Prvoklasno inovativno kazalište
Ovogodišnji Eurokaz ponovno je ponudio program visoke estetiziranosti i autorske hrabrosti, po čemu je poznat od početka. Provokativno istraživanja pokreta, propitivanje folklorne tradicije u službi novog i lucidni obračuni s današnjicom intelektualni su okvir ovogodišnjega susreta kazališne avangarde, koji smo s uzbuđenjem pratili. Ono što u svemu tome nije bilo dobro ne tiče se programa Eurokaza nego njegovog socijalnog okoliša: festivalski je budžet smanjen 40 posto, pa je Eurokaz egzistencijalno bačen na goli beton. Zbog toga nisu mogli doći umjetnici iz Vijetnama, Kanade i Grčke pa, kako kaže direktorica Gordana Vnuk, i nije mogao biti realiziran koncept festivala koji svake godine ima svoju temu, problemske špiceve i poante.
Nekada smo na Eurokazu gledali dvadesetak i više predstava, jer festival je po definiciji prostor obilja, posebice onaj postmoderni, gdje se na svakom uglu događa nešto. Ove je godine predstava bilo sedam, što je, da se ne lažemo, u odnosu na nekadašnjih 20, ostatak ostataka festivala. Ne poduzme li nešto netko ozbiljan iz gradskih kulturnjačkih struktura, teško da će Eurokaz, autorski zahtjevan kakav jest, moći dalje ovako funkcionirati.
Psihodelična “Saloma”
Ovogodišnji je program otvorila “Saloma” u režiji Branka Brezovca, odigrana usred novozagrebačkog Avenue Malla. Brezovčev rukopis psihodelične izmaglice i poetika spajanja nemogućeg i ovaj su put bili na djelu. Zadržimo li se samo na vizualnom dojmu, “Saloma” je bila ironična atrakcija s pucanjem i pjevanjem u pejzažu nabreklog središta novog kapitalizma; kada biste u tome agresivnome konzumerističkom raju izvukli bilo kakvu knjigu i počeli je naglas čitati, to bi moralo izazvati vidljivu reakciju i oko vas i u vama.
Možete onda zamisliti što se događa kada se, uz puno buke, Krležin pseudobiblijski komad s carevima, vojskovođama i princezama u pompoznim odorama izvodi okružen svjetlećim reklamama, mjenjačnicama i turističkim agencijama, uz desetine pozadinskih statista odjevenih u radne kostime trgovaca Konzuma? Publika sjedi u malom vagonu koji na tračnicama obilazi ta arheološka mjesta suvremene civilizacije, a Saloma, koju maestralno igra Katarina Bistrović Darvaš, smaknuvši nehajno nekoliko ljubavnika, čitavo se vrijeme žali kako joj je nasmrt dosadno. Na kraju predstave glavni glumci, dakle kraljevi, princeze i vojnici, mašu publici stojeći među Konzumovim nakrcanim policama i zaključak je jasan: sva ta ideološka, nacionalna i ljubavna okapanja, zbog kojih su u povijesti vođeni toliki ratovi, završit će u apsolutnoj dosadi među rafovima jednog šoping-centra. Kraj.
Nakon “Salome”, uslijedilo je nekoliko istraživačkih projekata u Muzeju suvremene umjetnosti, na temu odnosa pokreta i zvuka: od “Zvjerski iznenada” talijanske grupe Santasangre, preko belgijske predstave “Gnosis #1”, do grupe Dewey Dell i predstave “Razbješnjele pedesete, urlajuće četrdesete, vrišteće šezdesete”. Ako bi se podvukla neka zajednička crta, onda ove predstave suptilnim plesnim izrazom govore o izloženosti tijela: čudu ljepote i katastrofe u isto vrijeme, podražajima kojih nismo svjesni ili kretanju, sve do metafizičkih razmjera.
Istraživački projekti
Šlag na torti ovogodišnjega festivala bila je plesna predstava “Vertikalna cesta” britanskoga koreografa rodom iz Bangladeša Akrama Khana, koja je u HNK-u privukla najviše pažnje, no koja je, možda, bila najmanje eurokazovska. Riječ je o majstoriji vrhunski uvježbanih Khanovih plesača, o koreografskom larpurlartizmu koji je vizualno zavodljiv i tehnički savršen, ali koji u poetskom smislu nije donio nešto novo.
Zato je kontrapunkt toj predstavi bio više nego uzbudljiv: kongoanski koreograf Faustin Linyekula i Studios Kabako. Njegova predstava “More more more… future” kreativna je avantura koji polazi od eksplozivnog ritma kongoanske folklorne tradicije i istražuje, uz fantastičnoga gitarista Flammea Kapayu, kombinaciju afričke muzike i plesa te modernog zvuka.
Sve u svemu, ovogodišnji Eurokaz ponudio nam je nešto od svojih visoko rafiniranih teatarskih istraživanja i nešto od vizualne fascinacije. Najvažnije od svega je da se on, nakon nekoliko skromnijih godina, vratio na put prezentacije prvoklasnog inovativnog kazališta; shvate li to i ovi iz okruženja gradonačelnika Milana Bandića, jedna evropska kulturna manifestacija u Zagrebu bit će spašena.