Malthus stanuje u Hrvatskoj

U tišini, bez posmrtnih zvona i nadgrobnih govora, ovih se dana počinje sahranjivati mirovinska reforma, koja je prije devet godina uvedena uz barnumsku reklamu banaka i samohvalu političara kako je riječ o najvećem pothvatu otkada je nastala samostalna Hrvatska. Bit reforme bila je, naravno, privatizacija, a njen zagovornik i “vlasnik licence” Svjetska banka. Sada, međutim, čak 120.000 umirovljenika dobiva pravo da se iz privatnog vrati u zagrljaj države, odnosno iz svijeta suvremenih financija natrag u, kako se tvrdilo, preživjeli i neodrživi sistem međugeneracijske solidarnosti. Taj povratak u bolju prošlost zasad je omogućen samo onima koji su u godini 2002. imali više od 40 godina, pa su se dobrovoljno odlučili za novi sustav, zaveden šarenim oglasima po novinama i obilatom svirkom na televiziji i radiju. Ali kada je došao njihov dan D, dakle vrijeme za umirovljenje, umjesto većih najčešće su dobili manje penzije. I to znatno manje. U jednom slučaju poznatom ovom autoru, na primjer, za cijelu trećinu.

Pinochet bio prvi

Mirovinska reforma o kojoj je riječ provedena je prvo u Čileu pod diktaturom generala Pinocheta, a poslije pada berlinskog zida postala je dio neoliberalnog ekonomskog modela, koji je Svjetska banka propisivala svim tranzicijskim zemljama. Postojeći sustav mora, navodno, otići u ropotarnicu povijesti jer se svijet suočio sa starenjem stanovništva, pa sve manje zaposlenih više ne može izdržavati sve više umirovljenika. Naveliko se talambasalo i još uvijek se talambasa kako je bilo nekada, a kako je sada. Nekada četvero, pa i šestero zaposlenih na jednog umirovljenika, a sada u drastičnim slučajevima (kakav je Hrvatska) samo dvoje.

U svoj toj halabuci možda zaista nije bilo lako prepoznati da je zapravo riječ o novoj varijanti stare Malthusove teze, po kojoj stanovništvo raste brže od proizvodnje hrane, pa neizbježno nastupa vrijeme velike gladi. Sada se, po istoj logici, tvrdi da broj umirovljenika raste brže od sredstava kojima bi se oni prehranili. Ali tko je bio Malthus i na čemu je temeljio svoju tvrdnju?

Thomas Robert Malthus bio je svećenik, koji se bavio ekonomijom i matematikom. To dvoje bilo je očito eksplozivna kombinacija, koja ga je dovela do zaključka da sredstva za život rastu aritmetičkom, a stanovništvo geometrijskom progresijom. Dakle, neusporedivo brže. Kao rješenje, on je preporučio pogoršavanje uvjeta života, kako bi se povećala smrtnost u siromašnijem dijelu populacije. On je pisao: “(…) trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su u zabludi, jer misle da su čovječanstvu učinili uslugu projektima za potpuno eliminiranje određenih bolesti.” Citat je iz njegovog eseja “Principle of Population”, objavljenog godine 1798.

Danas je potpuno jasno da Malthus nije bio u pravu. Ali u čemu je pogriješio? U tome što nije uzeo u obzir tehnološki razvoj i rast produktivnosti. Danas za proizvodnju kilograma pšenice radniku na poljima treba tisuću puta manje vremena nego u Malthusovo doba. Tada je, međutim, tek je započinjao brzi razvoj tehnologije, koji je omogućio privredni rast kojeg stoljećima prije jedva da je bilo. To, naravno, ne opravdava njegove savjete tadašnjim vlastodršcima, iako su i oni bili u duhu vremena. Simptomatično je, međutim, da se danas ne ponavlja samo Malthusova greška, već i njegovi savjeti, zamotani u šareni staniol i zavezani svilenim vrpcama.

