. Predsjednica HRT-ova Nadzornog odbora Silvija Luks nije mogla protiv sebe: nastojala je, pod svaku cijenu, doći u centar pažnje i opstruirati izbor svog ljutog neprijatelja Popovca, ali joj, eto, nije uspjelo. Novi direktor najavio je reorganizaciju kuće kojoj su glavni ciljevi da proizvodi program visoke kvalitete, da uspješno posluje i da dominira na medijskoj sceni.

IVIĆ

U 78. godini umro je Tomislav Ivić, jedan od najpoznatijih i najpriznatijih ovdašnjih nogometnih trenera. Ivić je bio najslavniji trener splitskog Hajduka, bio je član jugoslavenske selektorske komisije, vodio je Ajax, Anderlecht, Galatasaray, Dinamo iz Zagreba, Panathinaikos, Porto, Paris St. Germain, Atletico Madrid, Olimpique iz Marseillea, Benficu, Monaco… Bio je i najtrofejniji nogometni trener s tzv. ovih prostora. Bio je čovjek koji je ozbiljno shvaćao svoj posao, koji je doživotno učio i koji je nogometnu igru razumio bolje od ikoga koga je ovaj potpisnik slušao, čitao, gledao. Bio je inovator i modernizator te fascinantne igre u kojoj ljepota i atraktivnost često nisu dobitne formule. Tomislav Ivić vjerovao je u znanje, u proučavanje protivničke igre, u taktičko nadmudrivanje. Vjerovao je da je nogometna utakmica preozbiljna stvar da bi bila prepuštena nadahnuću nadarenih pojedinaca. I vjerovao je da se čovjek treba baviti svojim poslom, pa se nije petljao u politiku i nije koketirao s nacionalizmom, za razliku od mnogih svojih ovdašnjih kolega. Što je, također, bio jasan politički stav.