Desna ljevica

To je da ne povjeruješ zdravim očima. Dok se južni rubovi Evrope urušavaju i propadaju – Grčka, Španjolska, Portugal, s dobrim izgledima da se i mi uskoro tome priključimo, pa je jasno da su se vjekovne podjele bogatog Sjevera i siromašnog Juga definitivno preselile u Evropu – u Hrvatskoj traje ljutita rasprava oko toga tko je ovlašten potpisati pristupni sporazum s Evropskom unijom. Ivo Josipović? Jadranka Kosor? Oboje? Tko još pored njih? Usporedba s “babom koja se češlja dok selo gori” možda je dobra, a možda uopće nije, jer nikada nismo obaviješteni o tome da li baba zna da “selo gori”. Možda dobra žena nema pojma da se to događa, pa čim sazna, odbacit će češalj i vrijedno se primiti hampera s vodom, ali u hrvatskom slučaju ne možeš, žalibože, ni u to biti siguran.

Hrvatsku babu jednostavno ne zanima što se oko nje zbiva. Evropa je ušla u najneizvjesnije desetljeće otkako se odaziva na ime Zajednice odnosno Unije, napokon se počelo, makar i stidljivo, artikulirati da je to zbog duboke strukturne krize globalnog kapitalizma, ali kod nas i dalje traje arkadijsko ozračje da se ništa izvanredno ne događa. Ovdje se i dalje čvrsto vjeruje u Evropu kao visoko razvijenu i prosperitetnu asocijaciju snažnih i nekonfliktnih ekonomija, dobro sređenih međuklasnih i međunacionalnih odnosa, s još bolje uređenim pravnim poretkom. Uostalom, i vlastito kućno dvorište sve nam više sliči, zar ne, na taj uzorni park tridesetak ubavih država, pa nas to onda lišava i dosadne obaveze da provjeravamo kakvo je stanje u tom dvorištu, kada je i iz Bruxellesa stigla, je li, ocjena da je, manje ili više, sve O.K. U takvoj situaciji politički život u zemlji naočigled se infantilizira, s prvim ozbiljnim simptomima kronične podinteligencije, za što je spomenuti spor oko potpisivanja pristupnog ugovora samo jedan od primjera.

U vrhu hrvatske politike vode se prevažne polemike oko toga je li šef opozicije trebao negdje otići (na predavanje pape Benedikta) ili nekome nešto čestitati (premijerki Kosor na zaključenju sporazuma s Bruxellesom), što ima veze s vitalnim problemima zemlje otprilike kao upaljena šibica s topljenjem polarnih kapa. Jasno, to više odgovara HDZ-u Jadranke Kosor. On je nazubljao nešto političkih poena na borbi protiv korupcije i još nešto na zaključenju pregovora s EU-om, pa unatoč jadnom stanju u zemlji, jedinoj u regiji i šire koja uporno ne pokazuje nikakve znakove oporavka od ekonomske krize, može čak s relativnim optimizmom čekati izbore koncem godine. Nasuprot tome, Milanovićev SDP postepeno, ali sigurno gubi visoku prednost pred vladajućom strankom koju su mu ankete mjesecima davale, ali nikakva pitanja u vezi s tim ta stranka sebi ne postavlja. Ona naprosto čeka da se HDZ dovoljno potroši da na socijaldemokrate dođe red da preuzmu vlast, ali ako se to i dogodi, nitko u SDP-u ne može objasniti što se time dobiva. Malo bolje uređen kapitalizam, to je, zapravo, sve što ona može ponuditi, što nimalo ne čudi, jer je potpuno u skladu s profilom desne ljevice koji je SDP dragovoljno odabrao i iz kojeg niti želi niti zna izaći.

Naravno da sama situacija diktira nešto sasvim drugo. Desne vlade koje su kao nikada preplavile Evropu, prepuštajući ljevici, hm, tko zna da li slučajno, samo krizom urušeni jug kontinenta, očito nisu u stanju naći izlaz iz nje. Sama logika stvari nalaže, dakle, da se ljevica javi nekom novom formulom koja bi to omogućila i koja bi, za prvu ruku, što je paradoks za sebe, najprije – spasila kapitalizam. Očito je, naime, da sveprisutna mantra o rigidnoj štednji ne samo što prevaljuje teret krize na radnike i općenito manje imućne, nego potkopava i glavni motor kapitalističkog rasta – potražnju i potrošnju. Pokaznu vježbu takve intervencije upravo gledamo u Grčkoj i sasvim je sigurno da ona neće dati nikakvih rezultata. Jer, umjesto u gušenju potrošnje i u drastičnom reduciranju države, izlaz je očito u strukturnim promjenama kojima bi se bitno ograničilo njegovo veličanstvo “slobodno tržište”, i uvelo “ekonomsko upravljanje” kojim bi se zaustavilo urušavanje i naizgled sasvim zdravih i jakih ekonomija.

