Više je manje

Sitno! – mogu uzviknuti Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata. “Sitnoooo!” odjeknut će kao eho odgovor Dragana Čovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH i Bože Ljubića, isto tako predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, ali one što uz tri slova skraćenice ima i četiri broja: 1990. I stvarno, Bosna i Hercegovina broji “sitno”, još koja sedmica i eto punih tri stotine dana od izbora, a država nema svoju vladu – Vijeće ministara, kako se to čega nema tačno zove.

Naravno, BiH je u ozbiljnoj krizi, kao što bi bila svaka druga zemlja u kojoj skoro punih deset mjeseci nije bilo dovoljno da se izabere premijer i potvrdi sastav njegova kabineta. Tolika je to kriza da je na posljednjoj sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH – da, stvarno se tako zove: Parlamentarna skupština – 22. tačka dnevnog reda bio izbor mandatara Vijeća ministara.

Prosta i entitetska većina

Slavo Kukić, polovinom juna predložen od članova Predsjedništva BiH za prvog ministra – na tajnom glasanju dobio je dva od tri moguća glasa “kolektivnog šefa države”, dakle one SDP-ovog Željka Komšića i SDA-ovog Bakira Izetbegovića, dok je Nebojša Radmanović iz SNSD-a bio protiv – tvrdio je nekoliko dana uoči zasjedanja Parlamentarne skupštine da ima prostu ali ne i entitetsku većinu. I tako je bilo: 17 zastupnika je glasalo za, a 16 protiv njega. Kako je u Bosni veće ponekad manje, on, kandidat SDP-a BiH, nije izabran. Za mandat mu je, naime, trebala dvotrećinska podrška iz oba bh. entiteta, a dobio ju je iz samo jednog – Federacije. Svih 11 poslanika iz Republike Srpske, te oni iz oba HDZ-a, uz preživjele članove spektakularno propale Stranke za BiH Harisa Silajdžića, bilo je protiv imenovanja univerzitetskog profesora iz Mostara za šefa vlade.

Kada je Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa i umalo član Predsjedništva BiH iz RS-a, u rano proljeće ove godine rekao kako Bosna do ljeta neće imati Vijeće ministara, činilo se kako njegovom pesimizmu nema granica. Ivanić je, međutim, potvrdio kako su u BiH-u i neumjereni pesimisti – optimisti. Neće, osim ako se čudo ne desi, BiH vladu dobiti prije jeseni, ako i tada. Politička klima i odnosi snaga su, zapravo, takvi da uopće nije nemoguće da Nikola Špirić ostane u tehničkom mandatu do prirodne smrti: svoje ili BiH.

Niko u ovom trenutku u Sarajevu nema pojma šta treba i zašto raditi. “Ne može se ova situacija riješiti bez dogovora stranačkih lidera. Uzalud je tu prozivati Predsjedništvo, kad nam, evo ovako, pošalju tri kandidata, kao što su to do sad uradili. A onda se žale na Predsjedništvo. Ne može Predsjedništvo više od ovoga uraditi”, rekao je Bakir Izetbegović, komentirajući obavezu Predsjedništva da do kraja ove sedmice predloži novog mandatara. “Jedino što znamo je da moramo glasati tajno. Ono što je logično – nema svrhe zvati ponovo političke partije na konsultacije”, dodao je Nebojša Radmanović.

Ni Clintonu ne bi bilo lako

No, sve da Predsjedništvo predloži Billa Clintona za prvog bosanskog ministra, i on će, kao Kukić, imati prostu ali ne i entitetsku većinu. Te, po dvije trećine glasova iz oba bh. entiteta jednostavno ne može imati niko. Osim ako SDP BiH ne popusti HDZ-u i Dodiku, odnosno Dodik SDP-u i SDA-u. Slavo Kukić, nesuđeni predsjednik Vijeća ministara, u cijeloj toj priči ispao je žrtva Ustava, spleta okolnosti i antagonizma dvojice navodno socijaldemokratskih lidera, Lagumdžije i Dodika. Ustav BiH, naime, predviđa rotaciju na mjestu premijera po etničkom principu, ali i opciju da mandatara kandidira stranka sa najvećim brojem glasova osvojenim u obje izborne jedinice. Vodeći se za tim, Lagumdžijin SDP – kao izborni pobjednik – je predložio Hrvata Slavu Kukića, kojem zbog članstva u SDP-u oba HDZ-a i SNSD osporavaju legitimitet. Za njih, jedini mogući kandidat je onaj kojeg će delegirati dva HDZ-a – dakle Borjana Krišto – dok SNSD ima svoje zahtjeve. “Mi isključivo tražimo mjesto ministra vanjskih poslova, a o ostalom se možemo dogovoriti. Ako neko želi Vijeće ministara BiH – može ga imati za 72 sata, a ako neko želi ‘praviti šegu’, kao što to rade sarajevski političari, može nastaviti”, rekao je Dodik.

Etnički ključ je u BiH-u – ne računamo li saziv prvog Vijeća ministara u kojem su se premijeri, Haris Silajdžić i Boro Bosić iz SDS-a smjenjivali svakih pola sata – funkcionirao prema džentlmenskom dogovoru nacionalnih lidera o neformalnoj, ali postojećoj trodjelnoj BiH. Odnosno, nacionalni pokreti bi pravili ustupke drugima ili trećima, da bi im bilo jednako uzvraćeno. Ta Bosna bila je, zapravo, unija tri privatizirane, kleptokratske, dubinski fašizirane državice, koju je održavala ravnoteža interesa.

Zlatko Lagumdžija je pokušao izaći iz tog okvira, ali tako da nije jasno je li negdje izgubio razum ili se namjerno nerazumno ponaša: činjenica jeste da je SDP pobijedio na posljednjim izborima, ali je i činjenica da je više od pola Hrvata glasalo za jedan od dva HDZ-a, te da se bez njih i, naravno, koalicije SNSD – SDS iz RS-a ne može formirati Vijeće ministara.

Hibernacija

Nakon što je već u Federaciji zaobišao i jedan i drugi HDZ, te silajdžićevskim jezikom najavio ukidanje RS-a, Lagumdžija je unaprijed izgubio svaku mogućnost da vlada bude formirana bez ustupaka (secesionističkom) hrvatsko-srpskom bloku. Kako izgleda, još jedino on nije shvatio da druge mogućnosti nema, potrošio je Slavu Kukića u pokušaju čiji je ishod bio jasan od samog starta: niko, ali niko, ni iz HDZ-a ni iz SNSD-a, nije pokazao volju ni da se sretne, a kamoli da ozbiljno razmišlja o Kukiću kao mandataru.

“Bosna i Hercegovina je zbir dijametralnih volja naših političkih moćnika i kao takva može hibernirati još stoljećima”, kaže sarajevski pisac i novinar Ozren Kebo. Priča o Slavi Kukići zapravo je tek još jedan krug vožnje oko polazišne tačke u svakoj raspravi o BiH. Ta je zemlja, ovakva kakva jeste, a druge BiH niti ima niti će je zadugo biti, sposobna svojim građanima biti samo, kako je jednom rekao Ivan Lovrenović, okvir za prostu reprodukciju. Za sve drugo potrebno je ili ravnopravnije podijeliti nezadovoljstvo – što je nemoguće – ili prihvatiti bolnu, ali jedinu realnost da je bosanski mir nastavak rata drugim sredstvima, ali sa istim ciljevima. Ni tada, istina, izbori neće imati puno smisla, ali će barem tehnički mandati trajati kraće. Za nešto što je tako temeljito propalo kao BiH i to bi bio napredak.