Tomislav Žigmanov, pjesnik, publicist i profesor

Tomislav Žigmanov, vojvođanski profesor i pjesnik, politički je angažiran u borbi za ravnopravan status Hrvata u Vojvodini. Osim politike vladajućih krugova u Srbiji, Žigmanov često kritizira i odnos vladajućih krugova u Hrvatskoj prema Hrvatima u Srbiji.

Koje su sličnosti i razlike između manjinskih prava Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji odnosno Vojvodini? Koliko na razlike u pravima pojedinaca i manjinskih kolektiva utiče ratno nasljeđe iz 1990-ih godina?

– Razlika je podosta. Prvo, Hrvati u Vojvodini nisu bili dionici, bez obzira na probleme s kojima su se suočavali, vojne pobune u državi u kojoj žive niti su nekritički i nesamostalno slijedili političke diktate iz Zagreba. Drugo, srpsko pitanje u Hrvatskoj ima daleko veću specifičnu težinu – ono je slično albanskom u Srbiji. Treće, Hrvatska je u pravnom smislu, kada je u pitanju regulacija manjinskih prava i politika financiranja istih, izgrađenija i ima razvijeniju vladavinu prava. I četvrto, Srbi u Hrvatskoj imaju snažniju elitu koja može kvalitetnije artikulirati svoje interese, a iza sebe imaju i državu Srbiju koja ima daleko veći senzibilitet za Srbe, kako se to ovdje kaže, u “rasejanju” negoli je to slučaj s Hrvatskom. Sličnosti, pak, nalazim u najmanje dvije ravni – prvo, kao manjine koje su to postale nakon raspada bivše zajedničke države imaju određenih problema na planu ostvarivanja svojih prava, i drugo, svoja zalaganja ostvaruju u društvenim okruženjima koja im nisu naklonjena.

Kada je, pak, u pitanju ratno nasljeđe, već sam naznačio da jedan dio Srba u Hrvatskoj ima teret izravnog sudjelovanja u vojnoj pobuni, to jest agresiji Srbije na Hrvatsku, na temelju čega se onda i generira određena vrsta problema – od procesuiranja onih koji su počinili zločine, pa do pitanja povratka. U slučaju, pak, hrvatske manjine u Vojvodini tako što ne postoji. No to ne znači da se preko njezina, još uvijek nepovoljna društvena položaja, ne prelamaju ukupni nerazriješeni problemi u hrvatsko-srpskim odnosima. Napomenuo bih ovdje važnu činjenicu – nitko se od oko 40 tisuća protjeranih Hrvata iz Vojvodine tijekom 90-ih nije vratio u svoje domove niti se to pitanje na agendi srpsko-hrvatskih odnosa pominje kao problem.

Umjetna podjela Hrvata u Vojvodini

Da li na to utječu brojnost i raniji položaj manjina? U Hrvatskoj su Srbi najbrojnija manjina, a do 1990. su bili konstitutivni narod, dok Hrvati u Srbiji nisu najbrojnija manjina, a do 1990-ih nisu izričito spomenuti kao konstitutivni narod u Srbiji.

– Glede broja, naravno! Za razliku od vojvođanskih Hrvata, zbog broja, Srbi u Hrvatskoj mogu biti u političkom smislu posve zanimljiv partner, čega je ponajbolji dokaz da je u posljednjih osam godina u Hrvatskoj na vlasti hrvatsko-srpska koalicija. Tomu dakako pogoduju i, za manjine, senzitivnija izborna pravila u Hrvatskoj. Što se, pak, tiče ranijeg položaja, on je efemeran, ukoliko bi se zanemarili benefiti koje su od socijalizma imali Srbi u Hrvatskoj, napose u dijelu partijske i infrastrukture vezane uz gospodarstvo te saveznu vlast.

Koliko bi različite teritorijalne organizacije mogle otežavati uspoređivanje prava obiju manjina i njihovih pripadnika?

