Iza otvorenih vrata

Performans “Procjep” Dušice Dražić u sklopu zagrebačkog UrbanFestivala

Neprestano naglašavamo kako je nova umjetnost vrlo često posvećena liječenju socijalnih rana i potpori onih koji su od tih rana već iznemogli. Značajan primjer takvog angažmana je beogradska vizualna umjetnica Dušica Dražić, koja je sa svojim performansom potkraj lipnja gostovala na UrbanFestivalu u Zagrebu. Performans pod nazivom “Procjep” sastojao se u tome što je umjetnica tjedan dana živjela u unajmljenom stanu u središtu grada: stanu su odstranjena ulazna vrata, pa je u bilo koje doba dana i noći mogao ući tko god je htio. U stan se moglo ući i u njemu boraviti i onda kad bi Dušica Dražić otišla prošetati ili popiti kavu.

Ideja života bez ulaznih vrata otvara mnoge teme, a jedna od njih je ključna: strah od izloženosti. Beogradska umjetnica u zagrebačkom stanu propituje misao o slobodi koja ruši ograde, pa se, umjesto straha, javlja možda naivna, ali zasigurno okrepljujuća nada da postoji povjerenje koje povezuje ljude.

Političke konotacije

Ona se hrabro upustila u avanturu, živjela je danima i noćima bez ulaznih vrata, želeći istražiti “grešku u pozitivnom smislu”, odnosno mogućnost suživota s nepoznatim ljudima. Umjetnica kaže: “Na ovim se prostorima neprestano sukobljavalo javno i individualno, a u sferi stanovanja ideja kolektivnog obično je kucala na vrata svakoj privatnosti. Ono što mene zanima jest suodnos u trenutku slobode, koji preispituje odgovornost prema sebi i drugima.”

Posjetitelji su obično dolazili noću. Jedni su navraćali nakon večernjeg provoda, drugi zbog znatiželje, a mnogi zato jer su željeli razgovarati. “Nije bio prisutan samo moj strah koga ću sresti, nego i u mojih posjetilaca, što će mi oni ispričati. Preispitivanje je bilo obostrano.”

Ta tiha i nevidljiva simbioza koja se stvarala korak po korak između Dušice i njenih novih poznanika najvredniji je dio njezina rada. Jer, kako kaže, oni su joj povjerili mnoge detalje iz svog privatnog i intimnog života, u kojem je često bilo više ogorčenja nego razumijevanja.

Pritom ljubavni jadi uopće nisu bili na prvom mjestu. Većina mladića i djevojaka pričala je o sukobima s roditeljima, s čijim se (političkim) stavovima nikako ne mogu složiti. Tako je ovaj performans, paradoksalno, dobio političku konotaciju, a da toga autorica uopće nije morala biti svjesna: u gradu u kojem su početkom devedesetih desetine ljudi izbačene iz stanova samo zbog “krivog” imena i prezimena, 20 godina kasnije pojavljuje se umjetnica iz Beograda koja skida ulazna vrata i sluša što mladi pričaju o svojim desničarski nastrojenim roditeljima.

Ipak, Dušica Dražić ne traži političke napetosti nego “rupe u gradu” i zavučena mjesta, svjesna fizičke i duhovne devastacije takvih prostora koje pokušava oživjeti na svoj specifičan način. “Moji se radovi temelje na propitivanju pozitivnih potencijala u budućnosti, a ne na kritičkom odnosu prema prošlosti”, kaže.

Performans “Procjep” i njeni drugi radovi – dok traju – pokušaj su stvaranja kratkotrajne utopije i neke vrste paralelne stvarnosti: nakraju, ona i njezini novi prijatelji moraju se vratiti u realnost onakvu kakva jest. Ipak, je li njena umjetnost bez ulaznih vrata samo romantična umjetnička izmaglica? Nije, zato jer autorica, u najmanju ruku, ostavlja mogućnost da se o svemu razmisli i pokuša ponovno, na nekom drugom mjestu. Kako je najavila, Dušica Dražić ostavit će UrbanFestivalu neku vrstu dnevnika, koji neće biti samo zapis o povjerljivim razgovorima u tri ujutro nego, recimo to tako, mali znak pokraj puta za neku sličnu akciju.

Idoli i šnenokle

Dušica Dražić ne tretira svoje radove kao završene vizualne statue s naročito angažiranom porukom. Ona nije umjetnica s aurom nego tek jedna od naših suputnica: ona hoda svijetom, uređuje zapuštene kutove grada, spava na neuglednim mjestima i ostavlja dnevnike i fotografije iza sebe. U Beogradu, na lanjskom Oktobarskom salonu, ušla je u zgradu Vojne akademije, devastiranu za i nakon bombardiranja NATO-a, te od korova niknulog na krovu i zidovima zasadila u unutrašnjosti zgrade “zimsku baštu”.

Umjetnicu sam u njezinom privremenom domu bez vrata posjetio sredinom i potkraj performansa. Razgovarali smo o zagrebačkoj tržnici Dolac i beogradskoj Kalenića pijaci, kao i mladićima koji su joj za posjeta svirali pjesmu Idola. Ponudila me odličnim šnenoklama koje je sama pripremila: čini mi se da su to prve šnenokle koje sam pojeo od početka posljednjih ratova…