Imamo zajedničkog protivnika

Foto: Jovica Drobnjak

Nasuprot raznim pokušajima da se netom započeti štrajk sveučilišnih nastavnika i znanstvenika proglasi i neustavnim, a ne tek nemoralnim i zlim, možete li ukratko objasniti sam formalni mehanizam takve obustave rada?

– Riječ je, zapravo, o dvama paralelnim procesima obustave rada. O prvom odlučuju oni koji imaju pravo donositi odluke o nastavi na Filozofskom fakultetu, a to su dekan i fakultetsko vijeće. Oni su odlučili da nastave, u što spadaju i ispiti, na ovoj ustanovi neće biti, jer je to način pritiska na Sabor za vrijeme rasprave o trima zakonima o znanosti i visokom obrazovanju. Tako da oni koji to reguliraju konačno imaju priliku barem na taj način čuti i mišljenje onih kojih se to najviše tiče. Drugi proces je obustava rada koju su proglasili zaposlenici organizirani u sindikat Akademska solidarnost, što je također posljedica neslaganja s čitavim postupkom stvaranja zakona. Prvi dio ne bih komentirao, no drugi svakako hoću i to zbog rastuće kampanje na račun sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika, koji se sve češće proglašavaju lijenčinama s neopravdano visokim plaćama. Štrajk želimo iskoristiti za detaljno osvjetljavanje brojnih neprihvatljivih mjesta u nacrtima spornih zakona, koja će biti presudna za preusmjeravanje određenih glavnih tijekova u pripadajućem području, od pretvaranja sveučilišta u korporacije do reorijentiranja znanstvene djelatnosti prema komercijalizaciji.

Širina otpora

Štrajk ipak ne znači totalnu obustavu rada, kao što i priliči; naime, predviđene su razne “slobodne aktivnosti” na Fakultetu. O čemu je točno riječ?

– Da, mi ćemo za vrijeme štrajka, čije se trajanje ne može unaprijed predvidjeti, organizirati razna događanja s informativnom i dijaloškom svrhom. Bit će tribina, predavanja, promocija i drugih zbivanja interesantnih medijima i javnosti, koja će tako dobiti i poneki dodatni razlog da u ove vruće ljetne dane navrati do Filozofskog fakulteta te se pobliže uvjeri u smisao onoga što mi tu radimo. Priredili smo knjigu koja objedinjuje izjave svih institucija koje su se usprotivile zakonima, što dobro pokazuje širinu i masu otpora kojim se malo koji zakon može pohvaliti, a ujedno je podsjetnik i dokument o čitavoj situaciji. Nadalje, održat će se tribina o opasnosti komercijalizacije znanosti, o tome što se događa kad vas sponzorira kompanija s interesom da vaša istraživanja pokažu unaprijed zacrtane rezultate. Zamislili smo i otvaranje uvoda u raspravu o vrednovanju znanstvenog rada, jer počesto slušamo argumente o maloj vrijednosti naše znanosti koja, eto, nije prepoznata u svijetu, ali svijetu shvaćenom na veoma tendenciozan način. Planiran je i kulturno-umjetnički program, jer ne treba zaboraviti da su i umjetnici naši kolege, pa su mnogi od njih zahvaćeni tim zakonima, a i mi znanstvenici ovdje, uostalom, često za predmet proučavanja imamo upravo njihovo stvaranje. Na koncu, održavat ćemo i redovne štrajkaške aktivnosti, poput sastanaka skupštine sindikata, s tom razlikom da se sastanku inicijative Akademska solidarnost svatko može pridružiti i sudjelovati u raspravi, slično načinu na koji funkcionira plenum još od vremena prve studentske blokade Fakulteta.

No, pojedinci s Filozofskog fakulteta koji su vam suprotstavljeni – a takvima se zasad izjasnilo manje od desetoro – tvrde kako nemate pravo na ometanje njihova i studentskog rada?