– U mnogome! Recimo, kroz sustav manjinskih samouprava i teritorijalnoga ustroja države, srpska zajednica u Hrvatskoj je u daleko povoljnijem položaju kada je u pitanju ostvarivanje prava na lokalnoj i regionalnoj razini, što se često jasno ne vidi zbog prevage određenih pozitivnih pokazatelja koji postoje u AP Vojvodini. No, tomu se može doskočiti ukoliko se pogledaju financijska sredstva koja im stoje na raspolaganju! Srbi u Hrvatskoj su i glede toga u boljem položaju. Treba imati u vidu još jednu, horizontalnu dimenziju promatranja problema: kada je riječ o djelovanju na vjerskome planu, položaj Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj je također neusporedivo bolji. Uzmite, recimo, omjer u vraćanju crkvene imovine – Katoličkoj crkvi u Srbiji nije vraćena ni desetina imovine u odnosu na SPC u Hrvatskoj.

Što onda po vašem mišljenju Srbi u Hrvatskoj imaju, a Hrvati u Vojvodini nemaju?

– Pravno bolju regulativu, sređeniju državu u kojoj žive, državu matičnog naroda koja ima razvijenu politiku pomoći Srbima u Hrvatskoj i, ne najmanje važno, snažniju intelektualnu elitu koja može kvalitetnije, kao što sam već rekao, raditi na artikuliranju interesa svoje zajednice. Ovim ne tvrdim, naravno, da Srbi u Hrvatskoj nemaju problema. Naprotiv, ali se oni razlikuju od onih koje imaju Hrvati u Vojvodini, koji se suočavaju s pravnom neizgrađenošću manjinskog zakonodavstva, snažnim simulativnim nanosima kada je riječ o primjeni, te hrvatskom državom koja nije previše zainteresirana za njihov položaj.

Nema udžbenika na hrvatskom jeziku

Koliko su Hrvati u Vojvodini jedinstveni i postoje li među njima neke suprotnosti?

– Naravno da nesuglasja postoje po različitim kriterijima i tu ne vidim nikakav problem! Jer, to su posve normalne konstelacije u suvremenim zajednicama. No, drugo je pitanje kako se te razlike i suprotnosti razrješuju. Iskustva razvijenih demokracija kazuju kako one trebaju imati svoje izgrađene institucionalne okvire za vođenje dijaloga te da se u njih država ne smije miješati, što nije slučaj s Hrvatima u Vojvodini. Naime, istrajavanjem na elektorskom načinu biranja manjinskog samoupravnog tijela, država je svjesno zapriječila demokratski razvoj unutar manjinskih zajednica. Odsustvom, pak, pravične regulacije političke reprezentacije u tijelima vlasti, otvara se prostor za paternalistički odnos, što sada imamo na djelu. Dodatni je problem što nositelj zastupničkog mandata u Srbiji nije pojedinac nego politička stranka, a hrvatska je stranka – Demokratski savez Hrvata u Vojvodini – bila dio izborne liste koju je predvodila Demokratska stranka, koja onda raspolaže pravom nad zastupničkim mandatom člana DSHV-a u Skupštini Srbije. S druge strane, valja znati da Srbija od konca 80-ih godina 20. stoljeća aktivno radi na umjetnoj podjeli Hrvata u Vojvodini tako što od subetničkih elemenata hrvatskog naroda, prije svega Bunjevaca, proizvodi zaseban narod, čiji je, pak, osnovni ideologijski temelj antihrvatstvo.

Srpski učenici u Hrvatskoj uče kako su njihovi roditelji tokom 1990-ih izvršili agresiju na Hrvatsku i okupirali neke njezine dijelove. Što o ratovima 1941-1945. i 1991-1995. uče hrvatski učenici u Srbiji? Kakva je uopće situacija s udžbenicima na hrvatskom jeziku za vojvođanske Hrvate i tko je za to odgovoran?

