Duh na bedemima

Pravna država Hrvatska na dobrom je putu da se uvali u suštu negaciju vlastite službene opstojnosti, u kontekstu pristupanja famoznome kontinentalnom savezu država. A takvo formalno utapanje do neprepoznatljivosti nove članice EU-a, iz arsenala bauka kakvima nas desničari godinama rado plaše, imalo bi se dogoditi zbog protuustavnog sukoba okolnosti za provedbu rezultata parlamentarnih izbora i referenduma o pristupanju Uniji.

Oni bi se, prema sadašnjim planovima, trebali održati unutar pretijesnog roka od oko mjesec dana razmaka, zahvaljujući specifičnom interesu HDZ-a u njegovu očajničkom pokušaju da zadrži vlast.

Spajanje efekata

I opozicija, međutim, uslijed standardne trgovine po svim razinama, pristala je na takav aranžman koji regulira Deklaracija o pristupanju Hrvatske EU-u: referendum na kojem to pitanje tretiraju građani, mora se održati najkasnije 30 dana od potpisivanja pristupnog ugovora, zakazanog za 9. prosinca. Sabor koji će sazvati referendum, pak, neće se dotada stići na vrijeme konstituirati u novom sazivu po izborima najavljenim za 4. prosinca. Stoga će naša politička elita zacijelo pribjeći manjem zlu te, kako se ne bi kršio sam ustav, nanovo prekrojiti nesretnu deklaraciju.

Jasno, sve se moglo izvesti kudikamo elegantnije, s izborima i referendumom razmaknutima više mjeseci, a nadasve s referendumom koji bi se održao prije potpisivanja pristupnog ugovora. U tome slučaju građanska volja ne bi bila tek zamišljeni garnirung uz prethodnu demonstraciju vlastodržačke samoživosti, nego bi se uvažila pretpostavka da narod o pojedinim bogomdanim, čini se, datostima, eventualno ima posve suprotno stajalište. Ali, to bi također osujetilo jedan neprocjenjivi marketinški trik HDZ-a: Jadranki Kosor vjerojatno bi izmaknula čast da baš ona u naše ime potpiše taj povijesni dokument.

Radi se, dakle, isključivo o spajanju dvaju efekata, izbornog i referendumskog, ili o dvjema kampanjama o istom trošku i – tu nastaje ključni problem – za istu korist. Druga od te dvije kampanje, europsko-unijska, morala bi suštinski biti nadstranačkog karaktera; apstrahirajmo načas samu EU te kroničnu dilemu o (ne)poželjnosti ulaska u nju. HDZ tako prisvaja potencijalno javno dobro, što nije ništa doli još jedna njegova grandiozna privatizacijska pljačka, ma koliko to zvučalo uobičajeno i neuzbudljivo.

Uzurpacija države

– S takvom katastrofom od procedure, Hrvatska bi mogla ući u EU na posve nakaradan način – mišljenja je Goran Čular, politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

– Nema sumnje da je to posljedica forsiranja stranačkog i osobnog interesa subjekata koji trenutno drže vlast u ovoj zemlji. Jako su se zapetljali u nastojanju da što je moguće više međusobno približe dva pristupanja glasačkim kutijama, a i da se osigura pozicija namjerenog potpisnika, odnosno potpisnice pristupnog ugovora – rekao nam je Čular.

Od sadržaja Hrvatskog članstva u EU-u, kao i od naravi same EU, tako se još jednom pokazuje važnijim privatni interes određenog centra moći. To nije novost, rekosmo, ali na takve momente svejedno treba upirati prstom, kad se već ne odlučujemo uprijeti nekim čvršćim argumentom, nečim što nam nudi historijsko iskustvo, pa bila to šaka ili duga cijev.

Atributi države u praktičnoj primjeni ionako su odavno uzurpirani te odnarođeni, pa niti od čitave te igre zavođenja s EU-om ne treba očekivati bitno drukčije odnose. Poput tipskog lika s funkcijom naročitoga dramaturškog zaplitanja radnje, međutim, na scenu se u novom svjetlu svoje karizmatične aure prije nekoliko dana vratio Ivo Sanader. Točnije kazano, Europska unija u obličju zainteresiranih Austrije i Njemačke, naizmjeničnih titulara inkriminirane Hypo banke, povratila ga je na mjesto zločina gdje, kako vidimo, prisvajanje javnih vrijednosti u pojedinim standardnim, a krucijalnim vidovima, i dalje nesmetano traje. Nažalost, moguće suđenje bivšem nam premijeru nipošto se neće totalno zahuktati usred tempirane božićne idile s EU-om; ipak Sanader više ne figurira kao ceremonijal-meštar u toj priči.

Ali, da ima prostora za iznaći vlastito bitno mjesto, ima. Drugi dan poslije njegova povratka u Hrvatsku, Sanaderovi odvjetnici su prilikom posjete svom štićeniku u remetinečkom istražnom pritvoru jasno poručili svima da on ne kani sam plaćati ceh za ono što je onomad naručio i konzumirao u neupitnome širem društvu vlade i vrha HDZ-a. S druge strane, njegovi donedavni kompanjoni nisu zasad raspoloženi da ga provociraju, bar ne do izbora; vidjelo se to i po benevolentnom pripuštanju trećepozivca Ive Banca da Sanaderu naklonim pristupom na javnoj televiziji ovjeri njegov povratak.

Partitokracija i klijentelizam

Sociolog Dražen Lalić drži kako će istina o tome da ukradeni javni novac nije završio jedino na privatnim računima Ive Sanadera, nego i u korist HDZ-ovih predizbornih kampanja, prije ili kasnije definitivno biti dokazana.

– Tragova je previše, samo je pitanje kad će to službeno izaći na vidjelo. HDZ je sada razapet između teze da se očistio od kvarnih pojedinaca i teze da je u pljačku bila uključena sama stranka kao takva. Na izborima, o ishodu te napetosti odlučivat će onaj tko bude izrazitije nametnuo javnosti ono tumačenje koje mu više odgovara – kaže Lalić za “Novosti”.

Konačno, triangulacija s rečenim uporištima od izbora do referenduma i zacrtanim uzimanjem mjere Ivi Sanaderu nije slučajna. Hrvatsko približavanje Uniji jest umnogome bio njegov specifični politički hod, a sudski proces nad tim specifikumom u simboličkom je smislu i suđenje europsko-unijskoj dominantnoj partitokraciji i klijentelizmu, dvjema facetama mnogostranog privatnog interesa kao okosnici kapitalističkog sistema. Nije slučajno, dakle, što se već oplakani Sanader poput nekoga pervertiranog duha Hamletovog oca baš sada ponovno pojavio na bedemima dvorca.

Sasvim je drugi par lisičina pod rukavima to hoćemo li mi – mi kao društvo – znati prepoznati tu simboliku, jer od simboličkog se sve skupa možda i neće odmaknuti. Znakovi nam kazuju dovoljno, konstelacija svih orijentira u biti je nedvosmislena, a ostalo je zavisno od poduzetništva, ovaj put javnog.

Naspram njega, sve je jasnije, i to ne samo po odjecima s rubova carstva, stoji EU gdje pojave kao što su Ivo Sanader i Jadranka Kosor zapravo predstavljaju tek malčice neumjereni akcent ukupnog sustava.