– Prvo, lako se dade primijetiti da su gotovo svi ti ljudi na ovaj ili onaj način povezani s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja. Taj je sindikat već otprije nekog vremena preuzeo na sebe borbu za zakone i to tako da kolege zastrašuju pričom o neustavnom narušavanju prava na rad, pri čemu ih pitanje narušavanja autonomije sveučilišta nimalo ne zabrinjava. Naime, politika toga sindikata je i dosad bila takva da su smatrali kako, ako su zaštićena radna mjesta i plaće njihovih članova, ništa drugo ne preostaje. Drugi je aspekt taj da se pri zastrašivanju namjerno akademskoj zajednici i široj javnosti poturaju poluinformacije, što je ranije bila praksa Ministarstva znanosti, a koja se sad na neobičan način replicira u tome sindikatu. Kolege koje spominjete pritom su se ranije očitovali i kao protivnici studentskog pokreta, kao i same ideje o javno financiranom ili tzv. besplatnom obrazovanju, koju nazivaju “neeuropskom”, “štetnom” itd. Ali, na njihove pozive na internoj fakultetskoj mejling-listi, da se ista zaspe iskazima otpora štrajku, međutim, nije se dosad osim njih samih javio baš nitko.

Začepljene uši

Možda zato što ste uspjeli proširiti strah po Fakultetu? Jer, oni spominju i pritisak koji Akademska solidarnost vrši na sve ostale, a koji je pritom čak potekao od studenata?

– Čovjek dolazi u iskušenje da postane ironičan prema svemu tome, premda nije za očekivati da će oni sami imati smisla za ironiju. Ukratko rečeno, kao što su se ponašali za vrijeme studentske blokade, tako se isti ti ljudi ponašaju i danas, kada Vlada po svom starom običaju šalje najdelikatnije stvari u saborsku zakonodavnu proceduru baš početkom ljeta, uoči kolektivnih godišnjih odmora, kad pažnja javnosti opada. Isti sindikat pokušavao je zamutiti odnose i otupiti oštricu pokreta, pa tako i sada uporno ponavljaju priču da treba npr. provesti anketu tko bi želio štrajkati, da treba paziti da nam se ne smanje plaće dok smo u štrajku, da nas sve, zapravo, maltretira samo manjina studenata itd. A sve te i slične primjedbe koje ne drže vodu, iako znatno ometaju borbu za javni interes, već smo nebrojeno mnogo puta čuli.

Na neki drugi način, a ne takav kakvim ga oni opisuju, veza između studentskog pokreta i Akademske solidarnosti ipak je čvrsta i neporeciva, a ciljevi su vam itekako srodni?

– Da, premda moram reći, kako ne bi bilo novih izvrtanja s iste, stare strane, da nas nikada nitko nije primoravao da se pridružimo studentima, niti studente da se pridruže nama. Ideja naše inicijative jest stvaranje mjesta na kojem će nastavnici, studenti, znanstvenici i drugi akademski radnici moći biti zajedno, jer svi mi imamo zajedničkog protivnika. To nije ovaj drugi sindikat sa svojim kratkovidnim ciljevima, nego oni ljudi koji žele pošto-poto donijeti zakone po svojoj mjeri i mjeri sebi bliskih subjekata, i pritom ne čuju i ne žele čuti druga mišljenja, nego su si začepili uši. Inače, mislim da se puno toga može objasniti odvajanjem kratkoročnih od dugoročnih ciljeva. Kratkoročno smo mi i od strane našeg poslodavca pozvani na obustavu rada, zbog čega će uistinu biti izgubljena poneka dnevnica. A dugoročno, ako se ne usprotivimo novim zakonima, zbog njih će naš budući poslodavac u liku menadžera jednog lijepog dana pozvati određeni broj zaposlenih i uručiti im otkaze s objašnjenjem da njihova radna mjesta više nisu održiva. Više neće biti ugroženo pravo na rad kao što ga sada tobože ugrožava naš štrajk, dakle, ali neće biti niti mnogih radnih mjesta.