Slovenija i Češka nisu nasjele

Sama činjenica da autori mirovinske reforme u svojim računicama zanemaruju isto što i Malthus, s današnjim saznanjima više nije pogreška, već trik kojim se opravdava još jedna preraspodjela na štetu malih ljudi, a u korist krupnog kapitala. Ne treba, ipak, odbaciti ni mogućnost da su im mnogi ljudi iskreno povjerovali. Bilo je to vrijeme uspona neoliberalne ekonomije, kada se još sve činilo mogućim. Dogma kako se sve mora privatizirati imala je najbolju prođu u tranzicijskim zemljama, dok su se u starim europskim kapitalističkim zemljama privatna mirovinska osiguranja osnivala samo kao dobrovoljna alternativa ili kao dodatak mirovini za bolje stojeći dio populacije. Od tranzicijskih zemalja, privatizaciju mirovinskog sustava odbile su Slovenija i Češka, s druge strane, reformatori iz Svjetske banke nigdje nisu pronašli tako dobre i voljne suradnike kao u Hrvatskoj.

Za to postoji razlog, za koji su najmanje bili krivi oni koji su godine 2002. prihvatili reformu kao spasonosno rješenje. Broj umirovljenika povećan je sa 600.000 na milijun, a broj osiguranika koji plaćaju doprinose istovremeno je smanjen s dva na 1,4 milijuna. Zna se kako je i zašto do toga došlo. Starenje populacije nije s tim imalo nikakve veze. Posljedica je smanjenje prosječne mirovine na malo više od 40 posto prosječne plaće. Zato je čudotvorno rješenje Svjetske banke, zapravo svojevrsni financijski inženjering, objeručke prihvaćeno. Pravo rješenje, povećanje broja zaposlenih, za ondašnju, kao i za sadašnju vlast, bio je nerješiv problem. Kvadratura kruga.

Za Hrvatsku je reforma bila privlačna iz još jednog važnog razloga: ona je onemogućavala državne zloupotrebe mirovinskog novca, odnosno feudalno dijeljenje mirovina po zaslugama. To je došlo tako daleko, da je masa beneficiranih mirovina postala veća od mase normalnih, odnosno stečenih radom. Za ljude koji su izgubili vjeru u mogućnost uspostavljanja poštene države i to je govorilo u prilog reformi.

Što se prešućivalo

Kako se pokazalo, njen pravi cilj bio je zadovoljavanje interesa kapitala, a ne briga o umirovljenicima. U tranzicijskim zemljama, a najradikalnije u Hrvatskoj, globalizacija je prvo omogućila da inozemni krupni kapital preuzme domaće banke, a onda je mirovinskom reformom u njih prebačen velik novac. Ljudima je rečeno da će im penzije biti veće, jer će banke (fondovi u njihovom vlasništvu) sigurno i trajno zarađivati na burzi. U poplavi reklama udarna je riječ bila – sigurnost. Namjerno i, moglo bi se reći, podmuklo prešućivalo se da se na burzi dobiva, ali i gubi. Obične, male ljude pretvorilo se u kockare, pri čemu im je kao ulog služila njihova budućnost. Kockali su se svojom golom egzistencijom u starosti. Točnije, u njihovo ime kockali su se fondovi (banke), koji su jedini sigurno zarađivali. Najvažniji izvor te zarade bio je proračun. Fondovi su morali 70 posto sredstava uložiti u državne obveznice, kako bi bilo novca za mirovine koje se isplaćuju na stari način. Obveznice, naravno, nose kamatu, koju bankama plaća proračun i to zapravo na vlastita sredstva. Točnije, na novac ubran zakonski propisanim doprinosom, a onda prebačen u privatne ruke.

Da je riječ o još jednoj prijevari moglo se znati na samom početku reforme, još 2002, a da je car gol pokazalo se već pet godina poslije, na samom početku krize. Nije naša Vlada prva nanjušila opasnost. Slovaci su već proveli to što se kod nas tek sprema. I tako je neizvjesno koliko će duboko kriza potresti hrvatsko društvo, odnosno kakve će socijalne i političke posljedice imati. U svakom slučaju, uz neizbježni udar na živote velikog broja ljudi, ne treba nam još i slom mirovinske reforme. Zato je bolje preduhitriti krizu, odnosno barem imati alibi. Mi smo vam nudili da se vratite u prvi stup…