U Sisku ubijena 121 osoba

Stjepan Komarac, 83-godišnji sisački borac za ljudska prava, protekla dva desetljeća posvetio je istraživanju zločina u Hrvatskoj. U svojoj dokumentaciji evidentirao je oko pet i pol hiljada žrtava s hrvatske i srpske strane, ubijenih od 1990. do 1995. Bio je očevidac odvođenja Srba na jedno od sisačkih stratišta, jer stanuje osamdesetak metara od zloglasne ORA-e u prigradskom naselju Galdovu. Smatra kako je u Sisku ubijen 121 srpski civil.

Kako ste krenuli u evidentiranje zločina?

– Dva plana dobio sam u ruke 1988. i 1989. godine: Miloševićev RAM o zaposjedanju buduće srpske države u BiH i povezivanju s Krajinom, te Tuđmanov plan “humanog preseljenja”, iz kojih sam vidio da se radi o dogovoru kako bi se “popravila povijest” na račun Bosne. Uvidjevši da je riječ o uzurpaciji tuđih teritorija, uz likvidaciju ljudi, odmah sam znao da Srbi i Hrvati, koji stoljećima žive na ovim područjima, neće pristati na “humano preseljenje” i da to neće proći bez žrtava, pa sam od 1990. godine počeo priređivati registar zločina, žrtava i organizatora. Činio sam to uz pomoć suradnika u hrvatskoj i srpskoj vojsci i policiji. Dokumentaciju smo čuvali na sedam mjesta. Sada imamo preciznu dokumentaciju s evidentiranih 5.500 žrtava. Riječ je o zločinima s hrvatske i srpske strane iz cijele Hrvatske.

Gradnja genocidne zgrade

Sa suradnicima djelujete u sklopu Foruma za ljudska prava. Izradili ste i plan nazvan “Genocidna zgrada”. O čemu je riječ?

– Ovaj Forum Socijalističke radničke partije osnovali smo 1998. godine. Dotad smo djelovali ilegalno, prikupljajući podatke, jer smo znali da će doći vrijeme kad će nam trebati. U Forumu nas je sedmero glavnih članova, uz više od stotinu pomagača i informatora. Nikad nismo radili za novac, nego iz inata prema profašističkoj ideologiji. O zločinima i krivcima istupali smo u medijima. Da smo ranije izašli sa svojim saznanjima, bilo bi to “gluhom dobro jutro”, a i glavu bismo izgubili. Zato smo za Račanove koalicije tek prvi dio materijala dali nadležnim institucijama.

Već smo 1991. godine izradili plan koji smo nazvali “Genocidna zgrada”. U njemu smo prikazali ustroj za izvršenje zločinačkog plana, koji se sastoji od “četiri kata”: ideologa (Tuđmana i Miloševića), organizatora (ministara, policije, vojske), lokalnih rukovodstava (koja su odlučivala koga ubiti, a koga preseliti), te likvidatora (koji nisu znali za velike planove). Prema tom planu, pratili smo i registrirali organizatore, likvidatore i žrtve. Od početka me zanimalo globalno ponašanje države i uloga zapovjedništava.

Evidentirali ste silne slučajeve ratnih stradanja. Koje ističete kao najtraumatičnije?

– Među hrvatskim zločinima ističe se ubojstvo Milana Čakala iz Kinjačke, kojemu su u Blinjskom Kutu 10. septembra 1991. odsjekli glavu i nabili je na kolac. Tri tjedna ranije, u Komarevu su Dragana Biškupovića iz Bestrme boli nožem, prebijali ga, da bi mu na kraju zavezali noge za transporter, a ruke za traktor te ga rastrgali. Iste godine, 17-godišnjeg Berislava Trivkanovića iz Siska na ORA-i su zalijevali kipućom vodom te ga usmrtili, a tu je i ubojstvo 19-godišnje Siščanke Ljubice Solar. Nijemac Klaus Kurt, 17,5-godišnji hrvatski vojnik, zbog previše priče o tome što je vidio ubijen je u Sisku od svojih suboraca.

Od srpskih zločina spominjem ubojstvo sestara Nikoline i Željke Fabac (13 i 15 godina), koje su u Gornjoj Jami kod Gline bačene žive u kipuću vodu, kao i desetogodišnjeg Darka Dvornekovića koji je u Glinskim Poljanama spaljen. Ne spominje nitko ni ubojstva djece vojnika, starih od 15 do 16 godina, pobijenih kad je Vukovar pao, kao i cijele nogometne ekipe Radničkog iz Vukovara. Tada je ubijeno i sedmero osoba rođenih u 19. stoljeću tako što su im odsječene glave, te su bačeni u bunar. Riječ je o slučajevima koji se ne obrađuju niti ih itko spominje. Srbi i Hrvati ne mogu govoriti o zločinima suprotne strane, jer su i jedni i drugi ubijali.

Imamo sve podatke

Dosad se govorilo o popisu od nekoliko stotina ubijenih u Sisku 1991. godine. Koja je prava brojka?

– Popis od 712 ubijenih na području Siska, kojim se manipuliralo, bio je samo osnovni spisak na temelju kojeg smo precizno provjeravali žrtve. Nakon dugogodišnjeg rada, ustanovili smo sa sigurnošću da je na području Siska ubijena 121 osoba, od čega petero Hrvata i jedan Nijemac, dok su ostali bili srpske nacionalnosti, a u ostalim općinama Sisačko-moslavačke županije 29 osoba, dok ih je 64 protjerano. Među provjerenim žrtvama s temeljnog spiska je i 31 nepoćudni hrvatski vojnik. Vojnici su pričali stvari o kojima se nije smjelo govoriti, poput trgovanja Hrvata s Krajinom. Tu je i provjerenih 12 civila ubijenih zbog ostvarivanja imovinske koristi, dok je 59 osoba sa spiska umrlo prirodnom smrću. Ostale još nismo uspjeli provjeriti, poput žrtava u selima oko Novske. Ističem, za sisački slučaj mi smo žrtve i krivce evidentirali te sve potrebne podatke imamo. No, Hrvatska nije spremna suočiti se sa zločinima. Tužiteljstvo u Sisku poslalo je u Osijek lažan izvještaj o broju ubijenih. Riječ je podacima koji su obrađeni i registrirani do 2002. godine, a po kojima je 35 ubijenih ratnih godina u Sisku. Nisu uzeli u obzir još 86 žrtava čija smo ubojstva potvrdili tokom posljednjih 12 godina rada na istraživanju ratnih zločina. Potrebno je optužiti 40-ak učesnika zločina u slučaju Sisak.

Aktivnosti Foruma ne prestaju. Na čemu sada radite?

– Sljedeće što planiram je izlazak u javnost s Tuđmanovim i Miloševićevim planovima, u vrijeme kad krenu suđenja za Gospić i Slavonsku Požegu, gdje je 26 sela spaljeno do temelja. Uz to, provjeravam popise žrtava u drugim hrvatskim županijama. Što se tiče ekshumacija,  nemam precizni uvid, ali prema nekim tvrdnjama još se mora ekshumirati preko stotinu tijela iz grobnica u Sisačko-moslavačkoj županiji. U Evropsku uniju Hrvatska neće moći dok ne riješi pitanja ratnih zločina. Nažalost, Hrvatska još pleše “Franjino kolo”, zanemarujući ratne zločine. No, dok smo mi u Forumu živi, neće biti lakrdije.