Kumstvom do bogatstva

Vijesti dana glase “Kumstvom do bogatstva!” Tako naši mediji konkretiziraju aferu “Podravka”, u kojoj državna služba legalističkog imena Uskok već u nekoliko ciklusa hapsi članove menadžmenta i poslovne partnere ove nekada ugledne tvornice. Kumovi su naravno rođaci bivšeg ministra u Vladi Damira Polančeca, a cijele emisije i hrpa novinskih članaka posvećeni su navodnom otkrivanju pozadine te “najnovije afere”. U toj borbi za pozadinu, kao pretpostavljenom cjelovitom kontekstualiziranju događaja, iskrsla je ponovno i tema je li država loš upravljač i hoće li “Podravka” biti prodana “Atlantic grupi” u vlasništvu “uspješnog i relativno mladog” poduzetnika Emila Tedeschija.

Zbilja, teško se tu ne sjetiti velikog filozofa Hegela i njegovog malog teksta, napisanog za zabavu vlastitih studenata, a pod naslovom “Tko misli apstraktno?” U njemu on govori o nedijalektičkoj apstraktnosti razgovora kakav ljudi vode na placu i dijalektičkoj konkretnosti spekulativne filozofije. Razgovor na placu koji parodira, a čiju je nekonzistentnost teško ukratko prepričati, skače od cijene jaja preko “politike” do zaključka čija je žena kurva. A sve u vezi s izdajom interesa naroda! A tako nekako funkcionira i svijet pseudokonkretnosti naših medija, koji kao lijek za nepotističko privatiziranje javnog interesa od strane političkih i upravljačkih moćnika u jednoj tvrtki u mješovitom vlasništvu nude njezinu prodaju jednom privatnom vlasniku. Valjda po onoj logici da je otvoreno registrirani obiteljski biznis bolji od onoga pod navodno državnim nadzorom, a u stvari isto vođenim k’o da je nečija, stranačka i upravljačka, privatna prćija. I onda iz svega ne slijedi zaključak da je možda cijela katasrofa u tome što smo materijalne uvjete svoje egzistencije dali u ruke privatnim pojedincima (i u privredi i u državi) i da je krajnje vrijeme da i zaposleni steknu pravo na ozbiljan uvid u poslovanje svojih kolektiva (a birači u rad i financiranje stranaka), već baš obrnuto. Udri Jovo privatno nanovo.

Protiv konformizma

I tako stalno. Pokazuje se da racionalnost individua i njihovog ponašanja u svakodnevici brzo dovodi do neracionalnosti društva u cjelini. Drugačije rečeno, da razum koji je toliko svuda oko nas, da se čini da glupih ljudi danas ima manje negoli poštenih, stvara toliko nerazumnu stvarnost. U kojoj se, pomoću naoko rasapa privrednih, državnih i kulturnih institucija, društvena nepravda iz dana u dan povećava, a ne smanjuje. Na djelu je racionalistički, a ne dijalektički razum – ovo razlikovanje uveo je još 1960-ih tada čehoslovački filozof blizak našim praksisovcima, Karel Kosik – koji prepušta problematiku ciljeva i vrednovanja iracionalnom, fatalno se ograničavajući na djelotvornost samo u sferi pukog funkcioniranja postojećeg.

Jer svi su oko nas, a ne samo novinari, navodno pragmatični. Zahtijevaju analizu ili čak kritiku konkretnog totaliteta. Tako je i svjetski poznat filozof Slavoj Žižek u svom predzadnjem zagrebačkom nastupu kritizirao one koji ostaju pri Marxu (kao onome tko je otkrio način funkcioniranja kapitalizma i kao kulturnom kritičaru), pri apstraktnom antikapitalizmu i socijalizmu. “Ta nije li svaki pošteniji holivudski film danas antikapitalistički”, zapitao se, predlažući pomniju analizu i ponavljanje gesta Lenjina, pa i Maoa (s Titom se još uvijek nije kvalitetno suočio). No, je li svako inzistiranje na obnovi i nastavljanju kritike političke ekonomije ili svako podsjećanje na dosege socijalističkog samoupravljanja konformističko?

Varanje lošom istinom

Spomenuti Kosik dao nam je aparaturu za kritiku prevladavajuće misaone površnosti npr. svojim razlikovanjem konkretnog totaliteta, do kojega je teško doći, spram praznih, apstraktnih i loših totaliteta koji na nas odasvud vrebaju. On upozorava i da je svaki pokušaj da se stvari direktno sagledaju mistika, te da je svaki pravi put do istine zaobilazan. Ne želimo li samo pisati o dijalektici, već i uistinu biti dijalektičari na djelu, moramo najprije razoriti pseudokonkretan svijet otuđenog svakidašnjeg života. Moramo se strasno posvetiti rušenju svih mistifikacija, kao što je sada ona o homo oeconomicusu kao izvoru sve sreće i patnje, spektakla i debakla. Stvarno, to je samo puko uključivanje u svijet dominantnih euroatlantskih postpolitičkih institucija.

Moramo se boriti protiv dvostruke mistifikacije: s jedne strane protiv izvitoperenosti privida, raznih fiksiranih ideja. U slučaju “Podravke” npr. onih o mogućem postojanju nekog dobrog, nekorumpiranog, apolitičnog i domoljubnog menadžmenta. No, to nije dovoljno. Jer još, s druge strane, trebamo pokazati da su te lažne fiksirane ideje, ta vladajuća ideologija sektorski zasnovana, moguće tek u svojoj čvrstoj ukotvljenosti u jednoj najšire zasnovanoj postvarenoj materijalnosti. Danas bismo već možda, slijedeći Benjamina koji tu svoju skicu nije razvio, mogli reći da ta postvarena materijalnost funkcionira na način kapitalizma kao (organizirane) vjere. Da bi se takav svijet mogao uistinu kritički osvijetliti, samo objašnjenje mora se postaviti na tlo revolucionarne prakse. Mora postati teorija za revolucionarnu politiku koja, za razliku od nekritičkog refleksivnog “barbarskog” mišljenja, dijalektički preobražava stvarnost. Može li se to događati čak i na Todorićevim kioscima “Tiska”? Možda neizravno, tako da osvijestimo kako je i on nečiji kum koji nam prodaje vijest “Kumstvom do bogatstva!”