Koliko Srbiju košta kosovska administracija?

Košta Srbiju i to što je, zatvarajući oči pred stvarnošću, krenula u bitku pred Međunarodnim sudom pravde u Den Hagu, gdje dokazuje da je secesija bila nezakonita. Više od tog pravnog postupka, na čiji ćemo ishod ionako čekati još prilično dugo, Srbija plaća u međunarodnim odnosima s većinom evropskih zemalja koje su priznale neovisno Kosovo, ali i sa zemljama regije. To je kulminaciju doseglo upravo proteklih dana: najprije je na tapetu bila Crna Gora koja je Kosovo priznala krajem prošle godine, a ovih je dana donijela odluku o uspostavljanju punih diplomatskih odnosa. Odmah je na konzultacije u Beograd pozvan srbijanski ambasador u Crnoj Gori Zoran Lutovac. Drugi inat koji je Srbija pokazala jest odbijanje predsjednika Borisa Tadića da dođe na inauguraciju novoizabranog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, ako kosovski predsjednik Fatmir Sejdiu dođe u Zagreb 18. veljače. Za javnost u Srbiji to je vjerojatno prihvatljiv Tadićev inat.

Gdje i kome ode toliki novac?

No, koliko god skupo Kosovo bilo u tom smislu, skupo je ponajprije zbog golemih svota novca koje Srbija na Kosovo šalje – ne zna se kome. Vrlo malo je kosovskih Srba ostalo, računa se s nekih 200 tisuća, koji su uglavnom koncentrirani oko Kosovske Mitrovice i puno manje u drugim dijelovima, poput Gračanice.

Nedavno su objavljeni podaci o tome kako Beograd rasipa novac, o kojem čak ni ministri nadležni za ekonomske stvari ne vode računa. Na primjer, za 46 Srba u devet etnički čistih kosovskih općina “brine se” čak 725 općinskih činovnika, koji uopće ne žive u općinama u kojima primaju plaću i za koje su navodno nadležni. No, zato žive u Srbiji i primaju mjesečne plaće čiji se iznosi penju čak do četiri-pet tisuća eura. Ministarstvo za Kosovo i Metohiju izašlo je krajem prošle godine s računicom po kojoj su samo za plaće tih 725 administrativaca, koji žive u Srbiji a zaduženi su za građane Kosova, porezni obveznici u Srbiji izdvojili više od dva milijuna i 600 tisuća eura. Pritom, riječ je o jugu Kosova, gdje u pet općina Srba uopće nema –Glogovcu, Kačaniku, Srbici, Suvoj Reci i Štimlju, a u tih pet mjesta srpska administracija upošljava čak 339 općinskih službenika.

Za sve općine na jugu Kosova, njih 23, Srbija je lani za plaće, troškove i otpremnine 3.450 zaposlenih izdvojila više od milijardu dinara ili 13.197.369 eura. Pritom nije bilo nikakve kontrole kako je taj novac isplaćivan, kome i pod kojim uvjetima.

– Problem je što ne postoji nikakva kontrola novca koji se uplaćuje općinskim administracijama, što otvara mogućnost zloupotreba. Osobno sam siguran da bi ozbiljna kontrola s platnih spiskova izbacila ogroman broj ljudi. Zadržavanje ovakve situacije kojom se kupuje socijalni i politički mir na terenu, nosi ekonomske posljedice Srbiji, jer ljudi zaposleni u administraciji nemaju nikakvog realnog posla, a godinama primaju ogromne plaće koje nisu ništa drugo do socijalna pomoć – kaže Oliver Ivanović, državni tajnik u Ministarstvu za Kosovo i Metohiju. Dodaje da svaki čovjek zaposlen u administraciji na Kosovu ima najmanje 500 eura plaće što je veći prosjek no u Srbiji. Svaka općina osim predsjednika i potpredsjednika ima općinsko vijeće s pet članova, načelnika, predsjednika skupštine i zamjenike…

Sjedište općine Peć u Beogradu

– Kakav posao ima predsjednik općine Dečani u kojoj žive dvije Srpkinje? Što to općina Prizren radi kad predsjednik općine nije tamo, već živi u Štrpcu? – pita Ivanović.

Većina općina s juga Kosova u kojima su nekada živjeli Srbi izmještena je na sjever Kosova ili u južnu Srbiju. Nije važno što Srba tamo više nema, ima njihovih fiktivnih funkcionara, kojima se uz plaće iznajmljuju i privatne kuće po cijenama od 150 do 1.500 eura mjesečno, a ponekad te cifre idu i u džepove “izabranih”. Tako beogradski mediji navode da je sjedište kosovske općine Peć, koje je sve donedavno bilo u stanu tadašnjeg koordinatora pećke općine, sada u njegovom stanu u beogradskom naselju Žarkovo.

Cijela ta priča traje iz godine u godinu. Najprije je svoje kadrove opskrbljivala vlada Vojislava Koštunice, koja je u Ministarstvo za Kosovo i Metohiju primila, kako kaže sadašnji državni tajnik Ivanović, tehnički nesposobne i nestručne kadrove. U amanet vladi Mirka Cvetkovića ostavili su 104 zaposlena i 71 ugovor o privremenom i povremenom radu. U međuvremenu, za aktualne Cvetkovićeve vlade, jedan jedini čovjek ostao je bez posla i smanjeni su razno-razni ugovori na brojku od 20, ali slika nije bitnije izmijenjena.

Što je najgore, u novom proračunu države Srbije u kosovsko rasipništvo nije se ni pipnulo. Nitko se, sudeći prema izjavama najviših vladinih dužnosnika, nije usudio rezati ono od čega ionako vajde nema, već je lakše najavljivati zamrzavanje plaća i stezanje remena onima od kojih se ionako otima novac za to imaginarno Kosovo i stvarne parazite.

Po svemu sudeći, Kosovo je i dalje najskuplja srpska riječ, usprkos ratovima koji su gotovi i stvarnosti koja se ne može zanemariti. Jedino je pitanje koliko to shvaća još ono malo kosovskih Srba koji su još “na terenu”, koji plaćaju ceh nerazumne politike i o kojima se, za velik novac, lažno brinu činovnici odbjegli u Srbiju.

148 činovnika za 37 Srba u Uroševcu

Administracija općine Podujevo nalazi se u Kuršumliji, dok je za petoro Srba koji su ostali živjeti u Radanskim planinama, u selu Medrgovac, zaduženo čak 136 činovnika. Za Uroševac, u kojem živi 37 Srba, na platnom je spisku administracija od 148 ljudi koja, međutim, nije u Uroševcu, već je izmještena u Gračanicu. Najviše administracije – 153 općinska činovnika – ima općina Đakovica. I još: nadležni iz općine Glogovac izmješteni su u Gračanicu te se za njih 26 iznajmljuje poslovni prostor po nepoznatoj cijeni, usprkos tome što u Glogovcu odavno Srba nema, a od 1989. u knjige rođenih nije upisano niti jedno novorođenče iz obitelji srpske nacionalnosti.