I sada se napokon našao netko tko će citiranim riječima na to kazati. Učinili su to prije petnaestak dana pripadnici evropske mainstream ljevice, socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka okupljeni u Party of European Socialists, što je prvi znak života tih stranaka posljednjih godina. Može se to i drukčije reći. To je prvi znak da je život moguć izvan staklenika idiotske neoliberalne ideje da “nevidljiva ruka” tržišta najpravednije raspodjeljuje bogatstvo i moć, a taj znak javio se doslovce u zadnji trenutak. Naime, pripadnici lijevih evropskih stranaka argumentirano dokazuju da je baš ta ruka posijala sadašnji “ekonomski kaos” i traže da se hitno napusti pogubni liberalni recept čekanja da se tržište “samo oporavi”, a da se umjesto štednje primijeni kura intenzivnog investiranja.

Ima toga još, ali ovdje nam je važnije što je od toga upio hrvatski SDP, jer nema signala da je upio išta, kao što i nije. Doduše, prije nekoliko tjedana Zoran Milanović izgovorio je za njega posve atipičnu rečenicu da Hrvatska može postati ekonomski “mali zmaj” pod uvjetom da ne bude “prirepak Evropske unije”, što je meni osobno ulilo toliko nade da sam se dao u intenzivnu potragu za objašnjenjem što je pod tim mislio. Ali, vraga. U skladu s običajem da govori kratko ali nejasno, Milanović se nikada više nije vratio toj rečenici, pa ozbiljno sumnjam da mu se otrgla s usta protivno njegovoj volji, takoreći ispala, a nakon spomenutog sastanka socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka u Bruxellesu, u to sam još uvjereniji.

Sastanku je, naime, prisustvovao i on osobno, ali nema ni najmanjih znakova da ga se išta od rečenog primilo, čak nikada nije zucnuo ni slova da je ondje uopće bio. Je li čovjek uplašen da je uhvaćen u nečem preradikalnom ili čak nedozvoljenom? To bi se još nekako moglo razumjeti da je u Bruxellesu zaključeno nešto revolucionarno, ali nije ni blizu tome. Evropski socijaldemokrati i socijalisti ničim ne dovode u pitanje postojeći ekonomski poredak, čak ne spominju ni nikada razorniju dominaciju kapitala nad radom kao mogući uzrok velike krize kapitalizma, iako ona to očito jeste. Ukratko, to je samo trezveniji pogled na potrese koji drmaju Evropom i svijetom, koji ne ide dalje od toga da razgrće magluštinu najgorih neoliberalnih tlapnji, među kojima sada počinje posebno kočoperno paradirati ona da je izlaz iz krize liberalizma – u više liberalizma. Čak bi se moglo reći da su se stranke ljevice okupile valjda najviše zato da preduhitre grčku, španjolsku i druge “ulice” da uvedu nove evropske standarde socijalne politike, jer poslije toga na te stranke nitko više ne bi htio ni “nasloniti bicikl”.

Pa ipak, sve je to izgleda bilo previše Milanoviću, pa je izvještaj s važnog sastanka evropske ljevice donio u “Globusu” Robert Perišić, koji je sam po sebi zanimljiva priča. Čovjek je, kao što se zna, književnik i književni kritičar, i to dovoljno dobar da mu ne treba ulaziti još i u ove teme, ali on to već godinama radi u tekstovima u kojima trijebi doktrinarne zablude suvremenog neoliberalizma, uključujući glavnu, da njemu “nema alternative”. Evo, alternative ipak ima, zaključuje možda malo preoptimistično s briselskog skupa, iako i njemu ide na nerve ono što sam ovdje nazvao desnom ljevicom. Kako i ne bi kada sa šačicom entuzijasta mora obavljati njen posao, jer ona od njega bježi kao od kuge.