Intervju s krumpirom
Vlastiti primjer je vrlo važan – kazao je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović glavnome uredniku “Jutarnjeg lista” Mladenu Plešeu. Ta je jednostavna rečenica odisala takvom snagom i uzvišenošću da sam se sav naježio nad završnim fragmentom intervjua, inače plasiranog preko tri novinske stranice. Da nije bilo okrutnih i sprdnji sklonih ukućana, možda bih ustao, položio ruku na srce i konzumirao taj dio štiva kao himnu. Još jednom sam pažljivo razgledao priložene fotografije, tražeći svetačku aureolu nad glavom intervjuiranog: razlog što se ova izgubila može biti samo u nesavršenosti tiskarske tehnologije… Uglavnom, zbog izuzetne političke težine, nevjerojatne preciznosti uvida i kategoričnosti moralne poruke, finalnu dionicu novinske mise predsjednika Josipovića ovdje ću citirati u cijelosti. Dakle:
“Vlastiti primjer je vrlo važan. Sa zaprepaštenjem sam pročitao da jedna velika stranka u svojim redovima ima, te da ga želi angažirati u kampanji, čovjeka za kojega postoji sumnja da je torbama prljavog novca kupovao vlasničke udjele u medijima za račun politike. Nadam se da to nije istina i očekujem da će se javno demantirati! Nije moguće zagovarati borbu protiv korupcije, borbu protiv utjecaja prljavog novca i kriminala na medije, a u isto vrijeme koketirati s korupcijom i kriminalom. Na takvim stvarima prolazi ili pada vjerodostojnost politike i političara.” Amen!
O kojoj se “velikoj stranci” radi, te tko je “čovjek” što je “torbama prljavog novca kupovao vlasničke udjele u medijima za račun politike”, predsjednik Josipović ne precizira, no ipak se nada “da to nije istina” i očekuje da će se njegova prozivka “javno demantirati”. Ali tko da to demantira ako predsjednik Josipović ne navodi o kojoj je velikoj stranci i o kojem čovjeku riječ, nego se koristi “vlastitim primjerima” bez vlastitih imena? Možda on misli da bi se sve velike stranke i svi hrvatski ljudi trebali izjasniti o neadresiranoj optužbi i tako, referendumskim načinom, potvrditi njegove nade da “to nije istina”?
Da sam na mjestu Mladena Plešea ne bih imao iluzija oko predsjedničkih aluzija, pa bih sugovorniku olakšao iskaz dobro ugođenim potpitanjem: Oprostite, da li pod “velikom strankom” mislite na HDZ, dok je neimenovani “čovjek” zapravo Ratko Maček, kojeg se sumnjiči da je par stotina tisuća eura, isisanih iz državnih poduzeća preko Fimi-medije, odnio u “Hrvatski list” Ivice Marijačića? Ovaj bi se možda zagonetno nasmiješio, ili diskretno klimnuo obrvama, ili pak ustobočio u mudroj državničkoj suzdržanosti: “Ne bih baratao vlastitim imenima kada govorim o važnosti vlastitih primjera.”
Ja, razumije se, ne mogu biti na Plešeovu mjestu, ali priznajem da mi ideja izgleda dosta primamljivo. Što bi falilo načas uskočiti u njegovu ulogu i osjetiti blagodati javnog ugleda, profesionalne časti i društvene odgovornosti? Kao da čitatelji “Novosti” ne mogu začepiti nos i zamisliti da je ovo “Jutarnji list”, a ja uvažena novinarska olupina koju je predsjednik države naručio zbog redovite ture propagandne masaže, pa sada pokušava(m) – pošto je već “vlastiti primjer vrlo važan” – s nekoliko pitanja konkretizirati jedan frazerski intervju i privesti ga logičnome kraju. Elem:
Gospodine predsjedniče, zar se čovjek koji vam je donirao dvjesto tisuća kuna u predizbornoj kampanji nije zvao Robert Ježić?
Zar ta suma nije bila najveći privatni financijski prilog vašem naporu da osvojite vlast?
Zar taj Robert Ježić, inače član HDZ-a, nije po nalogu Ive Sanadera kupio riječki “Novi list”, i to novcem isisanim iz HEP-a i drugih državnih firmi?
Zar mu Sanader zauzvrat nije ishodio odluku Vlade da se terminal za ukapljeni plin gradi u Omišlju na Krku, na Ježićevu zemljištu, čime je vrijednost toga zemljišta ustostručena?
Zar mu k tome nije osigurao monopolistički posao prijevoza nafte duž jadranske obale, dok ovaj još nije raspolagao ni jednim tankerom?
Zar sve to nije bilo poznato mnogo prije nego ste od Roberta Ježića primili dvjesto tisuća kuna, s obzirom na to da je, u najmanju ruku, o tome pisala ona svinja Ivančić?
Zar takvog Roberta Ježića – koji je dakle opljačkanim novcem preuzeo “Novi list”, a poslije iz iste vreće vama udijelio dvjesto tisuća kuna – ne možemo smatrati “čovjekom za kojega postoji sumnja da je torbama prljavog novca kupovao vlasničke udjele u medijima za račun politike”?