– Sve do prije dva tjedna, gotovo do konca prvog polugođa, djeca koja pohađaju nastavu na hrvatskom u Srbiji nisu imala nikakve udžbenike, pa nisu ni imala iz čega učiti. I dok predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj ukazuju na određene probleme glede nastavnih sadržaja, Hrvati u Vojvodini se u isto vrijeme bore za dobivanje udžbenika. To je posljedica činjenice što Srbija, premda već osam godina postoji obrazovanje na hrvatskome, nije proizvela niti jedan udžbenik na hrvatskom jeziku. U udžbenicima, pak, koji postoje na srpskom za razdoblje Drugog svjetskog rata, Hrvati su izjednačeni s ustašama, oni su vjekovječni neprijatelji Srba, a za drugo razdoblje uvriježeno je tumačenje da je raspad SFRJ i osamostaljenje Hrvatske vezano uz nezavršene procese naznačenih događaja iz tog rata te da je agresija na Hrvatsku bila legitimna, a skončala je novim srpskim stradanjima i seobama.

Manjine u Hrvatskoj Vojvodinu uzimaju kao primjer dobre zastupljenosti manjina u elektronskim medijima, gdje imaju i redakcije na svojim jezicima. Zbog čega je hrvatska manjina izuzetak, tko je za to kriv i da li se stanje poboljšalo?

– To je nasljedstvo socijalizma i vrijedi za sljedeće manjine: Mađare, Slovake, Rumunje i Rusine u Vojvodini. Hrvati su manjinom postali raspadom SFRJ, a u proces ostvarivanja manjinskih prava unutar institucija sustava države ušli su tek nakon 2002. godine. Pri tomu su najveći problemi bili vezani uz nejasnoće glede toga kako se neko manjinsko pravo treba i može početi realizirati. I dok su “stare” manjine svoje institucionalne okvire iz socijalizma samo prilagođavale novim pravnim okvirima i standardima koje donosi demokratizacija, Hrvatima u Vojvodini nikada nije jasno i nedvosmisleno bilo doznačeno, barem kada je riječ o elektroničkim medijima na pokrajinskoj razini, što bi trebali činiti. To iskustvo nemaju Bunjevci kada je u pitanju njihova radijska emisija na Radio Novom Sadu – svi elementi sustava od struke, preko struktura zaostalog Miloševićevog režima, do financijskog aspekta bili su uključeni u taj uradak. Ne bih htio biti paranoikom, ali se ne mogu oteti dojmu da su mnogi elementi istog tog sustava bili angažirani da se to kod Hrvata ne dogodi.

Kako komentirate rezultate predsjedničkih izbora u Hrvatskoj i što očekujete od budućeg predsjednika?

– Sve vrijeme Hrvatska je očitovala svu raznolikost, nesporazume i napetosti koje postoje unutar političkoga polja, javnosti i biračkoga tijela. Važno je da je sve okončano na jedan demokraciji primjeren način te da je novi hrvatski predsjednik dobio jedno ipak respektabilno povjerenje. Ono što može brinuti jest relativno mali postotak izašlih birača u oba kruga, što je posljedica, čini se, stanovite razočaranosti hrvatskih građana u politiku. Hrvati u Vojvodini koji imaju hrvatsko državljanstvo, prije svega zbog straha ili uvjerenja da ne treba glasovati za vlast u državi u kojoj se ne plaća porez, tradicionalno u malom postotku izlaze na izbore u Hrvatskoj. No, oni koji su izašli glasovali su slično kao i glasači u Hrvatskoj. Što se, pak, tiče pitanja očekivanja ovdašnjih Hrvata od Ive Josipovića, mislim da bi se ono moglo svesti na dvoje – čvršće profiliranje hrvatske vanjske politike spram vojvođanskih Hrvata i jasno uračunavanje njihovih potreba i interesa kada je u pitanju odnos Hrvatske spram Srbije. To, sa svoje strane, pretpostavlja da se s njima počne ostvarivati istinski dijalog, a ne tek previđanje, paternalizam i nekompetencija, koji u posljednjih nekoliko godina dominiraju! Dakle, ništa previše – samo ono što Srbija trenutačno već ima spram srpske zajednice u Hrvatskoj.