Zar vijest da vam je takav Robert Ježić isporučio dvjesto tisuća kuna, a vi ih bez krzmanja uzeli, gospodine predsjedniče, niste trebali primiti “sa zaprepaštenjem”?
Zar niste morali pomisliti kako “nije moguće zagovarati borbu protiv korupcije, borbu protiv utjecaja prljavog novca i kriminala na medije, a u isto vrijeme koketirati s korupcijom i kriminalom”?
Zar biste danas mogli reći kako je sve to išlo mimo vas, budući da ste bili zauzeti zamornom predsjedničkom kampanjom, ako se zna da ste se s donatorom osobno sastali, u jednom elitnom restoranu?
Zar vaša svojedobna izjava – dana u očaju, nakon što je Robert Ježić uhapšen – da ćete “vratiti novac ako se na sudu utvrdi da je on kriminalnog porijekla”, nije u potpunoj suprotnosti s vašim današnjim “zaprepaštenjem” što “velika stranka” namjerava “angažirati u kampanji” (!) čovjeka “za kojega postoji sumnja” da je prljavim novcem kupovao medije?
Zar bi za neimenovanog Ratka Mačeka trebali vrijediti jedni, a za vašeg donatora drugi kriteriji?
Zar bi korisnici Mačekovih usluga trebali biti pod snažnijom moralnom lupom od onih koji su primali financijske darove od Roberta Ježića?
Zar je moguće da ste toliko tendenciozni pa se i danas “nadate” da korupcijska saga o Robertu Ježiću “nije istina”, te će se valjda “javno demantirati” sudskim pravorijekom, dok ste druge spremni moralno i politički osuditi već zbog “postojanja sumnje” da čine slično što i on?
Zar vam nije poznata uloga Roberta Ježića u primanju mita od deset milijuna eura prilikom operacije kojom je mađarski MOL preuzeo kontrolu nad INA-om, a što se stavlja na teret Ivi Sanaderu?
Zar istražitelji nisu utvrdili kako je polovica te sume – pet milijuna eura – još uvijek na švicarskom računu Roberta Ježića?
Zar iz svega nije razvidno da je upravo Robert Ježić, kao svjedok pokajnik, potkazao Ivu Sanadera za primanje mita, te na taj način – bez obzira na nagodbu s tužilaštvom i eventualno dogovorenu presudu – priznao svoju rolu u najvećoj korupcijskoj aferi od postojanja hrvatske države?
Zar vas nije stid, gospodine predsjedniče, što ste od takvog razbojnika uzeli dvjesto tisuća kuna, i to u doba dok se ovaj uz Sanaderovu pomoć namirivao iz državne blagajne, i dok su njihovi mutni aranžmani bili javno obznanjeni, da biste danas drugima dijelili lekcije zbog “koketiranja s korupcijom i kriminalom”?
Zar nije sramotno što ste s tim Robertom Ježićem uspostavljali financijsko-partnerski odnos u vrijeme kada ga je uvaženi član vaše stranke nazivao “štetočinom“”, “zlostavljačem”, “HDZ-ovim nasilnikom” i “gušiteljem slobode medija”?
Zar ne bi bilo pristojno da ste – makar naknadno, makar nepodnošljivo kasno – vratili novac za koji, je li, “postoji sumnja” da je otet od hrvatskih građana, to jest da je, kako volite kazati, “prljav”?
Zar nije, uzgred budi rečeno, prozirno što ste zbog zaštite Ninoslava Pavića od policijske istrage sazvali Vijeće za nacionalnu sigurnost, a onda u njegovim novinama pozvali na svetu “borbu protiv utjecaja prljavog novca i kriminala na medije”, čiji je osnovni smisao – očigledno – ekskulpiranje vašeg medijskog promotora?
Zar vam nije neugodno što ste parole o “novoj pravednosti”, uz koje ste dobili izbore, pretvorili u demagoški bofl, pa one danas imaju vrijednost i značaj muhoserina na prozorskome oknu?
Zar u svjetlu svih tih činjenica, gospodine predsjedniče, nije izraz krajnjega cinizma kada ističete da je “vlastiti primjer vrlo važan”?
Zar nije posve perverzno naglašavati kako “na takvim stvarima prolazi ili pada vjerodostojnost politike i političara”?
Zar ona u vašem slučaju ne pada tako što prolazi?
Tko zna kamo bih s daljnjim pitanjima zalutao da me ukućanka nije prodrmala po ramenu i uputila mi zabrinuti pogled. “Kako možeš pisati klečeći?” rekla je. “Podsjećaš na Plešea…”
To me, priznajem, malčice kosnulo. Bilo bi mnogo ugodnije podsjećati na predsjednika države. Ali za takvo što valjalo bi usavršiti posebne egzistencijalne vještine. Trebalo bi znati isključiti vlastitu osobu iz “vlastitog primjera”.